Piše: Dubravka Hajdarović

Ako se čitatelji sjećaju, na ovom portalu je objavljen članak „Početak ili kraj ljudskog uma?“, napisan povodom čuvenih demonstracija za donošenje odredbi Zakona o JMBG-u. U njemu sam napisala da je to pitanje naše budućnosti i da bi se svako morao uključiti. Navela sam neke banalne primjere naše ugroženosti, kao građana i stanovnika, te konstatirala da smo svi ugroženi, samo je pitanje od čega će neko stradati.

Kada su bile demonstracije u februaru ove godine, vrlo brzo su izmanipulisane, i ja sam očekivala da će naplata doći za ponašanje kakvo su iskazali političari povodom ovih demonstracija. Tada smo saznali da Kanton Sarajevo nema vatrogasno vozilo za gašenje požara na visokim spratovima, tada smo saznali da su nam policajci izuzetno slabo opremljeni i da je oprema zastarjela ili je jednostavno nema. Tada smo saznali (ponovo, nakon slučaja Jašarevića i pucanja na Ambasadu SAD-a) da propisi o nadležnosti djelovanja policije nisu usaglašeni niti jasni i precizirani. Naravno, od Jašarevića do februara 2014. godine je bilo sasvim dovoljno vremena da neko pokrene izmjene postojećih zakona. Nikom to nije palo napamet. Tada smo čuli otvoreni poziv člana Predsjedništva da nam međunarodna zajednica pomogne da nabavimo potrebnu opremu. Nikad poslije nismo čuli da li se neko odazvao i da li je oprema kupljena.

Od prethodnih godina znamo da nemamo nijedan avion za gašenje požara, da općenito nemamo opremu za gašenje nedostupnih predjela (Hrvatska nam šalje kanadere). Ali imamo na stotine obnovljenih vjerskih objekata, i to na mjestima gdje u urbanim sredinama, svaki kvart, da ne kažem zgrada, ima svoj objekt.

Sada nam je došla Božja opomena. Svi govore o tome, jer solidarnost i ljudskost običnog čovjeka je nadvladala sve ove gore navedene greške i propuste naših političara. U ovom vremenu, opet su podjele bile u okvirima institucija, a ne među ljudima, koji bi samo da žive od svog rada. Sada smo saznali da nemamo dovoljno helikoptera, niti odgovarajućih helikoptera sa opremom, da nemamo čamaca, da nemamo spalionice za uginule životinje, da nemamo dovoljno pumpi za vodu, alata, opreme…. Nemamo ni sistem za djelovanje u kriznim situacijama.

Šta iz ovoga možemo zaključiti?

Dok je svijeta, bilo je nesreća. Postupanje u tim nesrećama se odvijalo u skladu sa stupnjem razvoja ljudske, društvene zajednice i saznanjima nauke, dostupne za odgovarajući period. Ako je kuga harala u srednjem vijeku, postojala su pravila kako postupati, šta raditi, kako ukopavati mrtve. Tako je bilo i za požare, zemljotrese, poplave.

Ako zanemarimo prirodne katastrofe kao dio egzistiranja planete Zemlje, (a ja bih dodala i dio klimatskih promjena uslovljenih nezajaljivom grabeži i najezdi kapitala i rasta broja stanovnika planete), ako ih tretiramo kao znake upozorenje više sile, Boga ili više inteligencije, šta bismo trebali raditi i čemu se okrenuti? Kao prvo, ni jedna kuća ne bi trebala biti opravljena, niti nova napravljena, dok se ne kupi oprema potrebna za stanje prirodnih i drugih nesreća. Ovo nije neljudskost, dapače, nego ljudskog najvišeg stepena, koja traži da se u ovakvim situacijama, mora imati minimum opreme i ljudi da spriječe teže posljedice i širi obuhvat posljedica nesreće. Nadalje, sad se pokazalo da se moramo vratiti komunikaciji i razmjeni podataka i saradnji u oblastima gdje je to neophodno, s obzirom da su mnoge komunikacije i sistemi rađeni u okviru ex-države. Ako sad mine, iz naših neočišćenih polja, budu prešle, tokovima u Hrvatsku ili Srbiju, pokazaće se da to nije više samo naš problem nego i njihov. I obrnuto, ako klizišta oko Zvornika budu sjurila okolna brda u Drinu, itekako će i Bosna i Hercegovina (da ne kažem Republika Srpska) to osjetiti.

Ne želim ovdje pisati o bizarnim nastupima i postupanjima, politički jadnim postupcima političara kod nas. Neke stvari koje su se dešavale i u regiji, gdje se pokazalo da ima uvijek onih koji bi zarađivali na ljudskoj nesreći (ili profitirali na bilo koji način). Ovo je samo dokaz da će uvijek postojati neko, ko će željeti koristiti nesreću za svoj probitak. Ali, zato je VAŽNO pitanje promptnog djelovanja, sprečavanja i kažnjavanja kako bi neka sljedeća nesreća imala manji broj takvih pokušaja. Da bi se ovo uradilo, prvi uvjet je hitno djelovanje, transparentno postupanje i objavljivanje svih relevantnih informacija, i ustupanje i poziv medijima da se svim sredstvima ovakvi slučajevi otkriju i prijave. Beskompromisnost i odlučnost da se većina zaštiti od takvih pojedinaca je odlučujuća u ovoj borbi.

Srbija nije imala razaranja kakva je imala Bosna i Hercegovina, pa ni Hrvatska, ako govorimo o obimu stradanja stanovništva i materijalnih dobara. Ipak, obje zemlje će dobiti pomoć Evropske unije, a kažu da će i Bosna i Hercegovina. Da je Evropska unija vidjela da smo organizovani, da smo odlučni, da smo bar nešto uradili (makar kupili opremu za koju smo utvrdili da je nemamo), možda smo i mogli očekivati reakciju kakvu je dobila Srbija. To nije nezasluženo. Posmatrajući nas (jer namjerno ne želim da govorim o Hrvatskoj i Srbiji jer ne živim tamo), mogli su vidjeti da ne postoji volja da se stvari mijenjaju u korist običnih ljudi. Nije sporno da Milorad Dodik svojom autokratskom vladavinom daje ton Republici Srpskoj. Nije sporno da je Dragan Čović bio na obilježavanju žrtava Blajburga dok su hrvatska mjesta u Posavini poplavljena, oglasio se nakon nekoliko dana. Nije sporno da su mehanizmi civilne zaštite u Federaciji poslužili za nova ubiranja političkih poena među bošnjačkim političarima.

Ako ne bude običnom svijetu jasno da je važnije da ima u domu zdravlja serum protiv ujeda zmije, da je važnije da ima u svakom kantonu dovoljan broj čamaca, da imamo helikoptere, avion za požare, da imamo pumpe, spalionice, vakcine, lijekove, a da se samo živi možemo moliti Bogu, raspravljati u parlamentu, putovati i planinariti tamo gdje nema mina, ako naš svijet ne shvati da se njegova kuća ne završava sa pragom kuće ili ogradom dvorišta, da ne možemo raditi i graditi kako hoćemo, ali da država ne može nekome naplaćivati basnoslovne sume, a nekome davati besplatno (nego naći razumnu mjeru), ako naš mladi svijet ne shvati da nije dovoljno mobitelom poslati sms za pomoć i donirati sredstva, ili učestvovati u čišćenju (što je pohvalno s obzirom da ih niko nije učio ovakvim situacijama), ako ne shvatimo da je ekologija uslov našeg preživljavanja (ili naših potomaka), ako sve ovo dobro ne shvatimo, velike su šanse da neka druga poplava vrati Panonsko more na ove prostore, pa tako svi, pa i Milorad Dodik, ostanemo bez države i uvjerimo se da ništa nije vječno.