Vidovdanski pucanj kao uvod u svjetski sukob

Piše: Adnan Omerhodžić

1Na današnji dan, prije tačno 99 godina dva su pucnja promijenila tok dotadašnje historije. Ta dva pucnja su označila povlačenje Austro-Ugarske iz Bosne i Hercegovine, smrt prijestolonasljednika, početak rata svjetskih razmjera, koji je označio i kraj četiri velika carstva i početak jugoslovenstva. Naravno, glavni i odgovorni za sve ovo je bio Gavrilo Princip. Da li je bio heroj ili terorist? Teško je precizno kazati, jer to se nikada neće moći realno ocijeniti. Odgovore na to pitanje će pokušati dati historičari i ugledni akademski radnici na konferenciji, koja će iduće godine biti održana u Sarajevu, povodom stogodišnjice atentata i početka rata.

No, vratimo se mi na spomenuti dan i taj kobni događaj. Prave činjenice i izjave nikada nećemo saznati, kao ni redoslijed kojim su se desile, jer postoji mnogo verzija. Manje-više, svi sve znate o atentatu, ali ovim člankom pokušat ćemo prikazati sliku Sarajevskog atentata iz jednog drugog ugla, sa nekim novim činjenicama, koje se, doduše, ne mogu sasvim sigurno provjeriti iz današnje perspektive, te sa nekim stvarima koje su se do sada malo spominjale.

Organizacija Mlada Bosna       

Gavrilo Princip je bio član organizacije Mlada Bosna, koja je bila ogranak Crne ruke iz Srbije. Crna ruka bila je poznata i pod nazivom “Ujedinjenje ili smrt” i bila je tajna teroristička i militaristička organizacija, službeno osnovana 1911. godine, a djelovala je kao urotnička skupina još od 1903. godine. Članovi su bili uglavnom časnici srpske vojske, osobito oni koji su maja 1903. sudjelovali u prevratu i ubojstvu srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Vođa te skupine bio je Dragutin Dimitrijević Apis.2

Mlada Bosna je prema nekim informacijama imala 85 članova, uključujući dva Hrvata i jednog Muslimana. Malo je poznato da je veliki pobornik organizacije bio i tada mladi gimnazijalac Ivo Andrić. Andrić je bio predsjednik Srpsko-hrvatske napredne organizacije, koja se zalagala za integralno jugoslovenstvo, pa je zbog sličnosti programa, bio blizak i Mladoj Bosni. Pojedini čak govore da je on jedno vrijeme bio i sekretar Mlade Bosne, no to za sada još uvijek nije potvrđeno. U to vrijeme odnosi Austro-Ugarske i Srbije su bili veoma zategnuti, kao i odnosi u cijeloj Evropi. To je bilo vrijeme i jačanja nacionalizma, pa i ne treba čuditi što će budući atentat biti prije svega usmjeren nacionalnim idejama.

U toku pripremanja atentata, Gavrilo je 25. maja dobio vijest da mu je brat dobio sina i da želi da mu Gavrilo da ime. Gavrilo je tada rekao da se dječak nazove Slobodan, jer se i oni sami bore za slobodu. Sudbina je tako htjela da u Drugom svjetskom ratu Slobodan Princip dobije nadimak Seljo i postane narodni heroj Jugoslavije zbog borbi tokom rata. Tako se može reći da su dva Principa imala velike uloge u dva svjetska rata.

Posljednji izlet3

Izlet u Sarajevo za carsku porodicu je trebao biti opušten i relaksirajući. Franc Ferdinand je planirao posjetu BiH kako bi izvršio inspekciju vojnih trupa, koje su izvodile vojne manevre u okolini Sarajeva, ali i da pogleda svojevremeno prvi tramvaj u Evropi, te da zvanično posjeti Zemaljski muzej. Još jedna zanimljiva činjenica je da se posjeta poklapala sa četrnaestom godišnjicom njihovog braka. Pošto prijestolonasljednica Sofija, supruga Franca Ferdinanda, porijeklom nije bila iz kraljevske porodice, u Beču joj nije bilo dozvoljeno da se vozi istim kolima zajedno sa mužem, dok u Sarajevu to nije bio tabu, i takvi protokoli se nisu primjenjivali. Prilikom posjete, Sofija je bila u mogućnosti da se vozi u istim kolima zajedno sa mužem, što je bio vrlo promišljen i ljubazan Francov poklon njoj za godišnjicu braka. Franc je tako želio svojoj ženi priuštiti malo putovanje, no na njihovu žalost, to će im biti i posljednje.

Franc Ferdinand je krenuo iz Beča 23. juna, uvečer, preko Trsta i Metkovića, dok je Sofija iz Budimpešte krenula 24. juna, jer je put preko Broda trajao kraće. Oboje su na Ilidžu stigli 25. juna, ona oko podne, a Franc oko 3 sata iza podne. Oko 6 sati su otišli u Sarajevo nezvanično, gdje su posjetili jednu radnju sa ćilimima. Sljedeća dva dana prijestolonasljednik je proveo na vojnim manevrima, a Sofija je po Sarajevu obilazila škole, internate, crkve i dobrotvorne ustanove. Na svim mjestima dočekivana je sa vladarskim počastima, koje su joj u Beču uskraćivane.5

Na Vidovdan, 28. juna, osvanulo je sunčano i lijepo vrijeme, a Franc i Sofija su stigli specijalnim vozom pred fabriku duhana na Marijin dvor, u 10 sati i 5 minuta. Odatle je krenula svita, koja se sastojala od šest automobila, koji su se kretali prema sarajevskoj Vijećnici, gdje je bila zakazana recepcija u organizaciji sarajevskog gradonačelnika Fehima Čurčića. U prvom automobilu je bio komandant policije, u drugom načelnik grada i vladin povjerenik za Sarajevo dr. Gerde, u trećem Franc Ferdinand, Sofija, general Potiorek i grof Harrach, u četvrtom grof Boos-Waldeck, pukovnik Karl von Bardolff, potpukovnik Merizzi te grofica Lanyus, dok je u zadnja dva automobila bila sva ostala pratnja. Izabrana ruta je bila tada moderna avenija (današnja Obala), koja je pratila sjevernu obalu rijeke Miljacke.

Prvi atentat

Atentatori su bili spremni u nekoliko grupa duž obale Miljacke. Prvu grupu su činili Muhamed Mehmedbašić i Nedjeljko Čabrinović i imali su spremne bombe, međutim, samo je Nedjeljko Čabrinović bacio bombu na vozilo, nemajući nimalo poštovanja prema životima ostalih Sarajlija. Ne zna se ko je prvi vidio bombu, ali se zna da je vozač nagazio na gas i time spasio, barem na kratko, prijestolonasljednikov život. Druga nedoumica je kako su se tačno spasili. Prva verzija kaže da je bombu rukom odbio lično Franc, koja je odskočila od sklopljenog krova vozila i otkotrljala se na ulicu. Tu je eksplodirala, ranivši ozbiljnije nekoliko desetina Sarajlija, oštetivši četvrto vozilo u koloni i lakše povrijedivši par osoba iz svite, nakon čega se kolona zaustavila da bi se utvrdilo ko je povrijeđen. Druga verzija kaže da bomba nije bačena dovoljno jako i da je pala na naslon automobila te skliznula sa njega na ulicu. Vozač je ubrzao kako bi izbjegao eksploziju, ali je bomba eksplodirala ispred idućeg, četvrtog, vozila u koloni.6

Iako se ne zna tačan redolijed eksplozije, pouzdano se zna ko je ranjen. Potpukovnik Merizzi je ranjen u glavu kao i nekoliko Sarajlija, koji su posmatrali povorku. Čabrinović je, s druge strane, bacivši bombu, progutao cijanid iz jednog papirića, popeo se na zidić i skočio u plitku Miljacku. Otrov je sporo djelovao i strašno ga je pekao, pa je zastao da se napije vode iz Miljacke, što je olakšalo razjarenim Sarajlijama i autrougarskoj policiji da ga uhapse.

Povorka je nakratko zastala i Franc je tražio da se pojača osiguranje sa austrijskim vojnicima, no domaće vlasti su ga uvjerile da nema potrebe za tim i da će domaće snage biti dovoljne da ne bude daljih problema. Kolona je produžila prema Vijećnici gdje su se susreli sa domaćim velikodostojnicima i Franc nije propustio da izjavi kako ga se u Sarajevu umjesto cvijećem, dočekuje bombama.

Smrt uzrokovana sendvičem i jezičkom barijerom!7

Nakon prijema u Vijećnici, bio je planiran povratak kroz ulicu Franje Josipa (danas Zelenih beretki) i da se ode na ručak. No, iako je telefonom već bilo javljeno da je ranjeni Merizzi lakše povrijeđen, te da je dobro i stabilno, Franc je odlučio promijeniti rutu i da umjesto na ručak, ode u Vojnu bolnicu da posjeti potpukovnika. Pripadnik svite barun Morsey rekao je prijestolonasljedniku kako bi to moglo biti opasno, ali je guverner Potiorek odgovorio: „Zar vi mislite da je Sarajevo puno atentatora?“ Ipak, Potiorek je predložio da Sofija ostane u Gradskoj vijećnici. Međutim, kada joj je barun Morsey to rekao ona se usprotivila, rekavši: „Sve dok se danas nadvojvoda pojavljuje u javnosti i ja ću biti s njim.“ Guverner Potiorek se složio s tim planom izjavivši da se stanovnici Sarajeva trebaju kazniti tako što će se odustati od programa i da se umjesto planiranom rutom, u Vojnu bolnicu upute niz obalu, odakle je povorka i došla.8

Za to vrijeme, Gavrilo je sa mosta prešao na drugu stranu ulice u radnju Morisa Šilera da kupi sendvič nakon čega je izašao pred radnju da pojede kupljeni sendvič pa da se vrati na most i sačeka Ferdinanda. Povorka je krenula od Vijećnice i Franc se nalazio u automobilu „Graf und Stift“, koji je bio sivomaslinaste boje, sa kožnim sjedištima, bečkih tablica sa brojem 118, a vozio ga je Čeh Ferdinand Sojka, koji je inače slabo razumio njemački jezik. Upravo je vozač mislio da idu na ručak standardnom rutom te je skrenuo u ulicu Franje Josipa. Potiorek, kada je shvatio da vozač ide krivim putem, rekao je: „Što je ovo? Ovo je krivi put!“ Vozač je zakočio i krenuo unazad. Vozilo se zaustavilo tačno pred Gavrilom koji je malo ranije izašao iz radnje Morisa Šilera. Neočekivana situacija. Gavrilo je uvidio da mu se pružila nenadana šansa, bacio je sendvič i izvukao pištolj.

Prvim hicem je pogodio Franza Ferdinanda, a drugim, namijenjenim Oskaru Potioreku, Sofiju, te se oko toga se postavljaju mnoga pitanja. Općenito se smatra da je Sofija bila slučajna žrtva. Zvanična verzija kaže da je Gavrilo htio ispaliti još jedan metak u Potioreka te da ga je neko iz osiguranja gurnuo i da je pištolj ostao uperen u Sofiju. Međutim, neki zastupaju i drugačije gledište. Gavrilo je bio amater i nije imao nikakvog iskustva u pucanju. Moguće je da je zbog konstrukcije pištolja nakon prvog hica, barut upao Gavrilu u oči i da nije gledao gdje ispaljuje drugi metak. Postoji i teza da su mu, upravo zbog neiskustva, ruke zadrhtale nakon prvog hica, i da nije bio svjestan toga, te da je drugi metak umjesto u Ferdinanda ispalio u Sofiju. Pravu istinu nikad nećemo saznati, no trebamo sve opcije uzeti u obzir.FASA

Gavrilo je ubrzo svladan, a vozilo sa prijestolonasljednicima je upućeno u Konak, guvernerovu rezidenciju. Iako su oboje bili živi kada su stigli do Konaka, ubrzo su podlegli ranama. Predanje kaže da je Sofija u šoku povikala Franzu: „Šta je s tobom?“, nesvjesna vlastite rane u abdomenu i intenzivnog unutrašnjeg krvarenja. Principov metak je presjekao vratnu žilu Franca, ali je on prije nego što će izgubiti svijest uspio povikati: „Sofija, draga moja! Sofija, draga moja! Nemoj umrijeti! Preživi zbog naše djece!“. Naime, bračni par je imao već troje djece, a četvrto je bilo na putu. Još jedna zanimljiva činjenica za ovaj događaj je to da je Sofija u trenutku smrti imala 46 godina. Nažalost, bebi nije bilo spasa.

Sudski proces i svjetski sunovrat

Nakon što je izvršio svoj cilj, Gavrilo je uperio pištolj u sebe. Međutim, čovjek koji je primijetio što Gavrilo namjerava učiniti, uhvatio ga je za desnu ruku i spriječio ga u pokušaju samoubistva. Ubrzo su stigla i dva policajca koja su uhitila Gavrila.

On, kao i ostali atentatori su uhvaćeni i suđeno im je u procesu koji je trajao od 12. do 28. oktobra 1914. godine, u Sarajevu. Austro-Ugarska monarhija je odmah po dospijeću vijesti o atentatu optužila Srbiju i njenu vladu za organiziranje prevrata van svoje teritorije, nakon čega je provela samo formalnu istragu. Vijest o ubojstvu je bila kao naručena za Austro-Ugarsku koja je još od ranije tražila povod za rat sa Srbijom. Gavrilo je tada imao 20 godina i suđeno mu je kao maloljetnoj osobi, jer se tada punoljetstvo sticalo sa navršenom 21. godinom. I na samom suđenju Gavrilo je u par navrata istakao kako mu je istinski žao što je ubio Sofiju, jer nju, kao Čehinju, nije nikako planirao ubiti, već je metak bio namijenjen Potioreku. Prema tada važećem zakonu, maloljetne osobe nisu mogle biti osuđene na smrt tako da je osuđen na 20 godina zatvora.11

Gavrilo Princip preminuo je 28. aprila 1918. od tuberkuloze u zatvoru Terezin u Češkoj. Postoje indicije da je organizacija Mlada Bosna od ranije znala da Gavrilo boluje od tuberkuloze, te da neće još dugo živjeti. Upravo ta činjenica ga je činila i savršenim za atentatora. Ostalo je zapamćeno i da je svojom krvlju napisao na zidu u ćeliji: „Naše sjene će i dalje šetati Bečom i plašiti gospodu“.

Tri godine kasnije, 1921. godine, njegovo tijelo je preneseno u Sarajevo i sahranjeno u zajedničku grobnicu atentatora Mlade Bosne.

Umjesto zaključka

Dugo vremena nakon atentata djeca su učila da su Gavrilo Princip i Mlada Bosna učinili veliku stvar za njih. Na mjestu odakle je Gavrilo pucao, u asfaltu su bile utisnute stope veličine njegovog stopala, Veljko Bulajić je napravio film o Sarajevskom atentatu, a đačke ekskurzije i ture turista iz cijelog svijeta sate su provodile u Muzeju Mlada Bosna, sagrađenom na mjestu odakle je Gavrilo pucao, a potom prelazile Latinsku ćupriju, koja je preimenovana u Principov most.

Ipak, nakon rata u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu više nije bilo Gavrilovih stopa, a on i Mlada Bosna su ili izbačeni iz školskih udžbenika ili se više nisu spominjali kao heroji. Ni muzej se ne zove isto kao nekad, Muzej Mlada Bosna, nego Muzej Sarajevo 1878-1918, a Principov most je ponovo preimenovan u Latinsku ćupriju.

Historija različito pamti Gavrila i ovaj događaj, jer dok je za neke heroj, za druge je terorista. Ovaj događaj je nemoguće jednostrano sagledati i ocijeniti, te ćemo finalni zaključak ostaviti vama, čitaocima.

rwew

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s