Razgovor sa ostalima – Esad Bajtal i Senad Smailbegović

Razgovarala: Medina Džanbegović

Predizborna kampanja oktobarskih općih izbora 2014. godine u Bosni i Hercegovini, za koju je prijavu podnijelo gotovo dvostruko više stranaka i nezavisnih kandidata, nego što ih se prijavilo na prošlim izborima, održanim prije četiri godine, ravna je nakaradnom seoskom vašaru, gdje svi vrište u isto vrijeme ispred svojih namačkarenih, kičavih pultova, prodajući “carevo novo odijelo”.

Ovoga puta moji sagovornici nisu izborni kandidati, ali oni pažljivo prate i precizno analiziraju dešavanja na političkoj sceni, koja vrije od beskrajno dirljivih obećanja, samoljubnih oda, novokomponiranih epskih vokacija, te raznovrsnih mitskih naglabanja. Esad Bajtal i Senad Smailbegović su građani Bosne i Hercegovine, Bosanci, oni „Ostali“, koji se ne odazivaju samozvanim etno-agitatorima.

Esad Bajtal je među najutjecajnijim intelektualcima u regionu. Po profesiji pedagog, psiholog, filozof, sociolog, koji je diplomirao, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bavi se predavačkim, spisateljskim i uređivačkim poslovima. Autor je desetak knjiga (”Za (i) protiv tolerancije”, “Filozofski temelji psihologije”, “Manje od ništa”, “AlTempo”, “Duplo golo”, “Država na čekanju”, “Govortame”, “Sevdalinka, alhemija duše”, “Neofašizam u etno-fraku”, “Strah od kopanja” itd.). Živi od pisanja i nikada se nije libio kritički identificirati sve pojave bosanskoga stanja.

Učestvovao je u masovnim protestima zbog neusvajanja Zakona o jedinstvenom matičnom broju građana. O februarskim demonstracijama, tzv. bosanskog proljeća, oslikavajući život obespravljenoga čovjeka, izjavio je: “Pred prošle izbore je dato 1941 obećanje, a samo 48 je ispunjenih. I kad narod u februaru, u izbornoj godini, kada oni više ne mogu ispuniti ta obećanja, izađe na ulice i kaže “mi smo gladni, jer vi niste ništa radili”, onda oni mašu sa tih tri posto i zovu narod bandama i huliganima. Mi imamo posla sa kriminalcima, kriminaliziranom politikom i politiziranim kriminalom. Kakva je to kultura dijaloga, kad gladan narod ne smije da kaže da je gladan, jer je to zabranjeno.”

Senad Smailbegović je studirao Vojnotehničku akademiju u Zagrebu i Beogradu, te diplomirao na smjeru za telekomunikacije. Prije rata, kako kaže, bio je jedan od najbližih saradnika Ante Markovića po vojnim pitanjima. „Svjedok sam i raspada bivše Jugoslavije, s obzirom da sam kao vojnopolitički analitičar radio u Saveznom sekretarijatu zanarodnu odbranu Jugoslavije – odsjek za inostrane poslove. U decembru 1991. godine pobjegao sam iz Beograda u Sarajevo. Od tada sam bio pripadnik Patriotske lige Bosne i Hercegovine, da bih ratproveo u osnivanju Armije i ratujući, kao komandant brigade. Snimio sam Mladićev govor: ‘Tuci Velušiće, tamo nema srpskog življa!’, te napravio prve telekomunikacije u odbrani Bosne i Hercegovine.”

Nikada nije bio član nijedne nacionalno obojene stranke. Živio je i radio i u Libiji do 2011. godine, a sada je u Sarajevu, građanski aktivist i član Upravnog odbora Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra. Uz osmijeh dodaje: „Aktivan sam i u kući. Pravim dobar grah sa svačim, gulaš, pilav, sataraš i pitu od gotove jufke.”

Obojica ste poznati po bespoštednom javnom kritiziranju vlasti. Recite, molim vas, kako toj anarhističkoj, korumpiranoj vladi, političarima – kriminalcima, konačno stati ukraj, pokrenuti državu za sve njene građane, kada znamo da „para vrti, gdje burgija neće“?

Esad Bajtal: „Nema teorijskih odgovora na ovo pitanje. Stvarni, životni odgovor drže razdruženi etno-podanici u svojim rukama. Sve dok se ne pojave kao združeni građani, konačno osviješteni i otriježnjeni od klero-etničkih manipulacija, kojima su prikovani za (be)životno dno siromaštva, bijede i vlastodržačkom pljačkom projektovane nevolje, neće biti istinskih, za sada, željno očekivanih promjena u Ovoj Zemlji. Samo građanska, ljudska svijest, može se oduprijeti manipulacijama i korupciji svih vrsta.”

Senad Smailbegović: „Biću konkretan: izalazeći na izbore u velikom broju i glasajući za patriotski opedijeljene pojedince i stranke, za mlade ljude, za kandidate koji su se dokazali u posljednjim građanskim protestima. Takvih ima u Bosanskohercegovačkoj patriotskoj stranci, Našoj stranci, Uniji socijaldemokrata i uopšte u novim strankama… Eto, Vi ste pisali o Irini Lovrić, Šeherzadi Delić i drugima. Glasati i za žene naravno. Samo masovan izlazak na izbore i glasanje za male stranke i dokazane pojedince mijenja situaciju na bolje.”

Sa bosanskohercegovačke političke scene svi su izražavali zabrinutost i obećavali pomoć u saniranju posljedica poplava. Dolazili su i slikali se, zapravo sebi praveći reklamu, a sada, kad Američka ambasada pita gdje je nestalo pola milijarde eura za oporavak od poplava, po izjavama vlasti ispada da su ih somovi i šarani pojeli. Znate li vi gdje je taj novac?

Esad Bajtal: „Ne znam gdje je taj novac, ali znam da nije tamo gdje bi trebao biti, a u normalnom i moralnom društvu, bi morao da bude. Također, znam i znamo, da to nije ni prvi, a ni posljednji novac koji je iz narodnih preusmjeren u stranačko – vlastodržačke džepove, a sve pod krinkom velike priče, samozvanih etno – čuvara, o zaštiti takozvanog ‘vitalnog nacionalnog interesa‘. I dok čuvari čuvaju nacionalni interes, tako kako ga čuvaju, nacija Ove Zemlje tone u blatu, po bijedi i siromaštvu, trinaest najjadnijih zemalja svijeta i ima najmanju kupovnu moć u Evropi. Istovremeno evropski debelo plaća svoje prebogate političare, čiji je četvorogodišnji radni učinak (2010.−2014.) samo 2,47% odobećanog. Preciznije, od 1941 obećanja, koliko su dali svojim glasačima (birači ionako ne izlaze na izbore, a njih je 60-70%), realizovali su samo njih 48. Dakle, ni 2,5% od obećanog. To ih, naravno, ne sprečava da troše silne pare za potrebe skupog marketinga sadašnjeg predizbornog ciklusa u kome gladnom, izvaranom narodu ponovo obećaju samo nove kule i gradove.”

Senad Smailbegović: „Tu ima svašta. Ja se pitam gdje je sav novac od 1992. godine. To su milijarde. Znam pojedince koji su nakon rata investirali milione u objekte, tržne centre hotele, nekretnine. Našu ratnu nesreću mnogi su iskoristili za lično bogaćenje. Taj lopovski mentalitet i socijalna neosjetljivost su na vrhuncu. Meni samo nije jasno da li se ljudi, koji su u vlasti godinama i koji su ovaj metež dobro unovčili, ičega boje, a koliko vidim Boga sigurno ne.”

Stanovnici Bosne i Hercegovine i zemalja regije pokazali su iznimnu empatiju sa ljudima, kojima su uništena imanja, pa čak i životi u poplavama? Da li se samo radilo o danima kulminacije nesreće ili su u glavama još uvijek smrtni neprijatelji?

Esad Bajtal: „Šta je u čijoj glavi to nikada nećemo znati ni saznati. To, možda, ne znaju ni oni sami. Očito, tjera ih svijest o zajedničkoj nevolji i potreba da sami pred sobom progovore jezikom životne logike koja, pokrenuta sudbinskom udesnošću, konačno počinje da razumijeva kako nesreća ne bira ni vjeru ni naciju, i da nas, u našoj nemoći pred stihijom, izjednačava i upućuje jedne na druge. Sve se odvija po neosviještenoj logici: ‘Biti čovjek, da bi drugi bili ljudi‘. Ono što nam ostaje nakon ovog prosvjetljujućeg poplavnog iskustva uzajamnosti, jeste da poželimo prerastanje tog stava u životno pravilo budućnosti, u unutrašnji imperativ neke nove, ljudskije društvene svijesti. Svijesti tradicionalnog bosanskohercegovačkog zajedništva i uzajamnosti kakvo nam nudi dugo povijesno iskustvo, a koje sujetno – razbojnici devedesetih krvavo destruirali zarad svojih stranačko – politikantskih, idejno-sluganskih ikonačno pragmatsko – pljačkaških interesa.”

Senad Smailbegović: „Narod je u suštini dobar. Mislim da je bilo solidarnosti bez obzira na političke, nacionalne i druge podjele i vještački izazvane netrpeljivosti. Ima jedna druga stvar, većina ljudi je izmorena ratom i poraćem, iscrpljena stalnom borbom za elementarne životne potrebe, izmorena manipulacijama, lažima, medijskom bombardovanju, da jednostavno više ne zna ko je ko. Istina i laž su izmiješane, laž se pretvara u istinu, istina se skriva i potuskuje i vrlo je teško da dopre do ušiju većine.”

Bolešću, a zatim i smrću Sulejmana Tihića, je li Stranka demokratske akcije izgubila „umjerenog političara, koji je započeo reformske procese, nastojeći od takve stranke stvoriti neku savremenu narodnjačku stranku desnoga centra”, kako prenose neke od posljednjih vijesti?

Esad Bajtal: „Ne znam ni šta je ta stranka dobila ili šta izgubila smrću tog svog člana. Jer, stranke, pa i onda kad se izdaju za demokratske, imaju svoju ezoteričnu, skrivenu logiku djelovanja, poznatu samo najužem stranačkom vrhu. U tom smislu, svaki bi odgovor na Vaše pitanje bio samo špekulacija vođena željom, nadom, očekivanjima… ili logikom nekog drugog tipa. Nisam nikada bio član nijedne stranke. Nemam sluha za stranački život, ni potrebe da se njime bavim. Znam samo da sav jad i bijeda Ove Zemlje dolazi od vladajućih stranaka, njihovih podanika, seiza i idejnih advokata iz akademske zajednice.“

Senad Smailbegović: „Bio je prilično umjeren.“

Kakvo je vaše mišljenje o rahmetli Aliji Izetbegoviću? Da li je on kao tadašnji predsjednik, svojim, pa i u ime Stranke izjavama, tokom cijele 1991. do polovice aprila 1992. godine pokazivao samo kapitalnu naivnost i glupost, ponavljajući da „rata neće biti“ ili „za rat je potrebno dvoje“? Treba li sa ove vremenske distance tako zaključivati ili se radilo o kontradiktornostima i zavjerama, koje su na kraju krajeva najviše koštale bosanskohercegovačke muslimane?

Esad Bajtal: „Istorija će dati najbolji odgovor na Vaše pitanje. Znam samo da lično, nikad ne bih izgovorio ono što je on izgovarao, niti bih potpisao ono što je on potpisao. Konačno, ne mogu, i nemam pravo govoriti u ime muslimana i Bošnjaka. Nisam ni Bošnjak, ni musliman. Ja sam Bosanac, gnostik, i mimo svoje volje spadam u”Ostale”, kako će me p(r)opisno, u svom eto-ostrašćenom, civilizacijski nakaradnom i geografsko-jezički nelogičnom imenovanju tretirati ovdašnje netolerantno, feudalno-autistično i etno-isključivo B-H-S trojstvo.”

Senad Smailbegović: „Za odgovor na ovo pitanje treba da prođe još vremena i mnogo toga da se objavi. Moj utisak sa ove distance je da se on nije snalazio u ulozi koja mu je ‘zapala’.”

Bosna i Hercegovina je trebala ići na crnu listu zemalja od strane Komiteta eksperata Vijeća Europe za evaluaciju borbe protiv pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti. Kako to, da baš sada, u vrijeme predizbornoga natjecanja, Plenum Komiteta nije stavio Bosnu i Hercegovinu ni na sivu listu, već i dalje ostaje na snazi samo javno saopćenje Moneyvala o neusklađenosti zakona sa europskim, što znači da se još mogu slati transakcije novca iz inostranstva i sredstva koristiti za pranje novca?

Esad Bajtal: „Bosna je, po mišljanju nekih poznavalaca novčanih tokova, najveća praonica svjetskog novca danas. Teško je vjerovati da je devedeset ovdašnjih multimilionera moglo skloniti u svoje džepove vrijednost od devet milijardi dolara, a da to bude mimo oka Velikog Brata, odnosno takozvane ‘međunarodne zajednice‘. Taj podatak Welt-X, nikad niko nije demantovao, niti su gladni i opljačkani građani Bosne i Hercegovine, saznali imena tih super-bogataša, niti je vlast ili neka istražna instanca postavila pitanje kako su oni do svog silnog bogatstva došli u zemlji u kojoj 50% građana živi na ivici siromaštva, a njih još 700. 000 živi ispod te granice. Odnosno, u zemlji u kojoj se živi 72% ispod standarda evropskog prosjeka. Ništa nije slučajno, pa ni problemi koje markira Vaše pitanje. Nekome, očito, sve to tako kako je , sasvim dobro odgovara.”

Senad Smailbegović: „Međunarodni predstavnici su u Bosni i Hercegovini godinama. Odlično oni poznaju situaciju. Znam samo jednu poruku sa nekog od ‘okruglih stolova’, na kojima sam učesvovao, da na prostoru Balkana, a nakon ratova, ide evolucija u svim oblastima, revoluciju više ‘Veliki’ neće dozvoliti. Tako je i sa stalnim izborima, to je dakle školovanje demokratije, jer moramo znati da mi nismo glasali ni kampanje u ovakvom obliku sve do 1990. godine. Kada znate da se ovdje očekuje sazrijavanje u svakom pogledu, onda vam mogu biti jasni i pojedini potezi međunarodnih institucija. Reći ću i to da Bosna i Hercegovina i nije baš na prvom mjestu međunarodnih problema.”

Krug 99 je koncem juna odlučio sa intelektualcima Europe pokrenuti peticiju za bezuvjetan prijem Bosne i Hercegovine u Europsku uniju. Da li zvanično išta čujete o prikupljanju potrebnih milion potpisa, kako bi inicijativa navodno dobila podršku?

Esad Bajtal: „I sam Krug 99, ma šta sami o sebi mislili, vremenom je, nasuprot izvornoj ideji i razlogu svog nastanka, postao jeftino osmišljena maskota ovdašnje pseudodemokratije. Gdje je bio Krug na prošlogodišnjim JMBG protestima, a gdje u februaru ove godine? I gdje su, osim sporadično – verbalno svih ovih godina tamo gdje su trebali da budu? Pogledajte strukturu njihovih gostiju nedjeljnih sesija zadnjih desetak godina, pa ćete uočiti paradoksalnu činjenicu da oni svoje mikrofone ustupaju nerijetko i onima protiv kojih bi, imperativom akademskog logosa i kritičke dosljednosti, morali da se kontinuirano, otvoreno i argumentovano – rezolutno bore. Ako analizirate taj momenat gosta – uvodničara, onda ćete vidjeti koliko je tu jeftine koketerije sa onima koji nas drže u ovom totalitarnom i ekonomskom jadu od države. Peticija bi, logikom gore rečenog, mogla biti gest popravljanja vlastite (bez) idejne ‘krvne slike‘ te skupine.”

Senad Smailbegović: „Slabo, mada sam kao povremeni član Kruga 99 podržao tu ideju. Samo moramo znati da nama niko neće donijeti uređeno društvo. Mi se moramo, mislim na građane, za to izboriti.”

Šta mislite o održanoj Paradi ponosa u Beogradu? Hoće li i Bosna i Hercegovina morati dozvoliti takvo okupljanje kako bi se približila i integrirala u Europsku uniju?

Esad Bajtal: „Ne mislim ništa. Svako ima pravo na svoj život, ali i obavezu da svojim načinom življenja poštuje ista ta prava onih koji se seksualno, idejno, etnički ili religijski, razlikuju od njega. Ljudska prava, kao prirodna prava, su nedodirljiva i nedjeljiva. Zakon mora biti jednak za sve.”

Senad Smailbegović: „Imamo mi prečih problema od takvih parada. Po meni, to su privatne stvari i ne slažem se baš sa tim javnim i upornim borbama takve populacije.”

Postoji li u Bosni i Hercegovini negativna sprega između političkih partija i vjerskih zajednica? Ponašaju li se u skladu sa onim što pripovijedaju?

Esad Bajtal:”Pa ta je sprega više nego evidentna. Uostalom, zar novi reis nije javno rekao da džamije više ne mogu biti u službi izborne podrške pojedinim strankama i kandidatima. Dakle, bile su. A bio je to i sam vrh te zajednice. Kao i vrhovi ostalih vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini i regionu ex-YU. Teško je vjerovati da će se tu, sudeći po pisanju štampe, nešto tako brzo promijeniti: Pogledajte knjigu Milorada Tomanića ‘Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj’ (Beograd, 2001.), pa će vam biti jasna uloga religije i religija u ratu i politici na ovim prostorima. Pogledajte nova imena ulica naših gradova. Ovdje su, nažalost, religije izdale Vjeru i našavši svoje etno-bogove tu, na Zemlji, okrenule su leđa Svevišnjem na Nebu. Ne čuje se njihov kritički glas, glas protesta koji bi stao u odbranu gladnih, opljačkanih i pobunjenih građana. Uostalom javna je tajna da su baš vjerske zajednice debelo asistirale dovođenju na vlast upravo ovih koji su Bosnu i Hercegovinu bacili na samo dno života i modernog demokratskog svijeta. Konačno, raskošne palače i rezidencije vjerskih prvaka, automobili u kojima se vozikaju i standard kojim žive, kazuju da oni ne dijele sudbinu naroda, nego da sebi grade raj već ovdje, na zemlji. A onaj, ko sebi gradi raj na Zemlji, taj očito, logički govoreći, ne vjeruje u raj (džennet) na Nebu, pa ni u samo Nebo. Taj je i Nebu i Bogu okrenuo leđa, zarad sitnih zemaljskih strasti i zadovoljstava.”

Senad Smailbegović: „Bilo je i biće. Vjerske zajednice i poglavari su nekada svjesno, nekada nesvjesno podržavali ove politike, koje nas dave već preko 20 godina. Raduju me nastupi reisa Kavazovića, kao i monsinjora Puljića, te pojedinaca iz Pravoslavne crkve u posljednje vrijeme. Jasno su uputili poruku da vjerske zajednice neće dozvoliti kampanje po vjerskim objektima. S obzirom da se ništa ne može prekinuti preko noći, biće toga još, samo ne u obimu kao dosada. Sjetimo se samo izbora 2010. godine, kada je tadašnji reis otvoreno lobirao za Radončića.”

Da li je tačno da mladi ljudi iz Bosne i Hercegovine ne odlaze vani prvenstveno zbog teške materijalne situacije, nego zbog toga što ne vide nikakvu perspektivu u svojoj domovini? Učestvuju li oni dovoljno u ostvarivanju života dostojnoga čovjeku?

Esad Bajtal: „Istraživanja od prije dvije godine pokazala su da 60% mladih želi da ode iz Bosne i Hercegovine, jer ovdje ne vide svoju životnu ni ljudsku perspektivu. Danas se taj procenat povećao na čitavih 80% onih koji traže izlaz bježanjem iz ovdašnje bijede i propasti. Ako to prevedemo na jezik kritike, onda mladi, njih 80%, kažu ovoj vlasti sljedeće: ‘Vi ste svojim neradom, nepoštenjem i nemoralom upropastili našu budućnost i naš život učinili nemogućim. To nas tjera da svoj spas potražimo negdje vani, u slobodnom demokratskom svijetu, gdje vladaju zakon i red. I gdje se može živjeti časno i pošteno, od vlastitog rada, znanja i sposobnosti, a da se pri tome ne mora biti ničiji stranački ili etno-sluga. Odnosno, dužnik vječito zahvalan nesposobnijem i neobrazovanijem od sebe što mu je, sistemom stranačko-nepotističkih veza, obezbijedio tanku koricu hljeba. A i nju na račun hiljada drugih, jednako obespravljenih, gladnih i poniženih. ’“

Senad Smailbegović: „Mladi su prilično inertni i nezainteresovani. Dugo ovo sve traje, vide roditelje, koji su u teškoj, da ne kažem očajnoj situaciji. Svašta im se servira kroz medije. Nije ni čudo što žele ići. Nesreća je u tome što ne znaju, da bilo gdje da odu, moraju se boriti za svoj status. Najlakše je to u svojoj zemlji, ipak.”

Od silnoga predizbornog prepucavanja po društvenim medijima i društvenim mrežama, koje još uvijek navijaju za stare igrače, jer su oni za dvadeset i četiri godine dobro cementirali vlast adutima straha i mržnje od drugoga, a isto tako po starom običaju osigurali novac za svoje kampanje, nove političke opcije i kandidati od takve dominacije ne ostaju baš bitno zapaženi. Mislite li, generalno gledajući, da je uprkos njihovim prljavim planovima građanska svijest proradila i da im neće opet dati neku jaču podršku?

Esad Bajtal: „Ovdje je samo jedna stvar logički jasna: aktualne debelo kriminalizirane vlasti, upravo zbog takve svoje prošlosti, ove izbore ne smiju nipošto izgubiti. Kao što ih, s druge strane − iz istog razloga i nagomilanog narodnog nezadovoljstva − regularno sigurno ne mogu dobiti. Ostaje, dakle, samo izborna prevara, falsifikat ili kupovina glasova. Uostalom, već čitamo u printanim, slušamo ili gledamo na elektronskim medijima, kako koverte sa po stotinu i više izbornih listića stižu na pojedinačne adrese dijaspore širom svijeta. Naivno retoričko pitanje glasi: ‘Je li to možda greška, slučajnost?’ Ili uhodani, pravovremeni, dobro sračunati obrazac namicanja lažnih glasova na djelu? U isto vrijeme CIK se potrudio da građanima onemogući zakonsko pravo uvida u imovinske liste aktualnih izbornih kandidata, kako bi se javnosti uskratila slika njihovog enormnog i sumnjivo stečenog bogatstva. Sve je očito podređeno makijavelističkom principu da cilj (ostati na vlasti) opravdava sva sredstva (novac, laž, prevara, falsifikat…).”

Senad Smailbegović: „Po prirodi sam optimist. Mislim da je prilično sazrela građanska svijest i pamet. Problem je u podijeljenosti socijalnih grupa. Davno sam, nakon rata, govorio da je svejedno kako se čovjek zove i da je u istoj situaciji izbjeglica i prognanik, nezaposleni, ranjeni, onaj ko je nekoga izgubio, ko je nešto izgubio. U istoj poziciji je radnik devastiranog Jelšingrada iz Banja Luke, Energoinvesta iz Sarajeva, Sokola iz Mostara, Altnice iz Trebinja itd. Mislim da ljudi to sve više shvataju, da im je nametnuta priča o naciji i ugroženosti, a ti isti koji ih time truju, otimaju im hljeb iz usta. I njima i njihovoj djeci.”

Predstojeće opće izbore, zatalasane trenutnom ekonomsko-političkom situacijom, teotvorenom kombinatorikom stranaka i pojedinaca, analitičari smatraju najneizvjesnijim od potpisivanja Daytonskoga mirovnog sporazuma godine. Hoće li međunarodni faktor snažno utjecati i ovoga puta i šta mislite o ulozi pojedinih nevladinih organizacija?

Esad Bajtal: „Nevladine organizacije (čast iznimkama, ako ih ima), uglavnom su se svrstale i uhljebile uz stranke i vlade (vladine nevladine organizacije) po istim onim etno- i klero-šavovima i kriterijima po kojima i na kojima funkcionišu aktualne, stranačko-nepotistički i strogo pragmatski, hermetički zatvorene stranačke strukture. Tako su, pod krinkom građanskog, civilnog sektora, postale ključni protagonisti najekstremnijih političkih ideja i nosioci retorike etno-stranačke isključivosti koja se, u svrhu indukovanja društvenih tenzija, poziva na tobožnja demokratska prava, prava naroda i tome slično. Najžalosnije u svemu tome je da su mladi, još jednom, (pored obdaništa, škola i stranačkih podmladaka), izmanipulisani i kroz NGO sektor djelovanja. Uostalom, smrtonosno pogubni i već objelodanjeni odlasci na bliskoistočna i ukrajinsko ratište, odakle nam dolaze vijesti o njihovim pogibijama, regrutacijski su vezani upravo za dio tobožnjeg NGO sektora.”

Senad Smailbegović: „Mislim da hoće i već jeste. Pogledajte kampanju USAID-a ‘Trpi ili glasaj’. Dakle, izađi na izbore u što većem broju i glasaj protiv onih zbog kojih trpiš. Malo je nevladinih organizacija ostvarilo ideju zbog koje postoje.”

Skeptični građani najavljuju bojkot, a mnogi pozivaju da se izađe i poništi listić, kako bi bio nevažeći. Kakav je vaš stav?

Esad Bajtal: „Idealno bi bilo sljedeće: Da svi izađu na birališta (100% izlaznost), i svi glasaju za potpuno nove ljude, dosad neokaljane politikom, pljačkom i karijerizmom bilo koje vrste. Ili, ako takvih nema, da prekriže (ponište) svoje listiće, jer se prazni, baš kao i neupotrijebljeni listići apstinenata, daju falsifikovati. Tek tada bi svijet shvatio da bosanskohercegovački građani dosadašnje prevarante ne žele više imati na vlasti, i da oni, kao takvi, prestaju biti legitiman sagovornik međunarodne zajednice i svijeta. Naravno, nemam iluzija da će se tako nešto dogoditi. Baš kao što znam da će izbori prividno biti sasvim regularni (demokratski), a, zapravo, u svojoj suštini debelo nemoralni i prevarantski.”

Senad Smailbegović: „Izaći na izbore što masovnije i ne glasati za sedmorku na vlasti. Nisam član nijedne stranke, ali preporučujem Našu stranku, Socijaldemokratsku uniju, Bosanskohercegovačku patriotsku stranku, Prvu bosanskohercegovačku stranku… Dakle, ima izbora.”

Mnogi vas cijene, pitaju za mišljenje – kome dati svoj glas? Na Facebook-u čak postoji stranica pod nazivom Esad Bajtal za predsjednika. Zašto se niste i vi kandidirali?

Esad Bajtal: „Rekli su mi za postojanje više takvih stranica nastalih ovdje ili negdje po svijetu, od Njemačke do Skandinavije. Ne znam ko stoji iza njih, ali očito, izraz su volje osviještenih i nepotkupljivih građana koji bi da se ovdje nešto konačno promijeni. Činjenica da sam javno stao uz građanski bunt i na način na koji sam stao, ponukala je nekoga ili neke pojedince i grupacije na otvaranje tih stranica. Međutim, mene to ne zanima. Više puta sam na javno insistiranje građana, protestanata, kao i odgovaranjem na pisane upite, morao obrazlagati svoje neprihvatanje te vrste kandidature koja se traži(la) od mene. Bili su to krataki i jasni odgovori: mene ne zanima da budem vlast. Bilo kakva i bilo čija. Ja sam stao uz građane i njihove proteste, i govorim to što govorim, ne zato da sam postanem vlast ili dio vlasti, nego da, zajedno s njima, pokušam dobiti novu, bolju, demokratskiju i pošteniju vlast od ove koju imamo. I to je sve. Još kraće i jasnije, stid bi me bilo da se bavim politikom. I više od stida. Ali nemam bolju riječ kojom bih izrazio to ‘više’…“

Senad Smailbegović: „Pitanje je više za Esada, ali i ja ću Vam reći. Bio sam kandidat reformskih snaga, Unije bosanskohercegovačkih socijaldemokrata od 1996. do 2004. godine. Dakle i na taj način sam se borio da ‘otvorim oči’ ljudima. Nikada me niko nije finansirao, već sam od svog novca pravio kampanje. U općini Breza sam imao 25% poslaničkih mjesta nakon izbora 1997. godine, što je uspjeh, s obzirom na to da je općina Breza 90% naseljena bošnjačkim stanovništvom i da je tu od 1990. godine Stranka demokratske akcije imala neprikosnovenu vlast. Zaista sam izgubio mnogo vremena, a i novca na te kampanje, pa sam se nakon toga okrenuo i privatnom životu.”

I za kraj, šta biste poručili građanima Bosne i Hercegovine?

Esad Bajtal:”Dobro je, biće i gore… ako ove i dalje ostavite na vlasti.”

Senad Smailbegović:”Izaći na izbore i birati pojedince, koje poznajete. Ima dovoljno televizija na kojima se kandidati predstavljaju. Prošlo je mnogo izbora i kampanja, pa možete procijeniti ko govori istinu, a ko želi samo poziciju, dobro plaćenu. Imate pojedince, koji su hrabro u proteklim građanskim protestima iznosili mišljenja i govorili ljudski, realno. Eto Hasna Ljubović, Irina Lovrić, Šeherzada Delić… Sada su kandidati. Mislim da su i glas većine.”

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s