Piše: Mirza Skenderagić

Kritika filma “Proljeće, ljeto, jesen, zima… i proljeće”

Početkom 1996. godine u svjetskoj kinematografiji pojavljuje se novi naraštaj korejskih režisera koji polako preuzimaju filmsku industriju. Prije nego su na scenu stupili Chan-wook Park i Joon-ho Bong, Kim Ki-duk je utabao teren za jednu od najcjenjenijih svjetskih kinematografija. Upravo 1996. godine svijet će upoznati Kim Ki-duka njegovim debitantskim filmom „Crocodile“. Ovaj mladoliki pedesetogodišnjak postao je poznat po svojom naturalističkom, ali vizualno impresivnom stilu prepunom boja i simbola, ispod kojih ostaje pogled na ogoljenu ljudsku prirodu i svijet koji ga okružuje.

Taj isti pogled snimljen je u ostvarenju „Proljeće, ljeto, jesen, zima… i proljeće“, najvažnijem i najimpresivnijem ostvarenju ovog režisera. U jednom od posljednjih kadrova fima, Kim Ki-duk sa vrha jednog brijega posmatra svoj dom, plutajući samostan zarobljen u planinskom jezeru, u kojem se nalazi sva njegova prošlost, sadašnjost, budućnost i opet prošlost. Pored sebe stavlja i bronzanog Buddhu i okreće ga prema samostanu. U religiji bez Boga, on namaštava nekog ko će ga uvijek imati na oku, nekoga koga će on uvijek vidjeti kada pogled digne prema nebu i koji će ga poput učitelja, oca iz djetinjstva opominjati kada bude griješio.

Ovaj film nevjerojatnih prizora prirode i očaravajuće muzike predstavlja meditaciju koja nas uzdiže na razinu nadsvijesti i uz koju možemo dosegnuti oslobođenje. Također, film kroz jednu naizgled jednostavnu priču koja u sebi sadrži općeživotne istine, a koja je izolovana iz nama poznate buke, može poslužiti kao udžbenik za religiju bez Boga u kojoj se spasenje ostvaruje putokazom do slobode, usmjerenim sa četiri plemenite istine.

Dukkha: u životu je neizbježno iskustvo trpnje i frustracije;

Samudaya: iskustvo trpnje nastaje zbog pogrešno usmjerene žudnje, uvjetovane neznanjem;

Nirodha: sloboda od pomućene žudnje vodi prema svršetku trpnje;

Marga: sloboda se može naći slijeđenjem osmerostruke staze, koju je iznio Buddha.

Upravo su te istine, kao jedno od temeljnih učenja budizma, provučene kroz film Kim Ki-duka.

Dakle, radnja filma se odvija na izoliranom jezeru, u plutajućem hramu gdje žive stari redovnik (Sveti čovjek) i njegov mladi učenik. Dok mi posmatramo godišnja doba, tu pred našim očima prolaze i godine, a sa njima i cijeli jedan život. Dječak postaje zaljubljeni mladić, muškarac, ubica, bjegunac, zatvorenik i na kraju ono što je trebao postati – redovnik. Nakon prvog prolaska kroz vrata i ulaska u čamac koji vodi do jedine prostorije na tom skrivenom jezeru, mi također ulazimo u taj novi svijet koji sadrži sve ono što zahtijeva jedan životni vijek. Kulturu i religiju, odrastanje i ljubav, strast i zločin, mudrost i starenje, smrt i opraštanje. Siddhartha Gautama, poznatiji kao Buddha opisao je dharmu (poslušnost prema obrednim propisima) kao “…splav na kojoj se prelazi rijeka, a koji se nikada ne nosi sa sobom“. Taj splav u ovome filmu ima i svoj simbolički prikaz, a on je dat u obliku čamca, jedinog prevoznog sredstva koje vodi do samostana i nazad.

U prvom po redu godišnjem dobu, režiser nagovještava nepotrebnost dijaloga i uvodi nas u svoju tezu  da smijeh, šutnja i plač imaju dublje značenje nego stotinu izgovorenih riječi. Film otvara proljeće, tj. početak života, mali dječak i njegovi prvi koraci ka odrastanju. Kao i svako drugo dijete, dječak prati trag smijeha i igre, ponesen osjećajem nadmoći i ne shvatajući značenje života, za ribu, žabu i zmiju veže kamen i oduševljen zabavom koju je pronašao posmatra njihovu patnju. Dječak će uz pomoć starijeg, shvatiti grešku koju je napravio, međutim, za popravni je kasno, riba i zmija su preminule, a smijeh dječaka, koji će svoj kamen morati nositi do kraja života, pretvorio se u plač. Učitelj na njegova leđa stavlja kamen, a dječak se upoznaje sa iskustvom trpnje koja je nastala zbog pogrešno usmjerene žudnje, uvjetovane neznanjem. Jedno od temeljnih učenja budizma ponovit će se i u narednom godišnjem dobu kada dječak postaje mladić i kada njegove misli okupira žudnja usmjerena u strast.

Ulazimo u kišovito ljeto. Kao da i sama priroda osjeća mogući ishod ovog perioda, pa nam umjesto sunčanog i radosnog šalje tmuran i maglovit dan. Dječak je sada mladić, zaljubljen u bolesnu djevojku koja je u samostan dovedena kako bi ozdravila uz pomoć redovnika, međutim, jedini potreban lijek bila je ljubav, koja će vremenom postati opsesija. Redovnik upozorava mladića na opasnost koju izaziva strast, međutim vrijeme dječije nevinosti, koje je starijim jedino omogućavalo praćenje u stopu i ispravljanje naših pogrešaka, odavno je iza nas. Naravno da ljubav nije pogreška, međutim, bez nje, kako i upozorava Sveti čovjek, nema ni njenih posljedica. On ništa ne osuđuje, već svojom moralnom prisutnošću upozorava. On ozdravljenu djevojku šalje kući, a ljetni period ispunjen strašću i romantikom završava mladićevim bjekstvom. Mladić shvati da ga znatiželja i neobuzdani duh vuku napolje, te odluči napustiti svećenika i miran samostanski život.

Kada smo jednom ušli u ovaj svijet, nemoguće je tražiti od nas da ga napustimo, bar u onome čulnom obliku. Naše misli će otići zajedno sa mladićem, međutim naše oči će ostati tu i čekati njegov povratak, čekati jesen. Čekati u tišini, bez glasa i izgovorene riječi koja ne rješava ništa, bez dijaloga čije su mjesto sada zauzeli pogledi i izrazi lica koji na mnogo snažniji način porađaju iskrene osjećaje, jer na koncu svega ostaju čovjek, priroda i pogled u tišini. Jesen sa sobom kroz vrata uvodi i prvu informaciju o zločinu u obliku zalutalih novina koje su najbolji mogući predstavnik modernog doba, a u kojima postoje samo riječi ubistvo i preljuba. Nedugo poslije njih dolazi i izgubljeni muškarac na čijem se izrazu lica oslikava sav nemir i rastrojstvo vajnskog svijeta. „Što veću bol osjeća, to raznolikiji ljudski svemir otkriva i njegovim je bespućima on kadar zaploviti.“ On želi da umre, međutim za to još uvijek nije spreman, jer nije shvatio pravu narav svog bića, nije pronašao spoznaju da je individualna egzistencija vezana uz patnju i da ne postoji ja. Sloboda od pomućene žudnje vodi prema svršetku trpnje, a prvi korak prema njoj jeste rezbarenje ispisanog korejskog pisma, hangule, koja se smatra umjetnošću. Prije boli u ime samog sebe, morat će patiti i za društvo i odslužiti kaznu zatvora koju zahtijeva zločin ubistva.

Sam režiser Kim Ki-duk u zimskom dijelu priče utjelovljuje odraslog čovjeka, povratnika iz zatvora koji u jezerskom samostanu odluči nastaviti učiteljevim stopama. Prije toga on mora pronaći svoga Boga. Njemu nije dovoljan samo kip, smješten tu u njegovoj blizini, neko od koga se moguće sakriti jednostavnim prelaskom u drugu prostoriju. „Religija je, naposlijetku, ljudski pogled na svijet koji se prostire do neba. Bog gleda prema dolje, dok mi gledamo prema gore. To je relacija istovjetna nečemu na vrhu planine, odnosno u njezinu podnožju.“ Međutim, ono što je u ovome dijelu također bitno jeste vjera u vjerovanje koje naučimo u životu, isto ono koje je dječak naučio kada je iz obijesti ubio ribu i zmiju. To je zakon prirode, neumitnosti. On je veoma jednostavan, što ga usput čini veoma komplikovanim.

Ono što razlikuje ovaj film od većine drugih filmova jeste njegova sličnost sa teatrom. Ovaj film poštuje jedinstvo prostora, a nepoštivanje vremenskih ograničenja nadomješteno je svijetom izvana kojeg glavni protagonista donosi sa sobom. Stil Kim Ki-duka u velikoj mjeri liči na uznemirujući teatar okrutnosti Antonina Artauda. U manifestima teatra okrutnosti Artaud piše da se teatar treba riješti teksta, te da se mora pronaći jedinstven teatarski jezik na pola puta između pokreta i misli. Također, on teatrom želi djelovati na publiku što je više moguće, koristeći sva dostupna sredstva pozorišnog izražavanja. Želi ukinuti klasičnu podjelu teatarskog prostora na gledalište i scenu, te napraviti jedinstveno mjesto gdje će gledatelj biti smješten u središte radnje, njome okružen i zahvaćen sa svih strana. Slijedeći taj put, Kim Ki-duk, postavlja vrata kroz koja se mora proći, poziva i likove i nas da ih otvorimo i tako ruši zid između glumaca i publike i vodi nas plutajućom kamerom preko jezera, a priroda oko nas dobiva plutajući oblik. Također, kod Kim Ki-duka se osjeti i uticaj umjetničkih opusa austrijskog slikara Egona Schielea i njegovog prethodnika Gustava Klimta. I jedan i drugi su slikali u duhu secesionizma s izrazito istančanimsimbolističkim stilom. Vrijeme Gustava Klimta je bilo vrijeme umjetničke obnove i umjetničkog bunta, te rađanje modernizma. Nova umjetnost, art nouveau, donosi svoje samosvjesne i dekadentne pravce uslikarstvu i literaturi, kroz koje se provlačila snažna opčinjenost erotikom. Kim Ki – duk, koji je i sam studirao slikarstvo u Parizu, u ovome filmu oživljava spoj svih umjetnosti, pisma, skulpture, slikarstva, arhitekture, muzike, teatra i filma.

…i proljeće…

„Moji filmovi nemaju konkretne krajeve. Čak i kad se svjetla u kinu upale, moji filmovi idu dalje. Kao što se naši životi nastavljaju, nastavljaju se i životi mojih likova negdje na ovome svijetu. Zbog toga mi filmovi završavaju poluapstraktno. Da film završi u realnosti, to bi bilo prebolno. Želim ga okončati tako da njegov kraj jednim dijelom bude preludij snu. Nejasnoća je važnija od potpunosti. Svijet je zapravo vrlo magličast. Tako barem ja mislim. Svijet je prepun pitanja na koja nema odgovora.“ – Kim Ki – duk.