Piše: Nihad Hebibović

Pao je sistem vrijednosti, tipična je kvalifikacija kojom društveno otuđeno biće, dolazilo ono iz reda preplaćene inteligencije, neplaćenog proletarijata ili iz reda apolitičke „alternative“ koja bulazni o promjeni političke paradigme, želi na kratak način pojasniti opći etički kolaps društva. Slobodan pad tzv. sistema vrijednosti, odnosno konzumacija sintagme o „padu sistema vrijednosti“ u javnom diskursu predstavlja samo suptilnu psovku, kojom se  želi na jedan diskretan način izbjeći korištenje glagola „odlaziti“, a s njim u vezi i korištenje imenice koja označava muški polni organ u jednom izrečenom smislu. Međutim, nije to samo prefinjeno izbjegavanje vulgarnosti nego i obesmišljena misao sa margina razuma, koja u sebi konceptualizira nemoć, a na površinu izbacuje neznanje zamagljeno standardiziranom jadikovskom doskočicom o posrnulom sistemu vrijednosti.

Pa uprkos svemu, znajući da živimo u svijetu dogmatike, a naposne one tobož “intelektualne“, nema ništa čudno u tome što se oronulim proglašava nešto što nikada i nije postojalo kao vrijednost. I zaista, koje je to vrijeme u kojemu je vladao „sistem vrijednosti“, taj harmonični sklad etike i odgovornosti? Zapravo, jesmo li ikada definirali šta to sve potpada pod pretpostavljeni, tzv. „sistem vrijednosti“? O čemu šutimo kada šutimo o „sistemu vrijednosti“? Ne samo da se nikada nije znalo šta  „sistem vrijednosti“ za one koji se pozivaju na njega znači, ako izuzmemo da se pod sistemom vrijednosti podrazumijeva neko uljudno držanje i opća pristojnost, nego zasigurno nešto poput sistema vrijednosti nikada nije postojalo da bi se moglo smatrati vrijednim.

No, ipak nas ne smije začuditi činjenica koja kaže da su sintagme bez ikakvog značenja preovladavajući diskurs u društvu mediokritetstva. Još je omrznuti Marx ustvrdio da su vladajuće misli jedne epohe ujedno i vladajuće misli vladajuće klase. Shodno tome, postojeći diskurs u savršenoj je istovjetnosti sa “sistemom vrijednosti” kao i sa osrednjosti političkog „kapaciteta“ vlastodržaca, inteligencije kao produžene ruke iste te elite, te izluđenog proletarijata kao žrtve naprijed pomenutih.

Ali vratimo se mnogohvaljenom „sistemu vrijednosti“, sa kojim nas tek zagovarači njegovi valjaju upoznati, jer mi taj „sistem vrijednosti“ još ne poznajemo, kao što ga poznaju oni što su sa tugom u očima ispratili njegov pad. Poput boga, za njega smo čuli, ali ga vidjeli nikada nismo, ta sintagma još uvijek je obična mistifikacija servirana iz usta „društveno korisnih naricatelja“, banalizirana do te mjere da se i ne može porediti sa bilo čime drugim do običnom psovkom. Lijepo bi se bilo konačno upoznati sa tom moralnom gromadom koja se krije pod feredžom „sistema vrijednosti“, onog sistema vrijednosti koji kroz čitavu ljudsku historiju egzistira u klasno podijeljenom društvu. Također, uistinu bi bilo korisno saznati gdje je to do sada obitavao taj „moralni kodeks“, sasvim uporedo sa svim klasnim suprotnostima, a da niti u jednom trenutku nije gubio na svojoj moralnosti. Nikako ne smijemo tu mnogohvaljenu sintagmu marginalizirati na pojam uljudnosti koja se sastoji iz tri osnovna principa; ne ubij, ne kradi, ne laži; jer kada slušamo našu inteligenciju koja govori o padu sistema vrijednosti ne možemo se oteti dojmu da se tu posrijedi radi baš samo i samo o tim principima. Istini za volju, oni se nikada striktno ne definiraju. A zašto? Upravo zato što kada se govori o padu sistema vrijednosti, govori se ni o čemu drugom nego o suhoći vode. I zašto onda žaliti zbog propasti onog što nikada nije postojalo? Svaka žalost te vrste je vrijeđanje vlastite inteligencije! Jer svako onaj ko pokušava u klasno podijeljenom društvu uspostaviti tzv. sistem vrijednosti, on pokušava  pod krinkom lažne svijesti  legitimirati one vrijednosti za koje sistem ustvrdi da su obrnutno proporcionalne slovu njihovog moralnog zakona. Pa ako „sistem vrijednosti“ postoji, on postoji samo u tom kontekstu i najmanje što zaslužuje jeste nepoštivanje. Nema nikakvih moralnih vrijednosti koje servira vladajuća misao jedne epohe u društvu klasa, niti ih smije biti. Nemamo jednaka prava, zašto bi bili jednako moralni. Tlačitelj morala nema jer mu ga određuje njegova klasna pozicija. Tlačeni, morala, u smislu famoznog „sistema vrijednosti“ ne smiju imati. Prvi mogu moralizirati, drugi nemaju interesa za to. Zašto bi moral potlačenih bio u skladu sa izvjesnim „sistemom vrijednosti“, zašto potlačeni ne smije da ubija, krade i laže, kada ga se od strane tlačenih ubija, krade i laže, te se od njega u poniženju traži očuvanje izgubljenog dostojanstva. I zato poruka potlačenima treba da glasi; „svoga tlačitelja, ubij, pokradi, prevari”! Na ubijanje, krađu i laž odgovori, ubijanjem, krađom i prevarom. Iz negativiteta se rađa pozitivitet. I matematika je tu jasna, minus i minus daju plus.

Pogledajte proletera, oca četvero djece koja nemaju šta da jedu, poslušajte šta on kaže: „Ja prosim, sramota je ukrasti, nije sramota za hljeb prositi“. Poput dobrouhljebljenog intelektualca, on koji je bez hljeba i obespravljen, boluje od iste bolesti. Samo za razliku od „ intelektualca“ koji se poziva na „sistem vrijednosti“, proleter je žrtva tog poziva. On vjeruje u „sistem vrijednosti“. On vapi za milostinjom. Šta bi na to rekla inteligencija? Sigurno bi konstatovala vrhunac ljudskog morala kod jednog siromašnog čovjeka, kako bi ga nazvali. A šta na to kaže „ apolitička alternativa“ ili civilni sektor? Ništa drugo nego blebeće kako se jedna mala skupina ljudi razmeće državnim bogatsvom dok druga nema šta da jede. Kakav kolosalan zaključak. Dajte aplauz molim vas, svi vi koji prisustvujete takvim tribinama. Pogađate njihova krajnja konstatacija govori o tome kako je „poremećen sistem vrijednosti“.

Do đavola više sa tim „sistemom vrijednosti“. Obespravljenom proleteru (radniku, ljudskom biću koje preživljava isključivo od svoga slaboplaćenog rada)  treba reći „ubijaj ih, kradi ih, laži ih”. Tlačitelja lagati znači istinu prizivati, krasti ga znači vraćati oteto, ubiti ga znači pružiti život svome potomstvu. Ali, ne ti sam! Nikada sam! Nego MI SAMI, protiv njih.

Nije palo ono čega nikad nije bilo. Ako neki i dalje misle da je nužno prizivati „sistem vrijednosti“ klasnog društva, neka ga prizivaju. U prazno govore.