Piše: Vanja Gredelj

Dear miss Amy W.,

Osvanula sam u prohladnom obezglavljenju. vjerojatno ti je poznat taj nadimak za često stanje tuposti, bespredmetnog unutarnjeg pozdrava, rano izjutra. Mislim da je neko u sobi počeo da stari; ja, ti, tvoj duh ili nedavno kupljena replika Dalijevog platna, za nepunih 12 eura. Gibalo se dugo i klaćenjem pozivalo na odolijevanje vanjskom prostoru. Lažem, replika nije kupljena, već sam počela sa prokišnjavanjem. Dok sam otvarala prozor, na jastuku je isplivao vinski zadah, očito smo negdje opet zaglibili sa prodavanjem u noći; alkohol ne nudi ništa osim kakofonije nemira, a od toga se ne može umrijeti dovoljno dobro da se ne podsjetiš. Usput, happy b-day. Dani su određeni licima i brojevima, još uvijek. Osvanuvši, protegnula sam se da samoj sebi potvrdim there will be some glass inside your scars so that you can see your pretty face.

Recimo da sasvim pijana struktura recikliranog košmara piše pismo. Recimo da nema drugog načina osim muzikalnog za pokušaj mijenjanja kože. Ljudi i dalje govore o muzici koliko pokušavaju neprijepornim sranjima u psihosocijalnim analizama objasniti kafkijanski karakter i dubinu apsurda našeg postojanja. Sreća pa si mrtva i ne čuješ kako nastavljamo živjeti. Svijet je manje-više isti. Prosjaci izlaze na ulicu i sviraju narodne pjesme na saksofonima, violinama ili minijaturnim verzijama klavijatura; nerijetko kineske proizvodnje. Jutros sam gotovo pogazila petogodišnje dijete koje je pomodrenim usnama pjevalo sevdalinku na ulazu u tržni centar. Na rozom plastičnom okviru instrumenta, oblijepljen sličicama nogometaša, stoji ceduljica sa njegovim imenom i udiše miris svježe prepečenih pilića. Nečujno se umije proći, sjećaš se; vjerojatno nisi obraćala pažnju na takve ljude. Iako, lijepo je znati koliko si pečen-izvana ili iznutra. Čovjek bi mogao pomisliti da smo besmrtni sve dok nas nešto ne zaboli po prvi put.

Kao što rekoh, svijet je manje-više isti; kopiramo tvoje izreke o drogama, lažiramo satove misleći da mjerimo zastoj vremena ili veličinu zaborava, kupujemo lijekove za anemiju, prostatu, šizofreniju i senilno crtanje boja, ne spavamo mjesecima, citiramo Russela Branda na kojekakvim portalima kad je tvoja godišnjica ili rođendan, smrt činimo poetičnom radi pokušaja umanjenja straha, obavljamo malu i veliku nuždu u javnom wc-u, dijelimo misli preko statusa na Fejsbuku, autobusne gume su otrovne zbog pređenih kilometara; šutnju pravdamo gorkim plamenom nikotinske aluzije na prošlost, ne pišemo pisma već mailove, strpamo u stražnji džep ostatak od kupovine i nakon tri dana štednje kupujemo kutiju cigareta, klimamo do stanica i obilazimo gradove kao druge verzije svoje sjene, čitamo loše knjige i rijetko pečemo kruh, pravimo djecu kao sitne novčiće i zabranjujemo im da čitaju porno stranice, prodajemo iskrenost skidajući gaće pred komšijama, kuhamo kafu očekujući da nam iz rukava ispadne dobar as koji će nam pokazati da naš o(p)stanak nije nesretan, na zvuk pojma samoubojstvo pokrivamo uši kao što to čini žena u predstavi kad čuje da seksi strankinja traži kondom, pljujemo po glumicama u pozorištu jer su kurve i za uspjeh se daju režiserima, pratimo reklame za praktične instrumente kojima vrlo sitno u sekundama možemo izrezati karfiol, tražimo sitniš po podzemnim željeznicama, motamo travu kad su svjetla prigušena i slučajni poljupci sa nedovoljno poznatim muškarcima postaju černobilske zvijezde, ljudi obolijevaju od raka, sepse i side; očekujemo zatopljenje svjetskih razmjera i pravimo limunadu čitajući klasike engleske književnosti, ako smo dovoljno ludi, razrađujemo estetiku ludila; filmski smo nepismeni ako ne govorimo tečno engleski, pa tražimo prijevod; djeca u afričkim zemljama i dalje umiru od gladi ako ih neko ne posvoji; pedofili se puštaju nazad na slobodu; na reality showove se redovito prijavljuju utegnute polustriptizete koje rade kao degustatori slanine i klovnovske šminke sa tvojim pjesmama; određujemo veličinom šake u ustima ili spolnom organu tokom samozadovoljenja razinu depresije, indie bendovi doživljavaju breakout, strepimo nad zvukom telefona ako nam prijatelji umiru od cracka ili heroina, pišemo besmislenu poeziju, uvijek trošimo riječi, a ispiremo smijehom internosti, pošalice o lošoj muzici pretvaramo u pijano samoobmanjivanje gadosti, snovima plačemo gnoj u istinitom, objašnjavamo preračunavanja odsutnosti biljkama, radimo drame zbog beznađa, u liftovima najčešće možemo povratiti, ispod kamenja rastu oklopi insekata koje ubijamo otrovom, djeca uče o Hitleru, palimo korov i udišemo dim, ličimo na ribe kad noću plačemo, frustrirani smo na pojam blizine i tražimo srodne duše; novi Appleov I-phone je izašao prekjučer, sadimo paradajz i paprike, krademo od komšija bežični internet, masno plaćamo psihologe, psihoterapeute i udobne kauče na kojima režemo vene; psujemo bez razloga, kudimo samoubice, ljubomorom vođeni palimo automobile; vodimo ljubav i ratove podjednako dobro, političare jedino ne vidimo na toalet papirima, neko bi i od toga napravio unosan biznis, lica se prodaju najpotpunije, zanemarimo li razlike koje postoje između površine i nutrine. Nekako, odvojeno djelujemo kao rasplodni organ u Kingovom poglavlju o kanalizaciji. Na svakoj strani nedostaje kompas, na svakoj igli neudjenuta sudbina.

Ne mogu se sjetiti imena sevdalinke, ali, ionako, zazvučalo je otprilike ovako: neko je u kolo naizmjenične struje postavio debelu Arethu Franklin i ispričao joj sve o tome kako si na stomaku urezala ime svog dragog. U šoku i nevjerici, ispustila je urlik – refren te iste pjesme, zaplakala i spustila se na jednu stolicu kafića u centru mog grada, preporodivši se kao to dijete. Jedan od onih fudbalera na sličicama je cerekom procijedio, uglovima crvenih očiju first we chop you into pieces that sing, then we call it a game, later on we won't let you die.

Kad završe hvalospjevi o hektolitrima dobrog alkohola kojeg si popila, počinju prizivanja o otuđenosti koju si osjećala. Razgovaraš li sa svim egzistencijalistički kastriranim psihopatološkim karikaturama koji nisu imali petlje živjeti, pa su na sebe digli pištolj i pokazali srednjaka ostatku hrabrog svijeta koji uskoro izlazi na izbore i bori se za ostatke? Razgovaraš li katkad bez ocrtanih očiju, kao melankolična Mona Liza u postmodernističkoj verziji sa, recimo, aurom Bukowskog koji još uvijek ima muda da piše o razularenom grču čovječanstva? Ili si još uvijek zapela na onom što je ovdje ostalo nedorečeno u tvojim posljednjim pjesmama. Ljudi te hvale kao i princezu koja je umrla na današnji dan, a ime joj znači otmjenost; spominju Billie Holiday, kreštavu psihodeliju Janis, Morrisonovu zaključanost, mišićnu tegobnost Elle Fitzgerald, šuštav soul britanskog urbanizma u mračnim ulicama sa taksistima koji napastvuju mlade nevine nosačice crvenih svjetala. Uglavnom, gotovo da odrade oralni seks sa veličinom bola kojeg si nosila u svakom tekstu svaki put kad spomenu tebe, odvratno bezobraznu idiotsku verziju ženskog Kurt Cobaina, zvjerku ludog europskog sentiš – momenta u generaciji koja je dočekala svog Jamesa Deana van filmskog platna. Tebe treba mrziti, presnimiti sve tvoje pjesme koje su van svakog zemaljskog žanra do sada definisanog, i puštati te onda kad navlačimo zavjese da se ubijemo. Zamisli da neko otktrije da se Bukowski samozadovoljavao na neke od tvojih ubitačnih refrena. A, kada već idemo do kraja sa iskrenošću, reći ću još i ovo – nikog, honey, ne zavaravaš tim kostima. Dobro znamo da si se borila sa debelim mlazovima prije zlatnog šuta. Samo, zlatna si ti, Amesy. I crnačka brutalnost opstaje u viziji tvog repa i uskog struka; kad evo, samo pustim tu i tu pjesmu, osjetim kako me siječe progutano rebro dok uz škripu uzdaha iz pušačkih pluća odjekuje prvi stih. Zlatna si ti, Ames. Toliko nemoguća. Čudesno je tebe slušati kako lažeš. Sjećam se da sam sanjala: čitav blok zgrada od karata u koje je koncima zazidan minjaturni Morrison; kmečanjem uči partituru Beethovena, a pokojni Walt Disney ga, gazeći mu prvu gitaru, hrani šakom kuhane riže. Tko se ne uguši tobom, oglušio je ili ima tumor na mozgu.

Uškropljena, odlažem tintu. Nijedna pjesma nikad završena, nijedna nota dovoljno dobro skrivena. Nema lijepog bježanja bez tvog gumenog hoda pod pritiskom paparazzi reflektora. Dobra si ti, Amy. Trebalo je toliko toga reći u minijaturnim iskazima crnila. Tuša nikad dovoljno da se prekriju kraste na lobanji.

Polako čistim policu. Na limu golubovi grebu podlogu, jutros su mi popustili živci na kolegu sa fakulteta koji je pitao šta su pjesnici uopće htjeli reći. Uvijek, uvijek mislimo da je dovoljno samo reći, ne i prešutjeti. Sretan ti rođendan, Amy; bacam promočenu kutiju cigara i vadim trideset feninga za Švrću. Podsjeća me na tebe kad si se igrala Minnie Mouse i nisi ništa znala o francuskoj dekadensi i umiranju. Samo tvoja iznemogla toplina i čisti kapci podsjećali su na tišinu kakvu si snimala bez kraja i konca.

Sretan rođendan, Ames. Pozdravi Klub. Bilo bi dobro da smotate ono što je ostalo od univerzuma i ispušite polako. Ovdje, ionako, sve samo poskupljuje, čak i smrt.

V.