Piše: Mirza Softić
Stigao sam u Keniju kao pobjednik blogerskog takmičenja, s kojeg sam neke članke prenosio u razne internet medije. Neke od njih ste mogli pročitati i na našem jeziku, dok su drugi uglavnom bili dostupni na engleskom. Sa mnom je na putovanju prodefilovalo još petnaest blogera iz raznih zemalja, a jedna blogerica je ostala zaglavljena u Kairu, gdje je aerodrom bio zatvoren, usljed početka egipatskog ustanka protiv predsjednika Mubaraka, tako da uopšte nije stigla. Srećom, ja sam u odlasku išao dva dana ranije, pa mi se takvo što nije desilo.
Nakon višemjesečnog razmaka između vremena koje sam proveo u Keniji, i ovog koji sada provodim u potpuno novom okruženju, mislim da mogu realno sagledati mnoge stvari koje sam tamo doživio. I dalje pamtim veliku pomiješanost osjećaja koje sam imao svaki dan po više puta. U jednom trenutku sam želio da sam daleko od te proklete Afrike, gdje vladaju malarija, komarci, prljavština, socijalna nejednakost i ostale nedaće, a već u slijedećem sam uživao, prijateljujući sa lokalnim prodavačima banana, manga i drugog prekrasnog voća, kojeg kod nas nema ni približno onog okusa kao u Keniji. Svi su oni imali iskrene osmijehe na licima, izgledali su sretno, iako nisu imali nijednog razloga za sreću.
Kenijom, kao što rekoh, vlada malarija. Ova bolest odnese milione života u cijelom svijetu, uglavnom jer se ne otkrije na vrijeme. Kad smo bili u posjeti jednoj muškoj srednjoj školi, postavio sam pitanje ima li neko ko nije prebolovao malariju, ali niko nije digao ruku. Muška škola postoji da bi se mladi držali dalje jedni od drugih, zbog širenja AIDS-a i drugih bolesti koje u ovoj zemlji postoje, barem mi je tako rekao bloger Bart Knols, koji je godine i godine proveo u Africi. Kako izgleda testiranje dječaka oboljelog od malarije, pogledajte na videu ispod, na kojem možete vidjeti i druge stvari koje smo proživjeli u ovoj zemlji.
Pored malarije i side, u Keniji je veliki problem i epilepsija. Tokom našeg prvog dana posjetili smo nevladinu organizaciju koja se bavi edukacijom stanovništva o ovoj bolesti. Tačnije, oni ubjeđuju ljude da u njih nije ušao demon, nego da su bolesni i da ih je moguće izliječiti. To i ne bi bilo teško, kad ne bi postojao utjecaj vjerskih zajednica, koje građane kljukaju informacijama o demonima, đavolima, šejtanima i drugim glupostima, ali je najbitnije barem jednom natjerati čovjeka da uzme lijek protiv epilepsije. Nakon toga sve postane lakše, jer čovjek i sam shvati da je lijek ono što mu treba. O tome sam razgovarao sa Onyewu Hamiltonom, koji je sa svojom majkom obišao sve vračeve, popove i hodže u Nairobiju i šire. Nakon što su od svega odustali, jednog dana je Onyewu stigao u ovaj NVO i obratio se za pomoć. Za njih je saznao u jednom od rijetkih internet klubova u Nairobiju, a svoj dolazak opisuje najsretnijim trenutkom u svom životu. «Upoznao sam Mosesa (Moses Waweru, predsjednik NVO «Youth on the Move», op. a.) i otad mi se život promijenio za 360 stepeni. Danas se bavim biznisom, pravim i prodajem kozmetičke proizvode, a upravo zapošljavam jednu djevojku koja će raditi zajedno sa mnom.»
Moses Waweru je momak koji se školovao van Kenije. Pokretač je raznih uspješnih projekata, a NVO «Youth on the Move» opisuje kao jednu od svojih slabosti, nešto na šta će biti ponosan cijelog svog života. «Kada spasite jednog čovjeka, kao da ste spasili čovječanstvo, a Youth on the Move ima aktivnosti tokom cijele godine. Sve što nam je potrebno je lijepa riječ, jer lijekovi za malariju su jeftini i koštaju samo nekoliko centi mjesečno»
«Slums all around Nairobi»
Nekoliko centi mjesečno nije mnogo za prosječnog Kenijca. Ipak, da u ovoj zemlji vlada siromaštvo, kao uostalom i u cijeloj Africi, lako se uvjeriti već pri slijetanju na aerodrom. Pored Nairobija, glavnog grada, po kojem se ne smijete kretati iza 19 sati, prostire se hiljade straćara, koje sve zajedno čine ogromni sirotinjski kvart. Straćare (na engleskom «slums») mogu biti jezgro dobrote, ali i kriminala. Nije preporučljivo ulaziti u takve kvartove, jer vam se mogu desiti razne krajnosti; od toga da budete sjajno primljeni, pa do toga da vas neko ubije zbog novaca. Vrlo često, po riječima snimatelja EJC-a (European Journalism Centre, organizator putovanja), Remka Nijstena, ovi ljudi bijelce zovu «Money» (novac, op. a.), zbog toga što u njima vide samo novac i ništa drugo. Iako svi znaju šta znači kada neko kaže «here comes the money», popularniji naziv za bijelce je «mzungu». Takvim se izrazima recimo služe djeca u školama, kada naiđete iz neke bijele Evrope, da ih posjetite i k’o fol pomognete u svoj njihovoj sirotinji i bijedi.
Zašto kažem k’o fol? Naravno, svako treba obaviti svoj dio posla, pa je i moj da o tome pričam, snimam i pišem. Tokom dvosedmičnog boravka u Keniji, shvatio sam da je nemoguće pomagati ljude sa nekoliko eura, ili sa porcijom nekog jela. Ono što je Keniji potrebno je sistemsko uništenje korupcije, te razvojni projekti koji će biti samoodrživi. Kada čujete izraz «samoodrživi projekat», vjerovatno vas to podsjeti na mnoge ublehe koje ste vidjeli u Bosni, i preko kojih se prao novac, ali koliko god laički i glupo zvuči, Kenija jednog dana može biti mnogo manje siromašna zemlja, da ne kažem bogata. Razlog tome leži u činjenici da Kenija nema mnogo pustinje, nego upravo plodno tlo. Temperatura je ugodna tokom cijele godine i kreće se od 15 do 35 stepeni. Turizam je ono što ovu državu može preporoditi, bilo da se radi o zapadnim dijelovima u kojim danas haraju sida i kriminal, ili o Kilimandžaru, obali, te glavnom gradu Kenije, Nairobiju, pored koga se prostire ogroman nacionalni park. Ipak, mi nismo išli u mnogo turističkih obilazaka, nego smo posjećivali mjesta gdje su holandske organizacije napravile nekoliko razvojnih projekata, pa zbog toga i govorim o tome.
Hotel «Makedonija» u Kisumuu
Prva od njih je bila spomenuta NVO, da bismo nedugo zatim avionom otišli za Kisumu, grad u zapadnoj Keniji. Tu sam proćaskao sa Helenom Goldon, Poljakinjom koja već deset godina živi u istočnoj Africi, i već je po nekoliko godina iskustva u humanitarnom radu sakupila u Ugandi, Tanzaniji i Keniji. Kisumsku regiju poznaje kao svoj džep. Opisala mi je gdje se tačno nalazi naš hotel sa pet zvjezdica i da neki Sarajlija odmah pored drži hotel Makedonija. Oženjen je, kako kaže, ženom iz Makedonije, pa su, nakon što se u Jugoslaviji zaratilo, otvorili hotel od ušteđevine, jer su prije toga ostali bez posla u Energoinvestu. Prvobitno je planirano da odsjednemo kod njih, ali zbog kvara na internet mreži, ljudi iz EJC-a su odustali, jer «se novinari moraju pripremati za sve svoje zadatke i izvještavati konstantno». Naravno, u Nyanzi (hotelu u kojem smo na kraju i bili) nije bilo mnogo bolje, pa se i pored pet zvjezdica, bežičnim internetom podrazumijevala konekcija brzine nekadašnjeg dial – upa. Novinari su tako ostali bez izvještaja nekoliko dana. Ipak, to nas nije mnogo smelo, nego smo zapravo uživali bez kompjutera i ostalih elektronskih smetnji, koje bi nam mogle «olakšati boravak». Vrlo brzo su nam se svima ispraznili mobiteli, jer Nyanza Club nije imao evropskih utičnica, na šta niko nije računao. Slika koju nađete na internetu je predivna, hotel posjeduje bazen, teniski i golf teren, prelijepo zelenilo i sjajno opremljene sobe. Međutim, to u praksi nije baš tako, pa se bazen svede na lokvicu stajaće vode, golf teren je zarastao, a tenis se jedva može igrati, jer su reketi prilično stari. I pored svega toga, to ne ublažava ugođaj koji mještani nude svojim gostima, konstantno se osmjehujući i bivajući na usluzi 24 sata dnevno. Takvo nešto me navelo na dva moguća zaključka. Prvi je da Kenijci i danas imaju kompleks niže klase, pa samim tim svakom bijelcu nastoje ugoditi što je moguće više, dok je drugi vezan za njihov lijep odgoj. Nadam se da je posrijedi ovaj drugi slučaj i da ti ljudi jednostavno ne znaju drugačije, jer sam se u nekoliko navrata osjećao užasno neugodno. Dovoljan je primjer da prodavač novina trči da razmijeni moje dolare, čak do centra grada, da bi mi prodao samo jedan primjerak, dok ja čekam ugodno ćaskajući i doručkujući. Zašto je to sve tako, ne bih znao objasniti, ali se čvrsto nadam da će jednog dana ovi ljudi imati koristi od svoje ljubaznosti.
Kisumu kao grad nije neke velike ljepote. Krase ga jezero Viktorija na kojem se nalazi, te zelenilo i sela oko njega. U nekoliko takvih smo odlazili svako jutro, provodili dane i upoznavali kulturu. A kultura i obrazovanje su nešto čega Kenija definitivno ima napretek. Svako govori minimalno po tri jezika, ponekad i više, od kojih su dva maternja. Svako poznaje svaku geografsku tačku na planeti i bukvalno svaki čovjek zna gdje je naša zemlja, koliko ima stanovnika, zašto se Jugoslavija raspala, ko je bio kriv (ili barem imaju stav o tome), te koji su nam politički sistem napravili kvazi demokrati. Pored toga što znaju sve o Jugoslaviji, Kenijci su sjajni i u matematici, biologiji, sportu i raznim drugim stvarima, koje prosječan Evropljanin ne može baš navesti kao sklonosti. To im ipak ne pomaže da žive dobro, pa se desi da, kao npr. naši vozači autobusa, čovjek govori šest ili sedam jezika, a ima platu od 1500 kenijskih šilinga (oko 30 KM). Jednom od njih sam poklonio majicu, i time sam zaslužio njegovo vječno poštovanje i prijateljstvo. Moj prijatelj Joseph će mi jednog dana doći i u Evropu, barem je izrazio nadu u to, mada će to teško ostvariti svojom platom od 15 €.
Biti bogat sa 2.000 KM
Već prvog dana u Kisumuu, posjetili smo ribare koji su dobili nepovratna sredstva da sebi naprave ribnjake. Uzgajaju tri vrste ribe, od kojih nijednu nisam znao prevesti sa engleskog jezika, ali kasnije sam provjerio, radi se o šaranu, somu i klenu (carp, catfish i chub). Jedan od vlasnika ribnjaka kaže kako je on danas bogat čovjek: «uspijem uzgojiti oko 5.000 primjeraka ribe godišnje, i svaku prodam za dvadeset šilinga (40 pfeniga). Sa tih 1500 dolara mogu šta god želim, a moja porodica više nikad nije gladna, pogotovo otkako s komšijama mijenjamo ribu za mlijeko i jaja». Biti bogat sa 2.000 KM godišnje zaista izgleda očaravajuće. Posebno lijepo izgleda sva pozitivna energija koja izvire iz ovog čovjeka, što jasno možete vidjeti na slici. Sreća kada izvadi šarana je nemjerljiva.
Naredni sretan čovjek kojeg smo posjetili je vlasnik postrojenja za reciklažu. Njegovo ime je Shaban Mbome, porijeklom je iz Ruande, pa otud njegovo netipično ime za ovaj dio svijeta. Kaže da ljudi postaju sve svjesniji šta reciklaža uopšte znači, te da ekologija drži prvo mjesto u njegovom životu. «Planetu smo sjebali, niko pojma nema šta se može desiti već za pedeset godina. Osim papira i stakla, ja i plastiku primam na obnovu, jer od nje mogu napraviti nove materijale». Mbome dodaje da reciklaža u Kisumuu izgleda kao trivijalan pojam, ali da će jednog dana postati veoma važna, «čim iskorijene glad». Glad, naravno, nije lako iskorijeniti, pogotovo znajući da kenijska vlada ne može učiniti mnogo protiv korupcije. I pored silnih oznaka kako su mnoge ustanove zone bez korupcije, svaki Kenijac će vam reći da to nije tako. Primjerice, «Jomo Kenyatta» bolnica u Nairobiju ima ogromne bilborde na kojima piše «This is corruption – free zone», ali s obzirom na manjak stručnog medicinskog osoblja (npr. tri neurologa za cijelu državu od 40 miliona stanovnika) i opreme, teško je u to povjerovati. Dok je bolnica u Nairobiju nekako i opremljena, ona u Kisumuu nema skoro ničega po čemu bi jedna bolnica trebala biti poznata. Više liči na ustanovu za umiranje, u koju dođete kada nemate više gdje drugo, dobije se dojam da se tu niko ne izliječi. Direktorica kisumske gradske bolnice nam je, uz nezadrživ smijeh, rekla slijedeće: «Imamo oko tristo kreveta, popunjenost je konstantno 200%. Jednostavno, pacijenti dijele krevete. I život se nastavlja».
Taj smijeh i jeste obilježje kenijskog naroda. Koliko god da bili u lošem stanju, oni ne skidaju osmijeh s lica, dok oni malo imućniji izgledaju kao najsretniji ljudi na svijetu. Tako je tipična izreka prodavača, nakon što vas fizički uvuče u svoju radnju, «looking is free», što bi trebalo značiti da ne morate ništa kupiti. Ipak, kad već uđete unutra, teško da ćete se izvući bez potrošenih novaca. Slijedeći primjer sretne kenijske porodice našao sam u jednom selu pored Kisumua, koje nema pitku vodu, nema asfaltirane puteve, procenat oboljelih od AIDS-a je u tim dijelovima i do 60%, a u lokalnom marketu jedva da možete naći vodu, hljeb, mlijeko i Coca Colu.
Ta porodica posjeduje «Hotel New Millennium», koji su sagradili 2000. godine i «otad žive odlično», barem tako kažu. U predsoblju hotela imaju sobičak sa desetak klimavih stolica, jednim još klimavijim stolom, te ga zovu barom. U taj lokalni «bar» dolaze stanovnici sela gdje nasmijano piju Coca Colu, koja se nalazi uvijek i svugdje. Nemaju osnovne životne namirnice, ali imaju Coca Colu. Moj kolega Bart Knols, koji je proveo dvadeset godina na istraživanju malarije, kaže kako ponekad u Coca Colu stavljaju i vakcine protiv određenih bolesti, što je meni bila izuzetno pozitivna vijest u svom tom jadu koji gledam, jer jednostavno nisam mogao vjerovati da neka multinacionalna velika kompanija ikad ikome pomogne.
Biznis klasa od 300$ nije za svakoga
Među onim najsretnijim Kenijcima, pored političara i određenog broja «gazdi» (kao što je bio naš vlasnik hotela, koji je svoj uspjeh opisivao «teškim radom», mada je u to bilo teško povjerovati), nalaze se Kenijci kojima je holandski SNV obezbijedio biogorivo. Naime, ko god je imao kravu, konja, vola ili uopšte nešto stoke, dobio je mašine za preradu stočnog izmeta u biogorivo. Sada ovi ljudi imaju grijanje i dovoljno plina za kuhanje i svjetlost. I to Kenijci opisuju s neopisivom strašću, kao da se radi o imanju od nekoliko hektara, za nas Evropljane definitivno nepojmljivo, ali i sjajan primjer kako male stvari čine život.
Po povratku iz Kisumua, na aerodromu sam sreo čovjeka sa videa ispod, Johna Nyaoroa, eksperta za vodene resurse pri Ministarstvu za vodu i navodnjavanje. Upoznali smo se tako što me počeo kritikovati nakon što sam bacio dva decilitra vode u kantu za smeće, što mi je bilo prilično simpatično, jer je bio apsolutno u pravu. Počeli smo razgovarati, a ja sam ga pitao zbog čega sva domaćinstva nemaju vodu u zapadnoj Keniji, na šta nije naveo korupciju kao odgovor, nego manjak sredstava, uzrokovan siromaštvom i ogromnim zahvatima koji su potrebni Keniji. Na moju konstataciju da je avion strašno skup, kazao je kako u Keniji avioni nisu za sve, kao što je to u Evropi slučaj, nego samo za povlaštene. Zatim je otišao u svoju biznis klasu, koja je koštala preko 300$ za let od 40 minuta, i time prilično pogazio tvrdnju o bacanju vode, što je i bio povod obraćanja meni.
Vratiću se u Keniju!
Vrlo je teško srediti utiske nakon svega proživljenog, ne izostaviti ništa važno, i reći kako je Kenija sjajna zemlja, pored svega ovoga što smo tamo vidjeli i doživjeli. Mnogo toga i nisam spomenuo, poput ubistva i linčovanja čovjeka koji je opljačkao neku žensku organizaciju (saznao sutra iz novina), nenormalnih kisumskih komaraca zbog kojih imate noćne more (pogotovo ako u nedostatku evropskih utičnica ne uključite neko sredstvo protiv njih), straha od malarije zbog tih istih komaraca, straha od hepatitisa ukoliko niste vakcinisani (a ja nisam bio) i pritom posjećujete bolnice, uperenih pogleda u vas gdje kada tek dođete mislite da bukvalno cijeli grad bulji, itd. I pored svega toga, mislim da Kenija ima perspektivu da jednog dana postane prosperitetna zemlja. U ovoj državi viza košta 20€, svaki let je prilično skup, safariji se kreću i preko 1500€, i sve se to uglavnom slijeva u državnu kasu. Ne znam koliko ljudi ode na obalu Indijskog okeana, ili na Kilimandžaro, ali čim se na ovoj najvišoj planini Afrike isplatio izgraditi aerodrom, to sasvim dovoljno govori za sebe. U odlasku sam otišao koliko – toliko sretan, znajući da sam vidio mnogo toga u vrlo malo vremena. Sretan što sam vidio da postoje još sretniji, a mnogo siromašniji ljudi od nas na Balkanu. A opet nesretan, jer se kraj njihove nesreće, za koju očigledno mnogo i ne mare, ne nazire kraju. Zaključak je jedan: «vratiću se u Keniju jednog dana».
Selo pored Kisumua (hotel New Millenium u lijevom uglu slike, i njegova vlasnica u crvenoj odjeći)
novinar.me 