Putevima Hereze

Piše: Gorčin Dizdar

GORČIN DIZDAR JE MAGISTAR I POLAZNIK DOKTORSKOG PROGRAMA IZ INTERDISCIPLINARNIH HUMANISTIČKIH NAUKA NA UNIVERZITETU YORK U TORONTU. U AUGUSTU 2011. GODINE SA GIUSTINOM SELVELLI, MAGISTROM ANTROPOLOGIJE SA VENECIJANSKOG UNIVERZITETA, PUTOVAO JE ISTOČNOM TURSKOM, GRUZIJOM I ARMENIJOM, TRAGAJUĆI ZA PARALELAMA SREDNJOVJEKOVNE ARMENSKE I BOSANSKE VIZUELNE KULTURE.

Na izlazu iz vanskog aerodroma, na krajnjem jugoistoku Turke, dočekalo nas je blato. Let iz Istanbula koštao je nekih pedeset eura – turski kapitalizam već je dogurao do nekoliko domaćih niskobudžetnih aviokompanija. Na aerodromu niko ne govori engleski, no nekako uspijevamo doći do taksija koji nas vozi do hotela “Aslan”. U centru grada vlada neprijatna atmosfera, kasno je, prolaznici su rijetki, iza jednog ćoška djeca pale kartone i dobacuju nam nerazumljive riječi. Soba je otprilike 2 sa 2, dok kupatilo – čučavac, dakako – dijelimo sa ostatkom sprata. U blizini nalazimo neku vrstu aščinice, jedemo čorbu od leća (djeluje najsigurnije) uz kičaste slike Meke, švicarskih Alpi i pratnju turske muzike. Pokušavamo zaspati, no trešti muzika, u zgradi preko puta hotela, kako ćemo sutradan saznati, nalazi se salon za vjenčanja, u turskim gradovima često jedino mjesto gdje se odvija nešto poput “noćnog života”. Sutradan sve nekako izgleda prijatnije, shvatamo da se hotel nalazi unutar “čaršije”, koja izgleda kao da je sagrađena, ili bolje reći sklepana, u zadnjih dvadesetak godina. Inače, cijeli Van djeluje kao da svakodnevno raste, zvanični broj stanovnika je oko 300 hiljada, no neki od mještana tvrde da ih ima i milion…

Nagrobnjaci u obliku ovnova

Van je, naravno, kurdski grad, drugi po veličini i važnosti nakon nezvaničnog glavnog grada turskog Kurdistana, Dijarbakira. No sve do početka dvadesetog vijeka u Vanu je živjela značajna populacija Armenaca, a u okolini grada nalazi se možda najpoznatija armenska crkva, Ahtamar. Prije posjete Ahtamaru, obišli smo lokalni arheološki muzej sa velikom kolekcijom nadgrobnih spomenika iz regiona. Najveće iznenađenje predstavljaju uraritijski nadgrobnjaci iz 8. vijeka prije nove ere, na kojima se nalaze križevi zapanjujuće “kršćanskog” izgleda. Bio sam, naravno, svjestan da je križ kao simbol stariji od kršćanstva, no ovakva sličnost je zaista iznenađujuća i možda donekle objašnjava poseban odnos Armenaca prema ovom simbolu. Još jedna zanimljivost muzeja su i nadgrobni spomenici u obliku ovna, fenomen koji nadilazi ustaljene kulturološke granice, jer su prisutni primjeri sa armenskim, perzijskim i arapskim natpisima. Prijatno je iznenađenje da je većina artefakata označena i obilježena na engleskom jeziku, nešto što se, nažalost, ne može reći za, recimo, sarajevski Zemaljski muzej.

Za vrijeme našeg boravka u Vanu dešavao se, kao što ćemo saznati, nezvanični festival kurdske kulture. Političko-sigurnosna situacija u Turskoj generalno je bila veoma napeta – nekoliko dana ranije, kurdski pobunjenici ubili su nekoliko turskih vojnika u Dijarbakiru, izabrani kurdski predstavnici odbijali su učešće u turskom parlamentu dok određeni politički zatvorenici ne budu oslobođeni. Tog dana upoznali smo jednog od rijetkih mještana koji govori engleski, Tahira, pomogao nam je u sizifovskom zadatku kupovine autobuske karte za Kars (o tome više drugom prilikom).

Navečer smo se sreli unutar mase od nekoliko hiljada ljudi, prvo smo slušali dugi politički govor na turskom i kurdskom jeziku, onda je počela muzika, plesalo se kolo zapanjujuće slično balkanskom (dok među Turcima kolo gotovo i ne postoji). Tu smo sreli i Darka, fotografa iz Washingtona, rodom iz Beograda. Predložili smo Tahiru da negdje popijemo pivo – noć prije uzaludno smo tražili kafić o kojem govori “Lonely Planet” – i uskoro se našli na putu prema zgradi u kojoj se nalaze dva jedina bara u Vanu, jedan na drugom spratu, sa glasnijom muzikom, i jedan na trećem, sa mirnijom atmosferom. Grad je bio preplavljen stotinama policajca sa oklopnim vozilima, na očigledno nezadovoljstvo naših prijatelja. Razmišljao sam o tome kako bi se ona masa emocionalno opijenih ljudi ponašala nakon nekoliko doza alkohola.

Vanska mačka

Jedan od simbola Vana je takozvana vanska mačka, bijelog krzna i jednog plavog i jednog zelenog oka. Uz sliku mačke nekad je moguće vidjeti i jedan od dva slogana grada – “Van is beautiful” ili “Van is number van”. No samu mačku uspjeli smo vidjeti tek u specijaliziranom muzeju koji se nalazi na kampusu univerziteta, do kojeg se dolazi “dolmušom”. Dolmuš, u Istočnoj Evropi poznat kao maršrutka, je kombi koji funkcioniše kao neka vrsta kolektivnog taksija na utvrđenim rutama, i uglavnom predstavlja najpovoljniji način lokalnog prevoza. U dolmušima često zna vladati groteskna gužva, kada pomislite da se više niko ne može pokrenuti, na idućoj stanici nekako se nagura još tri putnika… Spoljašnji izgled muzeja vanske mačke nije obećavao mnogo, bila je to ustvari jedna nešto veća kuća ispred koje se nalazila gomila razvaljenog namještaja. Sa jedne strane kuće, iza rešetaka, nalazi se oko 30 mačaka mahom nezdravog, genetski napaćenog izgleda, unutra ih je još dvadesetak… Vlasnik, i jedini uposlenik muzeja naravno nije govorio ništa osim turskog tako da je to sve što smo uspjeli saznati o glasovitoj vanskoj mački.

Maca

Crkva Ahtamar

Crkva Ahtamar (preciznije, Crkva svetog križa) nalazi se na istoimenom otoku unutar jezera Van, udaljenog nekih dvadesetak kilometara od grada. Za ovu crkvu iz desetog vijeka vezana je i ova legenda o nastanku: na dvije strane jezera živjeli su mladić i djevojka čija je ljubav bila zabranjena. Svaku noć, Tamara – to je, naime, bilo ime djevojke – palila bi veliku vatru kako bi svom ljubavniku pokazala kako da doplovi do nje. Kada je to saznao njen otac, umjesto na kopnu, vatru je zapalio na obližnjem otoku. Momak je upao u zamku i, umirući na otoku, izgovorio posljednje riječi: ah, Tamara. Turska vlada prije nekoliko godina restaurirala je kompletnu crkvu, a prošle godine čak i dozvolila većoj grupi Armenaca da u njoj održe službu, što je jedan od najpozitivnijih događaja u inače izuzetno hladnim odnosima između Turske i Armenije. Ipak, nigdje u okolini crkve nije navedeno da se radi o armenskoj građevini, tako da je moguće da neki od dosta brojnih turista (mahom Turaka, nekoliko Evropljana, veća grupa Iranaca) uopšte nisu upoznati sa ovom činjenicom.

Prva karakteristika Crkve svetog križa koju sam zapazio je njena kompaktnost i harmonija: očigledno je građena u duhu sasvim drugačijem od onog koji je stvarao impozantne katedrale srednjovjekovne Evrope. To je, inače, karakteristika gotovo svih armenskih crkava koje smo imali prilike posjetiti (osim onih najmodernijih): određena humanost, skromnost dimenzija i prilagođenost mjeri čovjeka. Još jedna osobina armenske sakralne arhitekture je da u crkvama nema stolica, jer pri misama kongregacija stoji. Sve u svemu, stiče se utisak da je armensko kršćanstvo u ovom periodu, unatoč dubokoj vezanosti sa tadašnjom politikom, ipak ostalo bliže istinskoj religiji nego slavljenju svjetovnih vladara i božjih namjesnika na zemlji. No ono po čemu je Crkva svetog križa poznata, ono što je čini jedinstvenom i u okvirima armenske arhitekture, jesu veličanstvene gravure na njenim spoljašnjim zidovima. Bitno je naglasiti da je ovakva vrsta plitkog reljefa na zidovima sakralnih građevina nepoznata u arhitekturi katoličkog zapada i pravoslavnog istoka – u gotici, koja se razvila tek 200-njak godina nakon izgradnje Crkve svetog križa, skulptura je uvijek prostorna.

Crkva

Uz nešto mašte, dalo bi se pomisliti da Crkva svetog križa i bosanskohercegovački stećak dijele barem daleki arhetip: oivičene stiliziranom lozom, zidove crkve ukrašavaju mnogobrojne gravure religiozne tematike. Ipak, valja naglasiti značajne razlike između ovog remek-djela armenske arhitekture i bosanskih srednjovjekovnih kamenih gromada. Kao prvo, očigledno je da je Ahtamar proizvod tehnički sofisticiranije civilizacije: predstave na zidovima daleko su realističnije od mahom naivno-simboličkih predstava na stećcima, armenski umjetnik uspio je dočarati individualizirane crte lica, nabore na odjeći pojedinih likova, istančan govor tijela itd. Također, većina scena prikazanih na zidovima crkve da se bez problema identificirati sa poznatim biblijskim ili nekim drugim, apokrifnim kršćanskim pričama: tu je, recimo, Sv. Juraj/Georgije pri ubistvu zmaja ili starozavjetni Danijel okružen lavovima. U stilskom ili sadržajnom smislu dakle ne može biti govora o nekim očiglednim paralelama između stećaka i crkve Ahtamar. Pa ipak, na nivou cjelokupne koncepcije, po načinu na koji se ova crkva uklapa u svoju okolinu, po utisku monolitnosti postignutom tehnikom plitkog reljefa, Ahtamar djeluje kao bliži srodnik stećka negoli primjeri romanske ili gotičke arhitekture Zapadne Evrope.

Ritual doručka

Nakon ovoliko govora o “duhovnoj hrani”, spomenut ću još jedan nezaobilazan detalj ukupnog iskustva Vana: poznati kurdski doručak. U centru grada nalazi se ulica posvećena “doručkovanju” u kojoj nekoliko lokala nudi mogućnost doživljaja ovog razrađenog rituala. Istinski kurdski doručak traje barem sat vremena i obuhvata nekoliko slanih i slatkih obroka: kajganu poznatu kao “menemen”, gozleme – svježe pečena lisnata tijesta punjena sirom ili špinatom, nekoliko vrsta lokalnih sireva… Ipak, najugodnije iznenađenje je slatki dio doručka, prije svega izuzetno ukusni kurdski kruh – neka vrsta somuna – umočen u mješavinu slatkog kajmaka, meda i tahinija…Uz sve to, običaj je popiti svježe cjeđeni gusti sok i, kao i u ostatku Turske, beskonačne količine crnog čaja…

Van smo napustili sa utiskom koji se dosta razlikovao od onog prvog: iz daljine, sa kule čiji temelji sežu u osmo stoljeće prije nove ere, grad pokazuje drugo lice, udobno smješten u vječnost okoline zapanjujuće ljepote…

Doručak

U Karsu – ponovo blato. Temperatura je pala na 13 stepeni, kiša pljušti, glavna gradska saobraćajnica je kompletno izrovana. Barem smo u centru i uskoro pronalazimo hotel “Bizim 2”. Put od Vana do Karsa bio je prava pustolovina, morali smo presjedati u Horasanu, nedođiji od dvadeset kuća negdje na sjeveroistoku Turske. Tamo smo jedini izašli i našli se na glavnoj i jedinoj “džadi” – svi su buljili u nas, djeca su se smijala našem očigledno besmislenom pitanju: “otogar?” Srećom je uskoro naletio autobus za Kars… Sjeveroistok Turske nudi spektakularne pejzaže: stotine kilometara netaknute prirode, stada krava nepreglednih veličina i tek ponegdje malo selo gotovo sraslo sa okolinom.

Jedini detalj koji remeti idilu je sveprisutna turska vojska, koja i u najmanjem selu ima barem mitraljesko gnijezdo ako ne i kasarnu, tako da cjelokupna istočna Turska djeluje kao vojna zona.

Crkva, džamija, muzej, džamija

Kars je grad koji je stekao literarnu slavu kao mjesto radnje romana “Snijeg” turskog nobelovca Orhana Pamuka. Oni koji su pročitali roman neće biti iznenađeni činjenicom da ništa u ovom gradu ne ukazuje na Pamukov uspjeh, jedini trag njegovog prisustva je bedž “Kars – Nobel City” u maloj suvenirnici. No ono što je svakako vidljivo je izražena svijest o regionalnom identitetu: mnoge prodavnice, mesnice, kebabdžinice i drugi lokali nose ime “Kafkaz”. U devetnaestom vijeku, Kars je bio pod vladavinom Ruskog carstva, što je itekako primjetno po velikom broju masivnih ruskih neoklasicističkih zgrada potpuno crne boje. I klima u Karsu je drugačija od ostatka Turske, oštrina zima vidljiva je po unutrašnjosti kafića i restorana sa velikim kaminima i samovarima. Još jedan lokalni znak identifikacije – pandan vanskoj mački – je slika izuzetno, gotovo neprirodno mesnate krave. Na naše pitanje o značaju mesnate krave rečeno nam je da su stočari karskog kraja ovu specifičnu vrstu tek prije nekoliko godina počeli uvoziti iz Njemačke…

U Karsu je nekada živjela velika populacija Armenaca od koje nije ostalo gotovo ništa. No ono što jeste, činilo mi se, već je opravdalo cjelokupno putovanje: to je Crkva Svetih Apostola iz X vijeka. Jedan od dvanaest apostola urezanih na zidove crkve praktično je identičan možda najpoznatijem stećku ispružene ruke sa Radimlje kod Stoca! Koncepcija, tehnika izrade, sadržaj: gravure Radimlje i Crkve svetih apostola kao da je klesala ista ruka… Ova crkva imala je burnu prošlost. Sagrađena polovinom desetog vijeka, u dvanaestom vijeku Turci Seldžuci pretvorili su je u džamiju, u devetnaestom vijeku ponovo je pretvorena u armensku crkvu, onda, za vrijeme Turske republike, postala je muzej, da bi prije dvadesetak godina – ponovo postala džamija! Za ovo vrijeme, Karsom su, pored Armenaca, Rusa i Turaka, seldžučkih i osmanskih, duže ili kraće vladali i Arapi, Perzijanci, Grci, Gruzijci i Mongoli.

Pogled na Kars

Armenski tragovi na Balkanu

Možda je na mjestu u ovom trenutku kratko se osvrnuti na mogućnosti interakcije srednjovjekovne bosanske i armenske kulture, na razloge za postavljanje ove naizgled ekstravagantne hipoteze. Kao prvo, poznato je da su mnogi slavenski, ali i drugi narodi koji su tokom srednjeg vijeka naselili Balkan, vodili porijeklo sa šire kavkaske regije, odakle su mogli donijeti određene elemente zajedničke kulture. Ovaj faktor često je navođen pri objašnjavanju mogućeg porijekla elemenata takozvane ranohrvatske arhitekture.

Osim toga, Armenci su od davnina poznati kao izuzetno sposobni trgovci sa globalnim konekcijama: kada su Evropljani prvi put stigli do Indije i Kine, tamo su već postojale armenske trgovačke kolonije. Takozvana makedonska dinastija, koja je vladala Bizantskim carstvom (a time i najvećim dijelom Balkana) od devetog do jedanaestog vijeka, bila je ustvari armenskog porijekla. Unutar Osmanskog carstva Armenci su, uz Grke i Jevreje, praktično uživali državno sankcionirani trgovački monopol. Armenski rukopisi u solunskim, beogradskim, dubrovačkim i drugim arhivama dokazuju da su stalne armenske trgovačke kolonije naseljavale i Balkan. Konačno, u sedmom vijeku, u Armeniji je nastala heretička sekta Pavlićana, koju su bizantske vlasti protjerale u Trakiju, današnju Bugarsku. Tamo je, kao što je poznato, pop Bogomil počeo propovijedati viđenje kršćanstva vrlo slično pavlićanskom. Bez obzira na interpretacije o konačnoj prirodi simbolike stećaka, neupitna je historijska činjenica da su barem neki sljedbenici popa Bogomila tokom idućih stoljeća utočište našli i u dalekoj Bosni…

Vehabije u Dvanaest apostola

U „džamiji dvanaest apostola“ okupljaju se, izgleda, članovi vehabijskog pokreta, ali turistički obilazak unutrašnjosti ipak je dozvoljen. To je, sigurno, najbizarnija džamija koju sam imao priliku obići: unutrašnjost je toliko mračna, toliko medijevalno-kršćanska, da se nikako ne uklapa u svoju trenutnu funkciju… Ispred džamije ušli smo u razgovor sa mještaninom Karsa, Kurdom (govorio je njemački). Tvrdio je da je sramota da je ova crkva pretvorena u džamiju iako svi znaju da je armenska, da bi Evropljani trebali protestovati, da muslimani nikada ne bi prihvatili da se danas, bilo gdje u svijetu, džamije pretvaraju u crkve… U tom trenutku, zbog nestanka struje, počeo je ezan „uživo“, pa sam uspio snimiti ovaj trenutak čudne interakcije dvije religije…

I u Karsu nam se „pripilo“. Taj dan upoznali smo Stevena, dvadesetpetogodišnjeg Švicarca koji je proputovao – na biciklu – od Švicarske do Indije, i Elizabeth, univerzitetsku profesoricu iz Strasbourga, i dogovorili se da popijemo pivo. Prozori bara – jedinog – kompletno su izlijepljeni reklamama za „Efes“ pivo, tako da nismo mogli vidjeti unutrašnjost. Kada smo ušli, vidjeli smo da se radilo o nekoj vrsti noćnog bara u američkom stilu, a jedini gosti zauzimali su sto u ćošku. Prišao nam je tip mafijaškog izgleda u skupom odijelu – konobar – srdačno se pozdravio, pa čak se i rukovao sa nama! Kad kažem „nama“, mislim nas, muške, dame je elegantno izignorisao… Ipak, sve je prošlo u najboljem redu – dok nije došlo do plaćanja: pet turskih lira (oko 2.5 eura) za nenaručenu porciju kikirikija serviranu uz pivo! Sitna je to neka mafija bila…

Na granici Turske i Armenije

Tridesetak kilometara istočno od Karsa nalazi se ono zbog čega je ovaj grad izuzetno značajan za armensku kulturu: ostaci Anija, nekada moćnog regionalnog centra, „grada 1001 crkve“. Ostaci Anija leže na samoj državnoj granici Turske i Armenije, dijeli ih rijeka Arpačaj (ili, na armenskom, Akurijan) boje poput Neretve. Na ulazu u Ani nam je rečeno da je vojska zabranila pristup jednom dijelu, uzvisini uz samu rijeku (ipak smo otišli, Elizabeth je tvrdila da je sigurno, no pomisao da se nalazimo na nišanu turskog ili armenskog snajpera nije bila previše ugodna…).

tursko-armenska granicaGranica Turske i Armenije

Tri sata kojima nas je ograničio prevoz bila su dovoljna tek za kratki obilazak glavnih građevina, a Ani bi zaslužio vlastitu studiju! U Aniju sam prvi put shvatio nešto što sam prethodno čitao o armenskoj arhitekturi: njenu sposobnost da unutar građevine koja izvana djeluje dosta skromnih dimenzija stvori utisak mnogo većeg prostora. Impozantni stubovi Katedrale Svete Bogorodice sagrađene 1001. godine naveli su neke historičare umjetnosti na spekulacije da Gotika, ustvari, vodi porijeklo iz Armenije, odakle su je francuski krstaši prenijeli u zapadnu Evropu… Lično nisam stekao taj utisak, no sigurno je da bi detaljnije istraživanje umjetnosti Anija dovelo u pitanje mnoge pretpostavke nepopravljivo eurocentrične historije umjetnosti. O značaju arhitekture Anija govori i činjenica da je nakon što je veliki zemljotres 989. godine uništio kupolu Aja Sofije restauraciju vodio upravo Trdat, arhitekta Katedrale Svete Bogorodice.

Iako smo iz Anija vidjeli Armeniju, ona još uvijek bila daleko od nas: granica Turske i Armenije već godinama je zatvorena. Ne zbog prošlosti, već zbog sadašnjosti: Armenija se još uvijek nalazi u poluratnom stanju sa Azerbajdžanom, državom turkijskog naroda. „Republika Nagorno-Karabagh“, nominalno u Azerbajdžanu, de facto se nalazi pod armenskom vlašću, tranzicijska demokracija na multietničkom Kavkazu donijela je slične rezultate kao na Balkanu… prije Armenije morali smo dakle preći u Gruziju, no put do Tbilisija je već druga priča…

Da ni ovog puta ne ostanem dužan kulinarske detalje, primijetit ću da pored kebapa, restorani Karsa nisu nudili preveliku raznovrsnost. No grad je pun malih prodavnica koje nude lokalne proizvode: prije svega poznati sir kašar okusa sličnog emmentaleru i med izvrsnog kvaliteta. Lokalni specijalitet koji nismo imali prilike probati je i guščje meso. Ali u Karsu se servira desert koji zaslužuje da bude poznat u čitavom svijetu: sutlaš, neka vrsta zapečene kremaste sutlije, sa prelivom od meda i mljevenih oraha… šteta što i ovaj desert nije našao daleki put do Balkana!

U Karsu su nam rekli da moramo do Ardahana, pa tamo hvatati autobus Istanbul – Tbilisi (48 sati vožnje) u 11 sati, „problem jok“. U Ardahan smo stigli u 10, autobusa nigdje, otišao jutros. Neki uposlenik na stanici, komunicirajući rukama, uspijeva nas nagovoriti da kupimo kartu do Posofa, gdje navodno ipak možemo stići autobus za Tbilisi. Stižemo u Posof, mjestašce visoko u planinama, petnaestak kilometara od tursko-gruzijske granice. Autobusa, naravno, ponovo nigdje. Nekim čudom jedan starac govori francuski, uspijevamo se dogovoriti da nas preveze do granice. Granicu prelazimo pješke, tamo nas čekaju dva pijana gruzijska taksista-zajebanta – dobrodošli u nekadašnji Sovjetski Savez!

Tbilisi – teško izbjeći superlative

Stižemo u Ahalcihe, što se izgovara sa kotrljujaćim „h“, slično francuskom „r“. U blizini Ahalcihea nalazi se manastir Sapara sagrađen u 10 vijeku, za čiji obilazak nažalost nemamo vremena. Gruzijci su, inače, pravoslavci, i to nevjerovatno pobožni – to je jedina zemlja u kojoj sam doživio da ljudirazgovaraju sa ikonama u crkvama. Priroda južne Gruzije je pitoma, djeluje slično planinskoj Bosni, sa nešto širim dolinama i nižim vrhovima. U mini-busu za Tbilisi prvi put čujemo fascinantnu gruzijsku polifoničnu muziku (odličan izbor ovdje), cjelokupni utisak idiličnosti narušava jedino katastrofalni toalet na autobuskoj stanici u Ahalciheu.

A onda stižemo u Tbilisi, metropolu od milion i po stanovnika pri čijem je opisu teško izbjeći stereotipne superlative. Tbilisi leži u plodnoj dolini rijeke Mt’k’vari i ima suptropsku klimu i vegetaciju. Komunisti su stari dio grada ostavili gotovo netaknutim, čak ni neizbježna blokovska naselja u predgrađima ne djeluju „sovjetski“. Sam stari Tbilisi je jedinstvena mješavina nekoliko totalno različitih arhitektonskih stilova: u najstarijem dijelu ima perzijskih džamija i hamama, armenskih i gruzijskih crkava, sinagoga, kao i mnoštvo šarmantne, secesionističke centralnoevropske arhitekture sa poznatim gruzijskim rezbarenim balkonima i nizom pseudo-maurskih uticaja. Nekoliko avenija u centru pak djeluje kao da su usred Pariza – visoke, bijele, elegantne građevine sa bogato dekorisanim fasadama i velikim izlozima u prizemlju. Onda, kada se krenete penjati od rijeke uz okolna brda, beskraj istinski orijentalnih mahala sa kaldrmom i lijepim starim kućama.

Sa druge strane rijeke, preko koje vodi ultra-moderni most otvoren nekoliko dana prije našeg dolaska, nalazi se čitava ulica koja djeluje sjevernoevropsko-baltički – kasnije ćemo saznati da u Tbilisiju živi značajna populacija – ko bi rekao – Latvijaca… Pored njih, u Tbilisiju danas živi više od stotinu različitih etničkih grupacija. Od Armenaca, koji su u devetnaestom vijeku činili većinu populacije grada, nije ostalo mnogo, no ipak znatno više nego u Turskoj. Dva u svijetu možda najpoznatija Armenca – režiser Sergej Parajanov i kompozitor Aram Hačaturijan – rođeni su upravo ovdje.

most

Najsrdačniji domaćini na svijetu

Ali ono što Tbilisi čini najugodnijim iskustvom ovog putovanja su njegovi stanovnici, Gruzijci, najsrdačniji domaćini na svijetu. U nekoliko dana koje smo proveli u ovom gradu, imali smo čitav niz spontanih susreta i doživljaja, no jedan se svakako ističe. Dok smo se, hodajući uz cestu, vraćali sa kupanja na velikom jezeru poznatom kao „more Tbilisija“, zaustavilo se auto i dva mladića su nam, na engleskom, ponudila prevoz. U autu su uskoro počeli insistirati da im se pridružimo na piće (većina mladih Gruzijaca odlično govori engleski) jer, kako navodno kaže gruzijska poslovica, „gost je božji poklon“. Završili smo ispred supermarketa sa grupom studenata, ispijajući pivo iz plastične boce. Kada smo se nakon nekog vremena zahvalili i pokušali oprostiti pravdajući se glađu, jedan od novostečenih prijatelja predložio je da svi zajedno krenemo na večeru kod njega…

Oko 11 sati servirana nam je bogata večera od nekoliko obroka uz iskreno pravdanje da domaćini nisu očekivali goste. Najukusniji dio večere bilo je gruzijsko nacionalno jelohinkali, punjena tjestenina donekle slična našim klepama. Pilo se izvrsno domaće vino koje Gruzijci ispijaju isključivo na eks i ča-ča, lokalni konjak neobičnog okusa (insistirali su, ipak, da se vino i ča-ča nikada ne miješaju). No svakom gutljaju prethodili su nevjerovatno emocionalni govori tamade – osobe izabrane da na određenu večer drži zdravice – posvećene precima, mrtvima, novorođenima i drugim temama koje nikako nismo očekivali od grupe mladića od tek nešto više od dvadeset godina. Konačno, na odlasku kući, jedan od naših prijatelja otkrio nam je da se bavi gruzijskim plesom i demonstrirao par karakterističnih pokreta… ovaj spektakularni ples teško je opisati, pa preporučujem ovaj snimak.

Gruzijci važe za starosjedioce Kavkaza; njihovi preci naseljavali su ovu regiju još u Neolitu, dok je prvo gruzijsko kraljevstvo osnovano u sedmom vijeku prije nove ere. U četvrtom vijeku, kao druga zemlja na svijetu (odmah poslije Armenaca, a prije Rimskog carstva) prihvatili su kršćanstvo, a uskoro zatim razvili i svoje vlastito pismo. Antropolozi 18. vijeka smatrali su da se prva ljudska civilizacija razvila upravo ovdje, pa je tako, na osnovu rasističke pretpostavke da je prvi civilizirani čovjek morao biti bijel, nastao u engleskom jeziku još uvijek korišteni naziv „Caucasian“ za ljude bijele kože. Među evropskim filozofima i orijentalistima 18. i 19. vijeka takođe je, iz meni nepoznatih razloga, dugo vladalo mišljenje da su Gruzijci najljepši narod na svijetu… to se možda takođe da objasniti činjenicom da su među tamnoputim Armencima, Turcima i Kurdima, Gruzijci jedini stanovnici Kavkaza sa „evropski“ bijelom kožom.

mapa

Podignuta desna ruka

U Tbilisiju nismo tragali za elementima bosanskog srednjovjekovlja, ali jedan je trag našao nas. U centru grada nalazi se veliki spomenik Vahtangu i Gorgosaliju, gruzijskom kralju sa kraja petog i početka šestog vijeka, legendarnom osnivaču glavnog gruzijskog grada. Kralj je prikazan u pozi nepoznatoj u standardnim evropskim predstavama svjetovnih vladara, no itekako znanoj svakome ko je vidio stećak: sa desnom rukom podignutom visoko u zrak, kralj kao da se želi srdačno pozdraviti i poručiti svoje dobre namjere prema onima kojima ide u susret. Smisao ovog gesta valjda je toliko jasan da ga je 1972. NASA ugravirala na ploču smještenu unutar svemirske letjelice Pioneer 10, upućene na beskonačni put u svemir kao poruka čovječanstva mogućim vanzemaljskim bićima. Nadajmo se da vanzemaljci neće imati pristupa bosanskohercegovačkoj literaturi o stećcima i njenim beskrajnim prepirkama o „istinitom“ značenju njihovih simbola…

Nalazeći se u kavkaskoj metropoli polako uviđam koliko je toga što mi ne znamo o korijenima naše kulture. Na uličnom štandu slučajno nalijećem na knjigu o tradicionalnim simbolima Dagestana, republike koja se nalazi sa sjeverne strane vrhova kavkaskih planina koje prelaze pet hiljada metara, unutar Ruske Federacije. Ostajem zapanjen: tu su jeleni, ljiljani, oranti, rascvjetani križevi… kao da je neko pisao o stećcima! Nažalost, knjiga ne nudi previše konkretnih informacija, tek par riječi o izuzetnoj raznovrsnosti dagestanskog stanovništva, koje obuhvata preko 30 etnolingvističkih grupa i 12 porodica jezika. Kasnije ću saznati da je zbog opšteg bezvlašća i nestabilne političke situacije putovanje Dagestanom gotovo nemoguće…. No i da nije tako, pitanje je koliko bismo mi u Bosni i Hercegovini još morali čekati da se neko ozbiljno posveti nepristranoj komparativnoj analizi naše medijevalne i dagestanske simbolike. I ovo putovanje koje opisujem, usput rečeno, omogućila je stipendija kanadskog univerziteta York; u Bosni i Hercegovini „autoriteti“ još uvijek smatraju da se odgovori na zamršena pitanja kulturoloških korijena naše zemlje i cjelokupnog Balkana mogu pronaći sjedeći u profesorskoj fotelji, da se sve što na svijetu vrijedi vidjeti može naći u akademskim knjigama.

end

Iako uzbuđeni zbog bliskosti konačnog dolaska do krajnjeg cilja našeg putovanja, Armenije, Tbilisi napuštamo teška srca. U Gruziji smo se već naslušali komentara o Armeniji i Armencima, mahom izuzetno negativnih. Kupujemo kartu za noćni voz Tbilisi – Jerevan i već na peronu željezničke stanice u Tbilisiju primjećujemo promjenu u atmosferi; ljudi koji čekaju voz djeluju neljubazno i nesretno. Razrooki kondukter (inače, kako ćemo vidjeti, izuzetno česta fizička anomalija kod muških Armenaca) bez riječi nas gura prema kupeu i voz konačno kreće… Par sati kasnije, stajemo na gruzijsko-armenskoj granici koja djeluje kao seoska željeznička stanica. Ispred voza nas dočekuje ogromni armenski graničar koji me doslovno vuče za ruku prema maloj kućici. Tamo nam izuzetno debela, prostitutski obučena i masno našminkana žena prodaje vizu, pri tome očigledno zbijajući šale na naš račun sa graničarom. Nekoliko sati kasnije stižemo u Jerevan, grad u kojem uskoro stičemo utisak da Sovjetski savez nikada nije propao. Taksista koji, kao i 90% njegovih kolega, vozi Ladu, pokušava nam naplatiti barem tri puta veću cijenu, srećom nas je „Lonely Planet“ upozorio da je to u Jerevanu uobičajena pojava…

Tekst je preuzet sa prijateljskog protala radiosarajevo.ba

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s