Piše: Adnan Omerhodžić

Kako je sve počelo

Nakon završetka I svjetskog rata rudnici postaju predmet bezobzirne eksploatacije, a sve sa ciljem da se vladajući nivoi što brže obogate. Takav odnos prema rudnicima i radnicima se nastavlja i tokom idućih nekoliko godina. U periodu 1918.-1920. rudari u svim rudnicima u BiH su bili nemilosrdno tlačeni i nisu imali nikakva prava. Zbog toga je 21. decembra 1920. godine došlo do generalnog štrajka rudara Kreke, Zenice, Kaknja, Ljubije, Mostara i Breze. Osnovni zahtjevi su im bili povećanje plata i bolji uslovi za rad. Štrajku su se pridružili i metalci. Obustava rada u svim rudnicima je bila potpuna, a od ukupno 5100 rudara u BiH, u štrajku je učestvovalo 4800. Na radnim mjestima su ostali samo oni koji su bili potrebni zbog zaštite rudnika od požara i poplave. Istog dana Vlada je poslala ultimatum u kojem se rudarima nalagalo da, ako se u roku od tri dana ne vrate na posao, gube poslove i pravo na korištenje državnih stanova. Štrajk je imao i prve žrtve 27. decembra, kada su se sukobili rudari Kreke i žandari. Poginulo je sedam, a ranjeno više desetina rudara, dok je oko 400 štrajkača uhapšeno. To je izazvalo revolt u cijeloj zemlji, pa se bune rudari i van BiH. Na kraju je ustanak ugušen u krvi i rudari su morali da se vrate na posao. U Tuzli je tokom januara i februara 1922. održano i suđenje. Optuženo je 350 rudara, a suđeno je samo dvadesetorici. Jure Kerošević osuđen je na smrt vješanjem zbog ubistva žandara, a ostalih 10 rudara na zatvorske kazne od 1 do 15 mjeseci. Ponovo su izbili neredi i protestne akcije, ne samo u zemlji, nego i u inostranstvu, pa je vlast preinačila smrtnu kaznu u dvadesetogodišnju robiju. Nakon ovog događaja je vlast počela da se više brine o rudarima, njihovim pravima i uslovima rada. Početak ustanka i sam događaj su ostali upamćeni kao velika prekretnica za rudare, pa se 21. decembar počeo slaviti kao Dan rudara u BiH.

Rudnik Breza

Rudnik Breza, osnovan 1907. godine, u štrajku iz 1920., je učestvovao tako što je potpuno obustavio rad 21. decembra. Vlada je odmah poslala ultimatum u kojem se nalagalo rudarima da ako se u roku od tri dana ne vrate na posao, gube poslove i pravo na korištenje državnih stanova. Uprkos tome, neke porodice u Brezi su izbacivane na ulicu i prije isteka ultimatuma, tj. 22. decembra. Međutim, mali grad je dokazao da ima hrabre ljude velikih srca. Rudari su ustrajali i izborili se za sebe, za vlastito i opće bolje sutra. Na svečanostima povodom Dana rudara su tokom godina glavnu riječ imali istaknuti heroji rada kao što su Ćamil Botić, Stjepan Vidović, Alija Sirotanović, Nikola Škobić, Omer Omerhodžić… Godine su prolazile, ali je ona strast i hrabrost, kakvu samo rudari imaju, ostala. Svi su oni znali, baš kao što i današnji rudari znaju, kako je sići u utrobu Zemlje i raditi kako bi se zaradila kora hljeba. Rudarski hljeb je crn, rudarski hljeb je sa devet kora, rudarski hljeb je teškom mukom zarađen. U Brezi se, kao i u svakom rudarskom gradu, 21. decembar proslavi u skladu sa mogućnostima, ali je bitno da se tradicija održava. Ovo je bio i povod da popričamo malo sa radnicima u Rudniku Breza.

Žene rudari

Kako se u tekstu o rudarima ne bismo vodili klišeima, potrudili smo se napraviti jedan razgovor sa, ni manje ni više, nego ženom-rudarom. „Nema kuće bez dobre domaćice“ je rečenica koja bi se donekle mogla primijeniti i na mnoge firme, pa zašto ne i na Rudnik. Naša sagovornica je dugogodišnja zaposlenica Rudnika Breza, Šemsa Hadžo. Na samom početku nas je zanimalo otkud baš žena u rudniku, još u jami, te šta je utjecalo da izabere ovo zanimanje, na šta je Šemsa odgovorila:

Moja prva želja je bila upisati srednju medicinsku školu u Sarajevu, no kako sam porijeklom sa sela, moji nisu imali uslova za to. U to vrijeme, tačnije 1980. godine, u Brezi se otvorila Rudarsko-geološka tehnička škola, koja je čekala svoju prvu generaciju. Tako sam se odlučila za tu školu, a podstrek je bio i taj što smo, kao prva generacija, bili svi stipendisti. Nakon završene četiri godine škole logičan slijed je bilo zaposlenje u rudniku 1984. godine i od tada, uz prekid rada tokom rata, sam u rudniku.

Šemsa je pokazala veliku susretljivost, te je odgovorila i na nekoliko narednih pitanja.

Kako je vaša porodica reagovala na odluku da se zaposlite u rudniku i to kao jamski radnik, mjesto gdje se i mnogi muškarci boje ući?

Pa, porodica je odmah znala šta slijedi, čim sam upisala srednju. Straha je naravno bilo, kao i manjih prigovora, ali su na kraju prihvatili tu odluku i sve je bilo uredu.

Koja je pozicija na kojoj trenutno radite, i koliko ste sati prosječno u jami, te na kojoj dubini radite?

Kada sam počela da radim u rudniku radila sam na nekoliko pozicija, ali sam vremenom napredovala i posljednje 22 godine radim kao izdavač eksploziva i eksplozivnih materijala. Zadatak mi je da siđem u jamu, predam materijal kao i da se brinem za njegovo dalje rukovanje, tako da sam svaki dan u jami po 8 sati i to na 450 metara dubine.

Zanimljivo je da vi niste sami. U rudniku postoji još žena koje rade poslove koji zahtijevaju silazak u jamu.

Tako je, ima nas još nekoliko. Žene su se počele zapošljavati od 1984. godine u rudniku i od tada su stalno prisutne. Postoji još nekoliko kolegica čiji je posao vezan za jamu, pa i one s vremena na vrijeme silaze dole.

Kakav je bio vaš prvi susret sa jamom i da li još uvijek imate strah kada silazite u jamu?

Prvi put sam sišla u jamu negdje oko 1982./83., ne mogu se sjetiti tačno, ali znam da nam je to bilo u sklopu prakse u školi. Tada, baš kao i svako dijete, miješali su se strah i divljenje. Straha uvijek ima, bilo bi glupo reći da nema, jer nezgode su uvijek moguće, međutim sada nekog velikog straha i nema. Obavljanje posla je postalo rutinsko, tako da znam kako i šta ide, pa sam na sve spremna.

Kakvi su uslovi, konkretno vašeg, rada?

Hehe, teško je pričati o uslovima rada. Jama je takva kakva jeste, ne možemo imati neke sada aman ekstra uslove rada, zbog toga što radimo ispod zemlje. Nekad je bolje, nekad lošije, zavisi sve, ali uglavnom sam zadovoljna. Posla uvijek ima, naše je da dođemo i da ga odradimo kako treba.

Zanima nas vaše mišljenje o radu žena u jami. Općenito, šta mislite o radu žena u tzv. „muškim“ poslovima?

Smatram da su žene puno odgovornije od muškaraca. Kada radimo nešto gledamo da to uradimo redom i da sve bude na svom mjestu. Rekla bih da žene imaju puno više smisla za detalje. Trenutno radim kao nadzornik nekih poslova sa novim radnicima, i oni mi često kažu da je lakše raditi sa muškim nadzornikom nego sa mnom. Takva sam – zahtijevam rad i to dobar rad. Pa zašto onda ne bismo mogle raditi neke poslove čak i bolje nego muškarci. Nedavno smo dobili pohvale od inspektora. Rekli su mi da se, otkako sam preuzela magacin, stanje puno popravilo i da su poželjeli da svaki rudnik bude sređen kao što je naš magacin. Žene su po prirodi bojažljive, pa zato gledaju da, kada rade nešto, urade to bez greške, kako poslije ne bi bilo žalbi.

Da li je bilo omalovažavanja ili podsmijavanja od strane muških kolega?

Moram priznati da stvarno nikad nije bilo ničega sličnog. U početku mog rada bilo je nekih malih zamjerki, ali ništa zlonamjerno, niti zbog toga što sam žena. Niko mi ništa ne bi nažao učinio, što su i pokazali sve ovo vrijeme koje sam provela radeći ovdje. Naprotiv, još su se i sami nudili da neke poslove urade za mene i pokazali mi da se uvijek mogu pouzdati u njih. Takvi su ti rudari, uvijek dobri, pošteni i humani.

Povod našem razgovoru je Dan rudara. U rudniku ste skoro 30 godina, svjedočili ste proslavama i prije rata i sada poslije rata. Kako je to bilo nekad, a kako je sad? Može li se povući neka paralela?

Rudari zbog prirode svog posla moraju biti uvijek nasmijani i pozitivni, to je nešto što je bilo i tada i ono što je i sada i nešto što se nikada neće promijeniti. Za praznik je uvijek bilo lijepo, uvijek se nađe neka harmonika, pa se napravi neka fešta, i sve se završi sa pjesmom. I sada je dosta slično. Svake godine se organizuje tradicionalno rudarsko sijelo, gdje si radnici daju oduška. Naravno i sama firma se pobrine da, u skladu sa svojim mogućnostima, daruje rudare kako bi im praznik prošao što bolje, tako da, sve u svemu, proslave su uvijek bile na zavidnom nivou.

I za kraj još jedno pitanje. Da možete nešto promijeniti, šta biste uradili na tome da popravite uslove za rad žena u jami?

Pa prije svega, nijednoj ženi ne bih striktno preporučila posao u jami, nego bih im dala neki posao vani, ali općenito bi se mogla popraviti mehanizacija, jer radimo sa zastarjelom opremom kao i sigurosni aspekt, a naravno i plate (smijeh). Međutim, treba spomenuti da svi zaposlenici i sa ovakvom opremom rade maksimalno dobar posao. Zna se da, što se tiče posla, rudarima se ne može ništa oteti. Svi rade zaista odličan posao – od našeg rukovodstva, na čelu sa gospodinom Ćosićem, pa do samih jamskih radnika, a to se posebno osjetilo nakon nesreće u maju. Mnogi su predviđali obustavu rada jame i do dvije godine. Mi smo u roku od 8 mjeseci uspjeli ugasiti požar, očistiti jamu, pokrenuti proizvodnju i nastaviti tamo gdje smo stali. Tako da ovo predstavlja jedan veliki zajednički uspjeh.

Na kraju, uz čestitke praznika, oprostismo se rudarskim pozdravom, pozdravom koji je zapravo više od toga, pozdrav koji predstavlja vodilju koju svaki rudar slijedi i koji sadrži želju za životom: SRETNO!!!