Madrid – Paelja, veselje i džeparoši

Piše: Mirza Softić

Uvijek se sjetim Pabla Koelja, koji kaže «putujte sami ili sa partnerom», u jednom od opisa «kako putovati», koji smo mogli vidjeti i na ovim stranicama. I to je zaista tačno, jer velike grupe na putovanjima, pokazalo se mnoštvo puta, ne mogu funkcionisati kako treba i uvijek će vas odvući tamo gdje vi ustvari ne biste išli, a to su muzeji, velika turistička okupljališta i slične stvari gdje se čak i zrak naplaćuje.

Čim sam stigao u Madrid, dočekala me vijest o ubistvu Muamera Gadafija. Cijela četiri dana nisam mogao pobjeći od masakriranja i iživljavanja nad pukovnikom, koji su me gađali iz svih medija. Ipak, pokušao sam izaći napolje svaki dan na sabah, i vratiti se u zoru, ali nisam uspio uteći od slika Gadafijevog mučenja.

Od samo tri i po dana, koliko sam proveo u Madridu, vidio sam mnogo toga. Prvo što mi je upalo u oko su male porcije hrane. Kad kažem «upalo u oko», zaista mislim da to nekad može u oko stati, ali sam onda shvatio da mali ljudi malo i jedu. Španci nisu previše visoki, uglavnom između 160 i 170 cm, a žene i niže. Ipak, utjehu zbog nedostatka hrane dobio sam u činjenici da uz svako piće serviraju grickalice i masline. Inače ne volim masline, ali ovo je nešto rajsko, što nećete naći ni u ulcinjskim maslinjacima, niti drugdje u svijetu. Barem takve su nam poslužili u restoranu Perejila, što u prevodu na naš jezik znači peršun. Nakon toga je uslijedila šetnja po gradu i ono što sam odmah primijetio je činjenica da Španjolci hodaju vrlo samouvjereno, čak i bahato ponekad, sudarajući se sa onima koji neće da se sklone, pa pritom dobro treba paziti ko će se očešati od vas, jer je prisutan ogroman broj džeparoša i sitnih lopova. S jednim od takvih smo imali kontakt narednog dana, koji nam se, dok smo sjedili u kafiću, u alternativnom dijelu grada, obratio na našem jeziku. Da to nije puka slučajnost, vidjeli smo i kasnije, dok je nama razumljivo razgovarao i sa svojim partnerom, koji se sve vrijeme pravio retardiranim, te pritom nije ukazivao na džeparoša. Ovaj prvi nam je prišao i rekao «dobar dan, kako ste», na šta smo, srećom, samo rekli «dobro» i nastavili piti svoje sangrije.

Osjećaj koji me spopao još prvog dana u Madridu je onaj koji imate kada uđete u veliki grad. Ogromni bulevari gdje moja prijateljica stanuje i četrdesetospratni neboderi, koji su postali simbol grada, daju vam neku slobodu koju ne možete osjetiti u skučenom Sarajevu, ili nekom drugom bh. gradu. Takav osjećaj na Balkanu sam jedino imao u Beogradu i Istanbulu, dok su me svi drugi gradovi podsjećali na kasabe, uključujući i moje rodno Sarajevo. Sada živim u Amsterdamu, koji je mentalitetom velegrad, ali je u njemu sve tako usko, da kad vozite automobil, imate dojam da vozite bistričkim mahalama, a jedina razlika je to da nema brda.

Neboderi koje možete vidjeti na slici su izgrađeni nedaleko od centra grada, i stavljaju ih i na razglednice Madrida. Nalaze se na bulevaru Castellana, na kojem radnim danima pet kilometara prelazite i po sat vremena. Zbog toga je vrlo glupo koristiti automobil, kao uostalom i u svakom velikom gradu, pa je mnogo bolje platiti 90 centi za metro i odvesti se bilo gdje. Metro mreža sjajno funkcioniše, i pored dvanaest linija, koje se presijecaju skoro svaka sa svakom, tako da vrlo lako možete stići bilo gdje, koristeći samo jedan ili dva voza. U metrou nemate osjećaj skučenosti kao što je to recimo u Parizu slučaj, gdje stotine beskućnika hoda i spava hodnicima podzemne željeznice, gdje se ustajalost osjeća na svakom koraku. U Madridu su to uglavnom novi vozovi i oni nailaze svakih dvije – tri minute, pa je ovaj vid prevoza vrlo efektan.

Madridske boje jeseni neće nikoga ostaviti ravnodušnim. Zbog toga preporučujem da posjetite park Retiro, u kojem ćete vidjeti stvari poput ogromnih riba u jezeru, do crnih labudova i debelih guski koje posjetioci hrane svim i svačim. Retiro je pohodište pijanih tinejdžera, koji konzumiraju velike količine alkohola u metroima i parkovima. Zakon o zabrani pijanstva na ulicama je u Španiji donesen tek nedavno, ali ga se rijetko ko pridržava. Štaviše, ulice su i nakon ponoći krcate, i nikoga ne možete otjerati sa njih. U takvom gradu jednostavno morate uživati, pa čak i ako dolazite sa tmurnog sjevera, gdje se sve zatvara u 16 sati.

Kada se odmaknete od Retira i krenete u pravcu centra grada, sigurno ćete se sjetiti da nemate adekvatan fotoaparat. Meni se desilo da sam zaboravio 70 – 300 objektiv i zbog toga sam zažalio. Široki pogledi i dugačke ulice su idealne za takve fotografije, pa stoga nemojte učiniti istu grešku. Ipak, i normalnim objektivom možete slikati sjajne prizore, živopisne ljude i ako vam to aparat podržava, snimiti ulične svirače širom Madrida. Na takve smo naišli posljednjeg dana, šetnjom trgom Mayor, a kako su zvučali, najbolje je da poslušate na video klipu ispod.

Velika je olakšica ako poznajete nekog lokalca. Imati sreću, pa odsjesti kod prijatelja, je neprocjenjiva stvar u velikim gradovima. Tako nećete biti zaklani cijenama, i nećete obilaziti tipična turistička mjesta, nego će vas ljudi odvesti tamo gdje domaćini idu, što je od velikog značaja. Posljednjeg madridskog dana, prijatelji su nas proveli tzv. alternativnim dijelom grada, gdje je sve bujalo od protesta samo dan prije, kada smo i naletjeli na džeparoše. Occupy Madrid i slični protesti se u Španiji dešavaju vrlo često, ali u različitim oblicima, jer je nezaposlenost velika, a cijene još veće. Ipak, i pored prisutnog velikog broja ljevičara, desničari takođe imaju svoje momente u glavnom španskom gradu. Na jednom od trgova je postavljena ogromna državna zastava, koja je koštala desetina hiljada eura. Takva glupost mogla bi se mjeriti samo sa potezima makedonskih vlasti, koji troše na državne simbole i veće novce. Takođe, pored zastave, može se primijetiti kako je nedjeljom grad vrlo miran, što je tipično katolički i konzervativno. Tada možete uživati u bojama zgrada oko vas i pogledima na balkončiće koje svaka zgrada ima. I kada mislite da ste vidjeli mnogo, opustite se i otiđite u neki lokalni restoran, na paellu, tipično špansko jelo, napravljeno od riže sa šafranom i morskih plodova. Pritom se sjetite da izgled restorana ne znači ništa, jer što bolje restoran izgleda, to će hrana biti bezveznija, a usluga skuplja, nego pitajte nekog lokalca gdje da odete jesti, ukoliko vas iko bude razumio na vašem engleskom jeziku.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s