Novinar

Kritika predstave „Kad bi ovo bio film...“

 

Šta bi bilo kad bi bilo?

Šta bi bilo ako bismo se rodili u vrijeme koje planira rat? Ako bismo zaspali sigurni i nasmijani, a probudili se izgubljeni i očajni? Ako bismo živjeli u porodici koja zatvara oči pred onim što se sprema, koju ne bi zabrinule ni prve granate i koja bi 2. maj 1992. godine dočekala u Sarajevu? Ako bismo naredne četiri godine opsade pokušavali ostati živi i ako bismo preživjeli i ako bismo bili ranjeni i ako bismo zauvijek sjeli u invalidska kolica. Šta bi bilo poslije rata? Da li bismo poželjeli da ispričamo nekome svoju priču.

Da naša priča postane scenarij za film.1

Kad bi ovo bio film, ispričao bi priču o tipičnoj bosanskoj porodici u središtu strašnih ratnih zbivanja. Bio bi samo još jedan film o ratu. Vjerovatno bi osvojio i neku nagradu. Bh. kinematografija bi ispunila svoju godišnju kvotu snimanja jednog filma i bila bi bogatija, za još jednu ratnu priču. Kad bi ovo bio film, možda bi bio prikazan u prepunoj Zetri, a nakon projekcije bi potekla i koja suza. Svakako bi izazvao polemike o svojoj istinitosti i podijelio publiku, ponovo. Kad bi ovo bio film, vjerovatno bi bio zabranjen u jednom dijelu države. Ili u oba, ili prvo u jednom, pa onda u drugom. Kad bi ovo bio film, trajao bi puna dva mjeseca i više ga se niko ne bi sjetio. Nikada. Možda.

Šta bi bilo kad bismo shvatili da to ne može biti film, jer film je ipak samo iluzija. Da li bi možda naša priča završila kao dramski tekst i da li bi se zvao tako kako se zove? „Kad bi ovo bio film...“

Da. Naša bi priča mogla postati dramski tekst i imao bi zanimljiv i specifičan naslov koji bi opet možda bio pitanje i koji bi imao tri tačke na kraju rečenice. Taj dramski tekst bi napisao, recimo, Almir Imširević. Tekst bi vjerovatno počeo prvom fotografijom koju je 1826. godine snimio Joseph Nicéphore Niépce. Na njoj bi bio golubarnik, drvo i komad zamućenog neba. Uslijedilo bi naše predstavljanje u kojem bismo rekli svoje ime i ono bi možda, ali samo možda, bilo Aladin. Imali bismo Oca Ibru, Majku Esmu, Brata Irfana, Tetku Indiru, Komšiju Dušana, a u našu kući bi svratio i Teritorijalac, nekad, u ratu. Otac bi razvijao fotografije, majka bi pokušavala udjenuti konac, brat bi ostao razapet između Metallice i Mekke, a tetka bi bila fascinirana likom i djelom Indire Gandhi. Teritorijalac bi bio gotovo simpatični primitivac gladan rata, a Komšija bi nam ostavio Bibliju i ključeve od kuće. Pisac bi iskoristio naše sjećanje i dao nam ulogu naratora. Glas iz offa bi izgovarao istinite događaje iz svijeta koje smo mi prespavali jer smo bili u ratu. Negdje između prve fotografije, kažnjavanja Billy Idola zbog nasilja nad suprugom, ženskog finala Wimbledona iz avgusta 1992., Nobelove nagrade za 1994. godinu, spomenuli bismo i svoje ranjavanje. Sjećali bismo se prvog brijanja, porodice, trenutaka koje smo zaboravili, očevih psovki, majčine nježnosti, komšija, prijatelja, zadnje fotografije i vozova, ponekad. Rat bismo pokušavali zaboraviti. Naši bi razgovori bili duhoviti, radosni, ponekad teški i uvijek pomalo tužni. Citirali bismo, sjetili se jedne predstave koju nismo mogli odgledati do kraja. Bili bismo autoironični, zadržali bismo svoj crni humor, smijali se nesreći u lice.

Drama sačinjena od sjećanja bi morala imati strukturu filma. Ona bi bila fragmentarna, eliptična, sačinjena od bljeskova fotografskog aparata kojim bilježimo trenutke koje ne možemo zapamtiti. Ovaj bi put ostale samo refleksije na Imširevićev tekst „Kad bi ovo bila predstava...?“ i naslovi koji isto počinju, a koji, zapravo, imaju krajnje suprotna značenja. Prvi tekst bi težio da postane predstava, dok naša priča nikada ne bi mogla postati film. Nastalo bi umjetničko djelo čiji je zadatak da provjerava historiju koja nas je uhvatila nespremne i odredila naš životni put. Koja nije čekala na naš pristanak. Ono bi obavezno postavilo pitanje koje umjetnost treba da postavlja: šta bi bilo kad bi bilo? Imalo bi svjedoka svoga vremena koji bi neumorno postavljao ovo pitanje. On bi za razliku od Zeusa, koji svijet posmatra odozgo, bio stvarni učesnik narativa jedne životne priče.2

Da li bi tekst postao predstava...?

Morao bi postati. Oživio bi na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu, a reditelj bi bio Dino Mustafić. Mi bismo bili Miralem Zubčević, Ljiljana Dragutinović, Izudin Bajrović, Ermin Sijamija, Jasna Žlica, Aldin Omerović i Aleksandar Seksan. U iskrenom nastojanju da nas ožive na najtačniji mogući način, oni bi povremeno preglumljivali i bespotrebno podebljavali i isticali psovke i duhovite replike. Naša priča bi dobila kuću u obliku Camere obscure, a mi bismo se prisjećali izgleda našeg prozora koji je zajedno sa nama mijenjao izgled i boju. Scenograf Drago Broz bi s vremena na vrijeme posezao za animacijom i svjetlom i uz njihovu pomoć oživljavao naše snove, vjerovanja i nade. Između svakog prizora bismo osluškivali nostalgične i tužne zvuke opčinjavajuće, kabaretske muzike Damira Imamovića i pjesmu koja nema kraja i koja podsjeća na san koji živi zauvijek. Tu pjesmu bi izvodio asambl koji čine Belma Alić, Belma Šarančić, Irfan Čalkić i Irfan Tahirović. On bi bio smješten u pozadinu Camere, u dio koji bi omogućavao da promijenimo našu stvarnost. Ocu da obuče željezničku službenu odoru i da čuje voz, ponovo, majci haljinu iz vremena kada je bila sretna, braći najšarenija moguća odijela, a tetka bi bila zadovoljna i običnim kućnim ogrtačem. Kostimograf bi bio Blagoj Micevski. Predstava bi trajala nekih sat i petnaest minuta i ne bi završila, nikada... Po izlasku iz sale Narodnog pozorišta u Sarajevu, negdje između provarivanja prvih utisaka i planova za najbližu beznadežnu budućnost, izgovorili bismo riječi koje čine čudesa: šta bi bilo kad bi bilo? I bar na trenutak o njima razmišljali.

Šta bi bilo da smo, tog 2. maja, otišli iz Sarajeva ili da je tri godine kasnije snajperista bio manje precizan. Da je tog dana vjetar puhao nešto jače ili da je sunce zablještalo u pravi trenutak. Da li bi tada pričali svoju priču. Da li bi tada rat pokušavali zaboraviti. Šta bi bilo da je samo jedna fotografija „ispala“ drugačije?

...i da li bi neko napisao kritiku o predstavi u kojoj bi... Šta bi bilo kad bi bilo?

 

Ukoliko preuzimate materijale sa našeg portala, od Vas zahtijevamo jedino da uz njih postavite link sa našeg sajta, te da imenujete autora. Nikakve druge posebne dozvole nisu potrebne, jer nam je cilj da sve naše studente - saradnike popularizujemo što je moguće više. @Sva prava pridržana

Login or Register

Facebook user?

You can use your Facebook account to sign into our site.

Log in with Facebook

LOG IN

Register

User Registration
or Cancel