Piše: Dubravka Hajdarović

Nikad nisam išla na proteste poslije rata. Ako bih nekad bila u prilici, potpisala bih podršku inicijativi građana koji su skupljali potpise, davala priloge svim mogućim akcijama za liječenje, pisala mailove kantonalnoj vlasti o problemu prosjačenja, pasa lutalica i uličnih prodaja (jedan od njih je bio da su na zvaničnoj web stranici navedeni pogrešni nazivi službenih novina u kojima se objavljuju propisi), ali nisam išla na štrajkove. Nekad nisam ni opravdavala štrajkove, posebno ne ulične, jer mislim da mnogi nisu iscrpili pregovaračka sredstva, a možda nije bilo ni vještih pregovarača. Jer kad pregovarate, odmah morate biti spremni na ustupak da biste dobili nešto, i nema mjesta maksimaliziranim zahtjevima. Onda to nije pregovaranje nego uslovljavanje. To je oduvijek tako, tako je u trgovačkom pregovaranju, državno-političkom, i svim drugim.

Ali, jutro 6.6.2013. sam otišla podržati demonstrante pred Parlamentom BiH, iako je dan prije Vijeće ministara donijelo privremenu Odluku o JMB (jedinstvenom matičnom broju), koji je bio povod ovih protesta. Od 12. februara 2013. zbog NEPRIMJENJIVANJA ODLUKE USTAVNOG SUDA BiH i neusaglašavanja Zakona o jedinstvenom matičnom broju, sve bebe rođene u Bosni i Hercegovini nisu dobile JMB. Neću elaborirati šta je problematizirano, jer to nije vrijedno ni moje energije da pišem, niti vašeg vremena da to pročitate. Suština, JMB je u nadležnosti države, ali se pitanje ispolitiziralo do te mjere da je Republika Srpska, Uredbom Vlade, nedavno riješila to pitanje i počela izdavati JMB u Republici Srpskoj. Izmjene Zakona nisu bile usaglašene na pretposljednjoj sjednici Vijeća ministara, te Prijedlog izmjena Zakona nije otišao u parlamentarnu proceduru razmatranja.

Četiri mjeseca sve bebe pravno-administrativno ne postoje, imaju samo privremeno pravo na liječničku pomoć u državi, ali nemaju mogućnosti da sa svojim roditeljima bilo gdje odu van Bosne i Hercegovine. Dobro, reći ćemo, sa malom bebom se ne putuje, ali mala Belmina Ibrišević, sa tri mjeseca, došla je u situaciju da zbog bolesti treba na liječenje u inostranstvo, a to ne može jer nema JMB, bez koga nema putne isprave. Ubrzo su tu priču objavili svi portali, i počelo je zbijanje snaga za bunt protiv NEOSJETLJIVOSTI VLASTI ZA ŽIVOTE VLASTITIH GRAĐANA. Vijeće ministara je donijelo privremenu Odluku, i time dokazalo da je za 15 minuta riješena stvar koja je mogla biti tako riješena 12. februara.

I to je bio okidač, ugrožen život nemoćnog bića, jer se vlast ne može složiti oko 13 cifara. Da se razumijemo, oni koji malo više poznaju administrativne procedure, znaju da su i oni sa JMB ugroženi, jer u slučaju utvrđene greške u JMB, upisane ranije ili naknadno, nema ispravke bez ovog Zakona. Dakle, naziv grupe podrške iz Beograda je istinit: Svi smo mi Belmina.

Zbog toga sam morala otići i biti tamo. Prijepodne, ali i popodne, onoliko koliko mi je prije 9 godina operirana lijeva noga dozvoljavala da stojim. U toku protesta, stigle su vijesti da je Belmina (nakon žurnog upustva Ministarstva civilnih poslova BiH o primjeni ove Odluke) dobila JMB, a uputstvo je otišlo na sva mjesta kako bi se Odluka primjenjivala.

Saznanje da su oni koji žive na grbači građana Bosne i Hercegovine, uživajući sve moguće privilegije, spremni na smrt bebe zarad stranačkih i nacionalnih interesa, probudila je svijest ljudi da je samo pitanje vremena ko je sljedeći, i smo svi u tom redu za križanje našeg postojanja. Zato ovdje nema riječi o politici, niti o strankama, ovo jeste bila borba za život jedne bebe, ali pravo svih beba i svih nas na život i identitet.

Odziv je bio slab u jutarnjim satima (neki su već noć proveli pred Parlamentom). Zahtjevi su se znali, donošenje trajnog zakona, a ne privremene odluke na 180 dana, formiranje Fonda za liječenje teško bolesne djece, i 30% manja primanja državnih službenika koja bi bila usmjerena na taj Fond.

U toku dana su pristizali građani, pojedinci, grupe, ali je ostala gorčina na sve koji su mogli doći, a ostali kući da podržavaju proteste putem internetskih mreža. Time je ovaj bunt dobio i svoj drugi oblik, usmjeren protiv građanske otupljenosti, nezainteresiranosti, neosviještenosti, i mirenja sa situacijom u kojoj četiri godine ne mogu naći rješenje za provedbu Odluke Suda za ljudska prava Sejdić-Finci što nas već dovodi u situaciju kao zemlju da budemo isključeni iz Vijeća Evrope. O napredovanju u reformama da i ne govorim. Od zemalja, koja je najviše nevino stradala na području Balkana, dobila najviše pomoći i simpatija svijeta za stradanja, došli smo u poziciju da gledamo one zemlje, koje smo do juče smatrali odgovornim za naše sve muke, kako ulaze u društvo EU, ili su dobili datum pregovora ili će dobiti uskoro. Izgubili smo 5 miliona eura za poljoprivredu iz fondova EU, a naši svi političari su tvrdili da će zaštiti poljoprivrednike i domaću proizvodnju. Nemamo ulaganja stranog kapitala, jer nije sigurno područje, zaduženja su ogromna, a adminsitracija toliko košta da je samo pitanje dana kada će se urušiti sistemi.

Nemam ovdje prostora za obrazloženje (jer nije tema), ali odmah da kažem. Presuda Sejdić-Finci nije bitna zbog ljudi koji su je inicirali, i oni to dobro znaju jer su mudri. Ona je uvod u domino efekat koji će srušiti koncept dominacije tri etnosa. Jer Dejtonski Ustav ima te poluge, i samo oni koji znaju šta znači snaga ustavne odredbe, i šta znači da su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, znaju da će sva prava utvrđena Dejtonskim Ustavom biti jednog dana ostvarena, iako će ih elite sprečavati i odugovlačiti. Jer Dejtonski Ustav, osim prava iz Evropske konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama sadrži 15 najsavremenijih međunarodnih dokumenata, koje su sastavni dio Ustava BiH, koje imaju snagu ustavnih normi, što znači da njihovo kršenje predstavlja kršenje Ustava BiH, a Ustavni sud će svako takvo kršenje utvrditi, i svojom presudom zatražiti usaglašavanjem sa Ustavom.

Zbog politiziranja nespornih stvari iz Ustava (posebno nadležnosti države, eniteta, kantona) napisaću poseban članak o tome jer osim glomazne administracije i nekih drugih nedostataka, i ovakav Ustav se mogao provoditi da imamo neostrašćene političare, normalne ljude koji će gledati čovjeka, svog državljanina, pa čak i ako nema ljubav za zemlju ili domovinu, ali ima volju da sugrađani bolje žive, da djeca imaju budućnost, pristup zdravlju, obrazovanju.

JMB je minimum minimuma. To je za jednog čovjeka jedini dokaz da može ostvariti bilo koje pravo u državi. Zato su na protestu bili, istina ne u velikom broju, i penzioneri, roditelji sa bebama i sa starijom djecom, mladi koji su parovi i možda budući roditelji, pojedinci koji nemaju djecu ili unuke, ali osjećaju da zbog minimuma ljudskog dostojanstva, izmučeni i utučeni, moraju biti dio podrške, i tako sačuvati svoj integritet ljudskog bića.

Jedna mlađa žena do mene je ogorčena na penzionere. Kaže da joj je majka penzioner sa minimalnom penzijom, a radila je puni radni vijek. Nazvala ju je i rekla da treba sa prijateljicama izaći na proteste, i da joj više „ne kukaju“ o položaju penzionera.“Neka gledaju serije i kontejnere“. Kaže da je bratu rekla da će sve prodati samo da djeca odu iz zemlje u kojoj žive „monstrumi“ koji raspravljaju, i trebaju se usaglasiti o broju od 13 cifara. „Plaćamo sve, njihove plate, auta, putovanja, dnevnice, školovanja, ručkove, ljubavnice i njihovu garderobu, stanove, a oni ne mogu da se dogovore. Neka odu, ili ćemo ih potjerati. Pogledajte Turke, Turska nikad bolje nije stajala, imaju sve, ljudi su izašli, jer ne mogu trpjeti bahatost i oholost.“

Popodne je bilo puno više ljudi. Ovaj članak nema političku pozadinu, zato neću spominjati ko je bio od političara ili javnih ličnosti. Prije bih rekla da je tužno da sarajevski intelektualci, koji pretendiraju da su pripadnici akademske zajednice nisu našli načina da podrže, ako ne protestante, onda zahtjev da svi građani imaju isto pravo, pravo na broj. Nekada su nas vodili na časove istorije na neko mjesto, i rekli zašto je važno da znamo šta se tu desilo. Mislim da su studenti trebali imati nastavu na Trgu BiH, samo jedan sat od 45 minuta i da se izmijenilo 25 fakulteta, to bi bilo dovoljno jer mnogi zaista ne znaju o čemu se ovdje radi. Slušam razgovor dvije djevojke: „zbog čega je ovo?“, druga odgovara “nešto o matičnom broju“. Obje su došle da budu podrška, ali ne znaju o čemu se radi. Profesori, vaša predavanja su nedovoljna, jer nemamo dovoljno informiranih mladih, osjetljivih i svjesnih, a ne mogu to sami biti jer im treba pomoć, treba im uzor. U nauci je poznato da dijete prva ponašanja i navike usvaja u porodici, od roditelja kao autoriteta, kasnije u školskom dobu, od učitelja. Ali, akademska zajednica nije elita (naravno čast svim izuzecima, i onim koji su došli na protest i onim koji djeluju na gore opisani način). Ovo nije samo moje mišljenje, ovo je mišljenje iz brojnih anketa u kome su jasno izašli odgovori koji potvrđuju koruptivna ponašanja u obrazovanju, elitizam, nepotizam itd.

Nisam pobornik nasilja. Posebno nije bilo potrebno držati strance u zgradi. Ne zato što su to neki guverneri, ili što im treba dati važnost. Naprosto, ljudi nemaju veze ni sa JMB, i samo su dio malih pokušaja drugih ljudi da nam pomognu. Pri tome, svi koji su govorili o taocima, pravu na slobodu kretanja, morali bi voditi računa da su u gradu u kome to građani nisu imali pravo četiri godine. Ipak, nismo i ne trebamo biti isti sa onima koji su nas osudili na živote kakve imamo.

Ali, i u njima, ljudi su vidjeli sve one koji su na nesreći Bosne i Hercegovine zarađivali, kao što zarađuju svi u institucijama državnih organa uprave. Ljudi nisu zaboravili da je prva odluka novog saziva Skupštine Kantona bila da poveća primanja zastupnika, a svakodnevno se priča da je penzioni fond ugrožen jer je sve manje zaposlenih i otežano je prikupljanje doprinosa. Ljudi su se sjetili da se na državne mobilne telefone troši hiljade i hiljade maraka mjesečno, da se kupuju službena vozila u eri kada Bosna i Hercegovina ima armiju nezaposlenih, ogroman broj ljudi koji ne mogu ostvariti ni egzistencijalni minimum. Ljudi su se sjetili da u Sarajevu, danima i danima se ne rješava broj pasa lutalica (dva su bila podrška protestu sve vrijeme), da su svakodnevni napadi razbojnika koji ženama skidaju ogrlice ili naušnice, upadaju u stanove, ne samo da kradu, nego i napadaju zatečene, problem prosjačenja više nikoga ne dotiče, svakodnevni su pozivi za pomoć da se skupi novac za liječenje ili lijekove. Imamo zmijska legla u riječnom koritu (vidjela sam nedavno pregaženu zmiju na mostu Čobanija, dakle centar grada kod Pozorišta), pitanje je dana, kada će izaći u neki park gdje se igraju djeca. U centru grada, već godinama starije zgrade imaju natpis da prijeti opasnost od urušavanja koje su postavili upravitelji zgrada. Na taj način se građanima sugerira da ne idu trotoarom za pješake nego kolovozom kuda idu automobili, čime se, izbjegavajući rizik da ga ne „poklopi“ cigla i malter, izlaže riziku da ga „pokupi“ pomahnitali vozač, kakvih je masa.

Ne jednom sam bila u situaciji da vidim prolazak vozila „na crveno“, što znači da ne treba gledati semafor, nego okolo sebe u svim pravcima. Ljudi nisu zaboravili da nam djecu ubijaju u tramvaju, na trolejbuskoj stanici, ili na čaršiji, po danu, noći, popodne, nema veze ni vrijeme ni mjesto. Gradom nam šetaju oni koji čekaju zatvorske kazne jer nema mjesta u zatvorima. Pri tome, neko još prima hiljade maraka, da bi oslobodio drugog koji tamo već sjedi. U Vrhovnom sudu FBiH, imali smo sutkinju koja je danima vježbala gimnastiku u radnoj sobi, a snimke vidjeli svi koji prate novinarske portale, ili kupuju neke od dnevnih novina. Trebalo je vremena da se identifikuje i pokrene postupak, ali to je manji problem od njene izjave „da je to radila prije 9 sati ujutro, a njeno radno vrijeme je od 9“, pri tome potpuno ignorirajući činjenicu da je to radila u službenim prostorijama zgrade u kojoj se dijeli pravda. Ljudi su shvatili da oni koji rješavaju naše sudbine, nemaju mozak „homo ratio“, i da smo svi toliko ugroženi, da je samo pitanje od čega ćemo stradati. Od cigle, auta, nekog kome fali 20,00 KM ili manje, zmije, nemogućnosti da nabavimo lijek ili da se liječimo, ili zbrke u JMB kada više i ne postojimo, pa je svejedno šta će nas od ovog gore pobrojanog snaći.

Apsurd u kome možete registrirati auto bez entitetskih oznaka, a ne možete dijete je vrhunac stanja uma, i naravno da nije pojmljivo niti strancima, niti bilo kome ko posmatra život s praktične strane. Nekada u ex-Jugolasviji, stranci-pratneri firmi nisu mogli shvatiti pravni pojam “društvena svojina” koji se odnosio na vlasništvo nad sredstvima, robom ili nekretninama firmi ili javnih institucija. Tako, ni sada ne mogu pojmiti sta može biti uzrok da dijete nema broj. Da li će ovo osvijestiti ljude koji su izabrani da rade u korist onih koji su ih izabrali? Ne znam, sjedimo na fitilju.

Zato sam odlučila da povremeno pišem o tzv. malim pravima čovjeka, onim svakodnevnim, koja su bitna za praktični život svakog od nas, bez obzira na porijeklo, uvjerenja ili etničku pripadnost. Ona mala prava građanina da Vas ne prave budalom zato što ne znate, umjesto da Vas poduče da znate. O tome zašto je važno individualno djelovati, i ne pristajati na poniženje, laž i strah. Jer, svejedno, možete se spasiti i provući jednom, dva puta ili nekoliko stotina puta. Ali može jednom doći red i na Vas.

Napomena: Fotografije su preuzete iz Facebook albuma ‘Jedinstvena generacija’ Bulb Art Studija.