Piše: Aida Turčalo

„Bio je to najsretniji trenutak u mom životu, ali to nisam znao. Da sam znao, jesam li mogao sačuvati tu sreću i bi li tada sve krenulo drugim tokom? Da, da sam znao da proživljavam najsretniji trenutak svog života, ne bih tu sreću nipošto ispustio iz ruku. Taj neponovljivi, predivni tren, koji me cijelog prožeo dubokim mirom, trajao je možda svega nekoliko sekundi, no činilo mi se da moja sreća traje satima i godinama.“

Orhan Pamuk, Muzej nevinosti, Bemust, Sarajevo, 2009. godine, str. 11.

Kada ljubav prožme naša tijela, kada doživimo jedan istinski san o ljepoti života, kada muškarac sve odbaci zbog Nje, kada ljubav postane opsesija, šta se dešava u našoj glavi što nas podstiče da radimo stvari za koje ranije ne bismo imali hrabrosti? Jedna takva priča prikazana je u sklopu „Muzeja nevinosti“ i kao zaključak na sve to, odaje se činjenica da ne postoje prepreke ukoliko nešto srcem želimo. Junak romana Kemal, pripadnik visokog društva, sa svim potencijalima za dobar život zaljubljuje se u mlađu ženu, koja je uz sve to i njegova daleka, usvojena rođaka. Iako mu je već „dosuđeno“ da se oženi djevojkom svog društvenog ranga, ipak se udvara Fusun, siromašnoj prodavačici. Dvoje mladih vode ljubav, uprkos tadašnjim strogim shvatanjima i običajima. U tragičnom nizu događaja Kemal opsesivno sakuplja svaki predmet koji je vezan za Fusun. „Ljubav je tako sladunjavo prikazana u pop kulturi da ste zaboravili kakva ljubav zapravo jest. Zato sam vam odlučio odgovoriti na to pitanje.“, prijetio je Pamuk na predstavljanju romana na frankfurtskom sajmu knjiga. „Neki od vas očekuju da ljubavna priča bude slatka do bola. Kad ja pričam ljubavnu priču, to je sličnije prometnoj nesreći, ili ozbiljnoj boleštini.“

Prije svega ovaj roman govori o vezama među ljudima, emotivnoj zavisnosti, osjećanjima, uspomenama, ograničenjima, tabuima, čežnji. “Muzej nevinosti“ je u izvjesnom smislu ne samo roman, već pravi muzej koji za cilj ima da sakupi i izloži predmete specifičnog značenja. Na kraju knjige možete se uvjeriti u postojanost muzeja koji je, bukvalno rečeno, dio Kemala. Sve ono kroz šta je prolazio, šta je osjećao, sve je to predstavljeno na jednom mjestu, a jedini razlog svega jeste Fusun. Svako može posjetiti muzej, prethodno je potrebna najava. Besplatne ulaznice su priložene uz knjigu. Kao i uvijek, Istanbul je nezaobilazna pozornica Pamukovih romana, mjesto prvih ljubavi i poslednjih rituala. Ulicama istanbulskih četvrti Nišantaš, Čukurdžuma, Bejoglu, često krstari još jedan junak ove knjige Četin – efendija, pošten, čestit čovjek, koji je već dvadeset godina vozač Kemalovog oca. Automobil ševrolet, koji vozi svojim rutama spaja ekskluzivne barove i restorane, otmjene hotele i sirotinjske četvrti, mjesta vezana za film i glumce, poslovne objekte i stare straćare. Prozapadni dio Turske u to doba pokušava prihvatiti moderne seksualne slobode koje se šire Zapadom. Ograničenja više ne postoje, slobodni smo raditi šta osjetimo u datom trenutku, ali to je samo privid. Kao što i sirotinjske četvrti osjete posljedice tog „modernizma“, tako i pripadnici „elite“ shvaćaju „nepovoljan“ ishod te priče. U Istanbulu čednost mladih djevojaka jeste „dragocjenost koju je trebala čuvati do udaje“. Odluka da djevojka „ide do kraja“ mogla je imati velike i ozbiljne posljedice. Fusunina odluka da svoju nevinost pokloni Kemalu posljedica je ničega drugog do ljubavi. Ne bilo kakve, prolazne ljubavi, već prave, istinske, životne ljubavi.

Iako je znala šta je čeka ukoliko se sazna za taj događaj, ipak je uživala svaki put kada se sa Kemalom nalazila u Apartmanu Merhamet. U tom trenutku granice nisu postojale, drugi nisu bili bitni, samo dvoje mladih prepuštenih strasti. Dok niko nije znao za njihovu ljubav, nije bilo straha, ali kada bi se doznalo, tada bi se osjetile posljedice. Sve što se radi u tajnosti ispravno je dok ne dođe do javnosti. Zbog toga „Muzej nevinosti“ otvara raznovrsne teme, od društvenih tabua do privlačnog modernizma koji polahko svaja svijet, od muzejskih vrijednosti, kao i slike svjetski poznatih muzeja, preko zapleta koji pobude u čovjeku najjača osjećanja do savremene turske kinematografije. Ovaj odraz kulture pominje se u dijelu kada Kemal sa svojom dragom Fusun i njenim mužem Feridunom, kojeg uoće nije voljela, nego se udala za njega da bi zaboravila Kemala, stvara film, da bi na taj način bio u njenom društvu. Redovno su posjećivali kina na Bejogluu i zanimali se za poznate glumce i njihove živote. Orhan Pamuk, kao i uvijek, otvara roman sporo, ali čim se počinju pojavljivati konture njegove literarne konstrukcije postaje jasno da je riječ o velikom književniku. Postoji nekoliko tipova predbračnih ugovora koji se provlače kroz historiju.

Mladi parovi koji su prihvatili zapadni način života i zaručili se, jedan je od najbezazlenijih. Uspješne žene taj postupak opravdavaju preobrazbom u slobodne moderne žene. Ukoliko djevojka izgubi nevinost prije braka, njena čast se mogla spasiti jedino brakom. Kada se sazna da je neka djevojka spavala sa svojim momkom, razne priče su kružile, od toga da nije pri sebi, da njenim tijelom vlada neka sila, do toga da je to učinila protiv svoje volje. Danas je također prisutan ovaj „problem“, mahalom se priča ukoliko se nešto dozna, ružne priče se formiraju na osnovu činjenica, ljudi se hrane na taj način. A kada je riječ o nama samima, onda je sve ispravno, regularno, bez grešaka i najtačnije.

„Ljubav je čovjekova želja da uprkos mogućnostima koje mu se nude voli samo jednu osobu i da ta osoba voli njega, ona je dakle osjećaj koji ga čini sretnim.“

Orhan Pamuk, Muzej nevinosti, Bemust, Sarajevo, 2009. godine, str. 109.