Novinar

Bosanci u Turskoj: Neki drugi svijet

1Da li ste znali da postoje desetine, možda i stotine sela van BiH, u kojima naši ljudi žive preko sto godina, odbijajući pritom da se jezički pokore, čuvajući svoju tradiciju i jezik, te živeći tradicionalnim bosanskim životom? Prije nekoliko mjeseci na sajt smo postavili film o Bosancima u Albaniji, a danas govorimo o još jednoj grupi naših ljudi - ali u Turskoj.

Sve je počelo kada je Naida Ribić, koautorica filma, 2005. godine posjetila Izmir u organizaciji Kemala Baysaka, počasnog bh. konzula u Turskoj. Gospodin Baysak je tada organizovao sastanak Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine. Naida je prisustovala ovom sastanku kao predstavnica bh. dijaspore iz Holandije. Za vrijeme pauze, šetajući gradom, ušla je sasvim slučajno u jednu zlataru gdje je upoznala Mehmeda, čiji su preci porijeklom iz Hercegovine. Mehmed i negova majka su pozvali Naidu da posjeti njihovo selo Halilbeyli u okolini Izmira. I tako je sve počelo. Naida se zaljubila u ovo selo i njegove mještane, i obećala je i njima i sebi da će se vratiti u taj dio Turske, ali narednog puta s kamerom.2

Nekoliko godina kasnije kontaktirala je svog poznanika, novinara Mustafu Hadžiibrahimovića, prenijela mu svoje doživljaje iz Halilbeyla i od tada zajedno kreću u ostvarenje projekta pod nazivom "Neki drugi svijet". Naida se već niz godina bavi podsticanjem umjetnosti i kulture, autor je knjige 'Moji horizonti' i vlasnik agencije 'Kunst in Actie' (Umjetnost u akciji) koja je i producent filma. Mustafa je urednik na holandskoj državnoj televiziji i autor je nekoliko dokumentarnih filmova. Rat ga je kao petnaestogodišnjaka odveo iz rodnog Brčkog u Holandiju, a u ovoj zemlji je kasnije diplomirao i magistrirao žurnalistiku. Trenutno uređuje jednu od emisija na drugom holandskom kanalu.

 Sa Mustafom sam se našao u jednom od amsterdamskih pozorišta, te porazgovarao o filmu i cijelom poduhvatu snimanja filma i puta u Tursku. Film su, po njegovim riječima, isfinansirali u najvećem dijelu Naida i on. Na pitanje šta je potrebno da bi se napravio ovakav jedan film, Mustafa kaže da su potrebni "prvenstveno dobra ideja/tema, razrađen scenario, snimatelj sa profesionalnom kamerom, tonac, montažer i eventualno autor muzike. Ključnu ulogu igra i dobra priprema. Ja i Naida smo već u proljeće 2010. godine proveli nekoliko dana u Halilbeylu da osjetimo selo, izaberemo karaktere filma i osmislimo plan snimanja.  Tada smo upoznali i snimatelja Ozgura Merta. On pored što je mlad i talentovan, bio je za nas i jeftinija opcija nego da smo vodili snimatelja iz Holandije. Ozgur je već u jesen 2010. po nasim uputama snimio neke kadrove, a zatim smo ja i Naida u junu 2011. proveli desetak dana u Halilbeylu, te tada snimili skoro sve kadrove filma. Po povratku iz Halilbeyla smo pregledali i ubacili materijal, te napravili grubu montažu filma. Poslije je kolega montažer Bulent Moran, zajedno sa nama, finalizirao naš rad i stavio tačku na i. Muziku za film, instrumentalnu izvedbu sevdalinke 'Emina', su nam radili Nerko Hadžiarapović i Dženan Selmanagić".3

Gospodin Kemal Baysak

Naše čitatelje sigurno zanima kako su ovi ljudi prije 120 godina završili u ovom dijelu svijeta. Mustafa na to kaže da ima različitih verzija priče, ali da se pretpostavlja da je većina iseljenika bila uplašena nastalom situacijom, tj. promjenom vlasti. Osmansko carstvo je zamijenjeno Austro-ugarskim i neizvjesnost za budućnost je potakla brojne muslimanske porodice iz Bosne i Hercegovine da napuste svoja ognjišta. "Ljudi su u selo Halilbeyli uglavnom stigli iz Hercegovine, odnosno Trebinja, Ljubinja, Bileće, Mostara i okoline. Koliko god da su daleko od Bosne, oni još uvijek osjećaju pripadnost našoj zemlji, i o njoj pričaju s najvećom ljubavi. Sjećam se da su nam čak pjevali i naše pjesme, od poznatih sevdalinki, pa do nekih potpuno nepoznatih, koje su kod nas već zaboravljene", priča Mustafa i dodaje kako su Bošnjaci u Turskoj potpuno neistraženo blago naše zemlje. "Definitivno se u budućnosti trebaju ovim pozabaviti antropolozi, lingvisti i istoričari, jer pored ovog sela, procjenjuje se da u Turskoj živi još nekoliko miliona ljudi koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine".5

Na moje pitanje da li im je ikad bilo žao potrošenog novca na film, Mustafa kaže: "Nakon samo jedne noći provedene u hotelu, naši ljubazni domaćini su nam ponudili da spavamo kod njih. Inače, fenomenalno je iskustvo upoznati te ljude, osjećao sam se kao kod rođene familije. Niti jednog jedinog centa nam nije žao. Film smo napravili zbog tih ljudi".

U aprilu ove godine, autori planiraju ponovo posjetiti Halilbey, gdje ih ljudi željno iščekuju, kako bi zajedno pogledali film, te zabilježili njihove reakcije. Neki od njih su bili na prikazivanju filma u Sarajevu, na Sarajevo Film Festivalu, ali su zbog kašnjenja aviona propustili jedan njegov dio. Mustafa nam, pored toga, dodaje još i da je oduševljen činjenicom da ljudi u Halilbeyu govore naš jezik. "Zaista je zadivljujuće da su oni, iako se radi čak o četvrtim generacijama naših ljudi, sačuvali bosanski jezik. Posebno mi je drago što smo upravo prošle godine napravili film, jer da smo došli za dvadesetak godina, nisam siguran da bismo zatekli isto stanje". Naime, 2200 od 2300 stanovnika sela su Bošnjaci, a čak i kad se neko od njih oženi Turkinjom ili uda za Turčina, Turci u bosanskim kućama nauče naš jezik. Nažalost, mlađe generacije, tj. dječaci i djevojčice, uglavnom govore samo turski. Razloga ima mnogo, od toga da kao mlađi sele iz Halilbeya u veće gradove, do toga da se nalazeći turske partnere, udaljavaju od sela, a samim tim i od jezika.6

Hadžiibrahimović je, pored ovog, autor još jednog dokumentarnog filma. Film "Zemlja nestalih" napravio je u produkciji holandske televizije, a kako i sam naslov kaže, tema filma su nestali iz područja Istočne Bosne. Kaže kako se i u budućnosti namjerava baviti dokumentarnim filmom, posebno bosanskim temama.

Film "Neki drugi svijet" već je obišao nekoliko festivala, a nakon prikazivanja u Sarajevu, Amsterdamu, Tuzli i još nekim gradovima, Mustafa i Naida su dobili poziv i na film festival u Chicagu.

Cijela pouka priče je da je jezik moguće sačuvati. To svjedoče mnogi primjeri našeg naroda po svijetu, ali i drugih naroda, koji kod kuće govore samo jezik predaka. On se, kao bogatstvo, često i gubi, pa se desi da već druge generacije imigranata ne govore maternji, nego komuniciraju na jeziku države u kojoj žive. Zbog toga Bosanci postaju Holanđani, Amerikanci, Šveđani, Norvežani itd., a nakon što jedna generacija izgubi nit jezika, taj jezik se uglavnom više nikad ne vraća.

Pogledajte fotogaleriju i trailer!

 

Mirza Softić

Rođen u Sarajevu, godinu prije olimpijade, gdje je proveo prvih 28 godina života. Završio osnovnu školu, nakon čega upisuje Drugu gimnaziju, školu koja obilježava jednu lijepu mladost, a poslije čega završava žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka. Počinje se aktivno baviti online novinarstvom pišući za portale 6yka.com, e-balkan.net, radiosarajevo.ba, kao i neke druge regionalne medije. Godine 2011. odlučuje živjeti van države i seli u Amsterdam, gdje završava magistarski na Univerzitetu u Amsterdamu, Odsjek političkih komunikacija. U julu 2011. osniva portal Novinar.me, preko kojeg će u budućnosti proći preko 100 mladih ljudi iz raznih branši. Trenutno živi i radi u Holandiji, povremeno se baveći novinarstvom vezanim uglavnom za balkanske teme. 

Ukoliko preuzimate materijale sa našeg portala, od Vas zahtijevamo jedino da uz njih postavite link sa našeg sajta, te da imenujete autora. Nikakve druge posebne dozvole nisu potrebne, jer nam je cilj da sve naše studente - saradnike popularizujemo što je moguće više. @Sva prava pridržana

Login or Register

Facebook user?

You can use your Facebook account to sign into our site.

Log in with Facebook

LOG IN

Register

User Registration
or Cancel