Milan Mladenović – Dečak iz vode

Piše: Anes Osmić

1

Jednog septembra među dvadeset i prvim septembrima rodio se dječak čija se priča još uvijek pjeva, svira i osjeća. Još uvijek grme njegovi hrabro artikulirani osjećaji, grče se istinski napori promjena, slave principijelno odigrani potezi. Inače, do svoje šeste godine živi u Zagrebu, zatim se seli u Sarajevo koje, kako i sam ističe, „mračno utječe na njega“, te pored stalne bitke sa starijim od sebe, stiže i da bude „klinac s naočarima koji nosi tango-gitaru ispod miške.“

Zatim se seli u Beograd, stalno svirajući i praveći neke pjesmice, upoznaje Gagija i nastaje Limunovo drvo. Da li se sećate Sedmog kruga Limunovog drveta Oko moje male glave? Ne! Ne verujem, onda baš veliki Gubitak za vas. Još tada naš Dečak iz vode osjeća da gubi neke davne osmehe, a njegov život skreće u vode mirnih reka i kratke trave. Više nije budan kao pre, zna šta ga napred čeka i ostaje usred ovog grada kao mrtvo drvo pored puta.

Bistriji ili tuplji čovek biva kad… osamdesetih godina, kako kroz solo pjesme Šarla Akrobate (po broju svirki najaktivnijih muzičara Beograda), tako i kroz kompilaciju rokenrol pjesama tadašnjih kultnih grupa Šarla, Idola i Električnog orgazma, donosi manifest beogradskog novog talasa. Kao melodična strana Šarla (ona koja pravi „pesme od nečeg rastrzanog i grubog“) na najbolji mogući način uobličava humor i ironiju, te vlastita nastojanja organizacije kompaktnih i melodičnih zvukova u nešto što liči na pjesmu. Održavajući stvari na okupu gitarom i glasom Rano izjutra dok ima kamen umesto srca, pjeva nam o onoj koja se budi i puni osamnaest godina u junu.

Dalje naš Dečak iz vode, očiju boje meda s gitarom pod levom miškom, spušta kap svoje vode i pušta glas iz grla. U novom sastavu, s nekim drugim ljudima, teško prima promenu lica u hodniku vremena, u naručju vremena. Od noža, od svetla, od mraka, zna oblik naših pitanja i poručuje još krupnijim koracima na zvonkim jezicima hodaj.Ljudima iz gradova, njihovom Srcu, negdje Iznad grada, Siguran, uporno šalje Odgovor: „Mladima su vezane ruke – moraju da se prilagođavaju i iznad svega trpe život! Borite se za svoju ličnu slobodu, ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo opravdane norme uguše. Borite se za svoj život!

32 

Možemo li mi (ne)sretnici danas uopće zamisliti jednu od proba, koncert, ili pak sami proces stvaranja određene pjesme legendarne grupe čija je kičma naš Dečak. Ostaje li i kod vas, nažalost, sve na pukom zamišljanju? Često vidim tu grupu mladih ljudi s džepovima punim kamenja, dubokim bolovima kako žive još jače i mučnije, nego što sviraju i pjevaju vlastite stihove. Još uvijek zidovi na koje su bili naslonjeni u trenutku pauze dišu, a svjetovi (p)ostaju tiši dok novi život prastare boli rađa.

Kroz bolnopoetičnu karizmu i sivosmjelu mudrost, odvođen hiljadama puteva i opijan hiljadama glasova, Dečak iz vode je jedinstven, precizan i sadržajno bogat u svom izražaju. Apatija bola i beznađa u njegovoj izvedbi postaje grčevita smjelost, dovoljan razlog i suštinska potreba imperativne borbe, zaslužene slobode, beskonačne hrabrosti i prijeko potrebnih ideala. Samo tolika istinska ljubav prema čovjeku i onome što čovjek jeste, može iznjedriti takvu kritiku u kojoj Dečak iz vode jako dobro pliva. On nas želi čišće, bolje, jače, hrabrije, smjelije, zato su njegovi zvukovi prijeteći, riječi olovne, a glasovi zapravo krici. Opet sve ujedinjeno neobičenom ljepotom, čistom estetikom i filozofijom svakodnevnice.

Čujete li ga kako još uvijek govori? Bežimo u mrak jer vatre ima još u nama! Staklenim nogama i hodom po žici sastavimo krajeve, iscepane poruke, tragove pod prozorom i obale pod jastukom! Mi smo slobodni! Mi smo snažni, mi smo jaki! Zaboravi prošlost i javi ima li promene u tvojoj glavi! Živimo u pričama, branimo se hodamo i slavimo neke bezvezne stvari, neke bezvezne priče što je smislio neko u samo par godina za nas. Oslobodi se! Zašto si ostao? Zašto se ne vratiš? Ovde te trebamo, ovde te čekamo! Ovo je zemlja za nas! Ovo je kuća za svu našu decu! Zaboravi prošlost, zaboravi strah, zaboravi osećaj vezan za donji stomak i kad radiš nemoj hvatati na staru slavu i kad misliš osloni se na svoju glavu!

1211

Repertoar njegovih potreba i bolova je univerzalan, bezvremenski, nadasve ljudski. Stavovi su ilustrativni, a poruke jasne i vidljive. On, možda, mijenja oblik kao vidra, ali opet ima jasne stavove o stalnim potrebama: Moć počiva negde iza debelih vrata, ja bih hteo da vladam! Opet osećam glad! Vreme mi više nije problem! Novac u rukama! U interpretaciji života ili nečeg sličnog tome, Dečak iz vode je sveobuhvatan i nezaustavljiv, s istom mjerom predan socijalnom, kao i ljubavnom, kolektivnom, privatnom, dalekom, bliskom, od prvog do posljednjeg, bez podjela i razlika.

U stvarnom svetu oko nas govori nama znanim jezikom, jer svima nama treba svet otvoren za trčanje, tu je uvijek neko ko je sav naš bol, često želimo samo zaboraviti ovaj dan i prošli dan. I vi ćete meni reći da Dečaka iz vode nema i dan – danas. Da je on prošlost? Da su to možda neka druga vremena. Haaaalooooo! On je živ. Zar ga ne čujete? U kutu studentske sobe i mraku jeftina pića, oronulom asfaltu napuštene ulice, nedosanjanim željama bretele žene s pijace, džepu mrava i stijeni hijene. On živi. Diše. Još uvijek ne čujete njegove ritmove, riječi i glasove? Onda oslušnite vlastito meso, opipajte bezizražajne nabore, povratite na olinjale godine. Rokenrol je možda mrtav, Jugoslavija je mrtva, ali on nije. On je, pobogu, Dečak iz vode. A voda i dijete nikad ne umiru. Oni žive obnavljajući nas, naše potrebe, snove, strahove, tuge, ambicije. Sve to još uvijek živi i živjet će u Dečakovim teško obojenim samoglasnicima, apokaliptičkim ritmovima, razjarenim rimama, poludjelim melodijama. Krik, bijes, (m)učenje kroz njegovu muziku ili svakodnevnicu ulice. Gdje je ljepše, čišće, otmjenije, odanije?

Vi nemi ljudi bez milosti, vi nemi igrači svog obrednog plesa, i na ovaj dan i na bilo koji drugi ovaj grad bi mogao bolje, mi smo dozvolili da stvari odu predaleko, ova je borba bila ispod časti protiv razuma. Rastemo, pazimo, slučajno gazimo, a Dečak iz vode nam još uvijek poručuje da bi ovaj put mogao trajati večno. Njegovi stihovi nisu ispisivani po spomenarima, malo se ili nimalo „vrte“ po današnjim TV programima, o njima se piše s vremena na vrijeme. Meni je to bolno, ali našem Dečaku iz vode manje je bitno. Njemu je manje bitno hoće li i koja će ulica nositi njegovo ime, ko će i koliko zaraditi na njegovom liku i djelu, ko će ga i zašto smatrati jugoslavenskim rokenrol arhetipom, a ko narkomanom. Našem Dečaku iz vode je to sve manje bitno sve dok još uvijek ima ljudi koji ga, zaista, razumiju i žive njegove ritmove, stihove, akorde, ne dozvoljavajući da zauvijek ostanemo čirevi na licu Europe. Sve dok još uvijek ima kome poručiti: Nisi sam, nisi sam, tvoju senku nastavljam, tvoje lice preklapam, tvoje reči ponavljam. Smiri se, saberi se, budi isti kao pre, takav kakvog dobro znam, bistar, jak i siguran.

Dečače, sretan rođendan!

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s