Kamen po kamen – palača

1

Piše: Emin Gušo

31. oktobar je Svjetski dan štednje je, a obilježava se kao sjećanje na Prvi međunarodni kongres štedioničara, održan na taj dan, 1924. godine u Milanu. Na kongresu je zaključeno da je štednja prijeko potrebna za razvoj ljudskog drustva i osiguranje bolje budućnosti za sve građane. Primjera radi, procenat dohotka koji je Singapur štedio, iznosio je oko 40%. Tako je bivša britanska kolonija, koju su Japanci opljačkali u Drugom svjetskom ratu, finansirala svoj uspon do jednog od najbogatijih gradova svijeta, za manje od pola stoljeća.

Koliko je štednja bitna u nasim životima? Imamo li naviku da štedimo i imamo li kulturu štednje? Ili ipak spadamo u one ljude kojima novac služi da ga potroše i koji sreću pronalaze u kupovini i konzumerizmu?

Šta je to štednja uopće? Stednja se definiše kao čuvanje novca, odnosno dio dohotka koji se ne troši, ili razlika između raspoloživog dohotka i potrošnje.

 Tarik Limo iz nevladine organizacije “U plusu”, koja nudi besplatne usluge finansijske edukacije i finansijsko – pravnog savjetovanja građanima, kaže da je štednja sigurnost i da nas redovno odvajanje novca moze zaštititi od nepredviđenih izdataka koji se mogu pojaviti u budućnosti. Tarik, kao i mnogi, taj novac popularno naziva crnim fondom.23

Sa Tarikom i njegovom radnom kolegicom, Ajlom Mostarac, porazgovarali smo na temu štednje.

Koliki je nivo štednje u Bosni i Hercegovini ? Da li je stanje loše, kao i u velikom dijelu bh. ekonomije?

Tarik: Iako je pomalo teško povjerovati u to, stanje je odlično. Prema podacima Centralne banke iz prošle godine, depoziti građana u bankama iznose preko sedam milijardi maraka, sa tendencijom rasta. Vlada stereotip da su građani naše zemlje prezaduženi, ali ovaj podatak demantuje to mišljenje. Ako Bosna i Hercegovina ima četiri miliona stanovnika, onda ispada da svaki stanovnik ima 1750 KM na računu u banci.

To je odlično, ali zar ne bi bilo bolje da taj novac cirkuliše i da se njime finansira razvoj privrede Bosne i Hercegovine? Imamo situaciju paradoksa štednje, stanje na bankovnim računima je dobro, ali to ne oslikava stanje u ekonomiji.

Tarik: Istina je da novac na štednim racunima miruje i da se suočavamo sa paradoksom štednje. Ali, o tome bi se dalo raspravljati. Znamo da poslovno okruženje u nasoj zemlji nije stabilno i da su birokratija i brojne procedure velika prepreka ljudima koji bi željeli osnovati svoja mala ili srednja preduzeća. Manjak povjerenja u našu privredu je psihološka barijera za investicije. Zato ljudi radije ulažu svoj novac na račune u banci, nego sto se odlučuju za neke investicije u privredni sektor.4

Znamo da potrošačka korpa u BiH iznosi oko 1700 KM, dok je prosječna plata prema podacima Agencije za statistiku otprilike dvostruko manja (830 KM) . Da li prosječni građanin može da uštedi ista, ili je to samo privilegija onih koji zaradjuju više?

Ajla: Ne postoji univerzalno pravilo. Istina je da radnici koji zarađuju manje ili koji nikako ne rade, teško mogu podmiriti osnovne životne potrebe, a kamoli uštedjeti, ali treba uzeti u obzir i druge faktore. Ako znamo da je zvanična nezaposlenost na nivou države 40%, možemo se zapitati kako naši građani uopšte preživljavaju. Međutim, ljudi se snalaze. Važnu ulogu igra i naša dijaspora. Ucešće doznaka iz inostranstva u društvenom proizvodu nije zanemarivo, a prošle godine doznake su iznosile oko 3,5 milijarde maraka, što je u svakom slučaju veoma mnogo novca. Bitan je i kult porodice u našem drustvu. Radnici iz inostranstva će pomagati, koliko je u njihovim mogućnostima, rodbinu u BiH. Ne vjerujem da će se to promijeniti u skorije vrijeme.

Iznos od sedam milijardi maraka je iznos samo na štednim računima. Da li ljudi još uvijek štede u svojim domovima?

Ajla: Još uvijek postoji i ta praksa, ali sve više se javlja štednja u bankama. Ljudi počinju shvatati da je njihov novac u bankama siguran i da mogu zaraditi od štednje ako oroče svoje depozite i za to budu nagrađeni kamatom od banke.

Koje depozite štediste preferiraju? Depozite po viđenju ili oročene depozite?

Ajla: Obično su to depoziti po viđenju. Ako se odluče da oroče depozit, obično to bude na period između jedne i tri godine.

Za kraj, ima li neki univerzalni savjet koji dajete štedišama?

Ajla: Ne postoji univerzalni savjet, ali recimo, odvajanje 10 % mjesečnog dohotka je dobar početak. Štednja je način da se zaštitimo od rizika koji se mogu pojaviti u budućnosti, a to je mogucnost da izgubimo posao. Ako štedimo, to znači da odgovorno raspolažemo svojim dohotkom. Primjera radi, osoba čija rata stambenog kredita iznosi 1000 KM, čim izgubi posao, ima problem finansiranja otplate svog kredita u periodu dok ne dobije novi posao. Ali ako uštedi dvije ili tri hiljade maraka dok ima posao, moći će se snaći sa otplatom kredita u periodu dok traga za novim poslom. Svaki pfenig koji ne morate potrošiti, nemojte. Nekada vam može zatrebati. 765

Emir Gušo je učenik četvrtog razreda Srednje ekonomske škole. Od malih nogu, naučio je štedjeti. Kaže da su veliku ulogu imali njegovi roditelji, koji su ga stimulisali da dobro uči i da štedi novac. Njegovo iskustvo je dobar primjer da roditelji od malih nogu mogu naučiti djecu o važnosti štednje i o odgovornosti.

U trećem razredu osnovne škole, htio sam da mi tata kupi PlayStation, ali on nije imao novca. Zato sam se dogovorio sa roditeljima – ja ću dobro učiti, a oni će me zato nagraditi. Tako sam od roditelja dobijao dvije marke za ocjenu pet plus, jednu i pol za običnu peticu, a jednu marku za pet minus. Ocjene iz matematike i engleskog vrijedile su dvostruko, a za svaku ocjenu manju od četiri, novac bi se oduzimao. Mama je to sve uredno vodila u svesci, a novac sam stavljao u kasicu. Te godine se nakupilo puno petica, pa sam za godinu dana uspio uštedjeti za PlayStation, koji je tada, 2001. godine, bio pojam. Danas, odgovorno upravljam svojim novcem, kojeg imam od stipendije i pisanja raznih pismenih i seminarskih drugovima iz škole, štedim i skoro nikada od roditelja ne tražim novac za izlaske, obuću, mobitel ili garderobu ” – objašnjava nam Emir svoje navike.

Negativnih primjera, odnosno primjera razbacivanja ima daleko više, od djevojki kojima deset pari cipela nije dovoljno, pa kupe i jedanaesti, sportaša koji plaćaju piće cijeloj kafani (svjetski prvak je bokserska legenda Mike Tyson koji je uspio spiskati 300 miliona, koliko je zaradio u karijeri), pa do cijelih država (čitaj Grčka) u kojima postoji 13. plata, bonusi za redovan dolazak na radno mjesto, povišica vozačima ministara koji svojim šefovima zagriju limuzinu dok ih čekaju itd.

Moramo razmišljati ekonomski, tj. ”da ono što smo pojeli za ručak, nećemo imati za večeru”, kao što bi Adam Smith rekao, te da će, prije ili kasnije, računi doći na naplatu. Čim prije shvatimo da se trebamo odgovorno ponašati po pitanju našeg budžeta, bolje po nas. U našem jeziku ima jedna strašna kletva, jedna od najgorih koje nas mogu pogoditi, a ona glasi: ” Dabogda imao, pa nemao ”. Pazimo da nas ne pogodi.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s