Piše: Sanja Vasković

Rijeka Miljacka, jedan od simbola grada Sarajeva, burna je i nemirna baš kao i istorija njenog grada. Premošćuju је brojni mostovi, svaki uzidani kamen priča priču ove čaršije i nosi teško breme prošlih vremena. Svaki most je poseban na svoj način ali jedan se izdvaja od drugih po uspomenama koje čuva…

Tu sam, naslonjena na njegovu kamenu ogradu. Dok čekam kolegu,  posmatram mutnu rijeku, lukove ispod i ljude oko sebe. Svi nekud žure, bezumno kao bez cilja, ne obazirujući se i ne obraćajući pažnju jedni na druge. Ne razumijem, ali valjda je to pritisak koji svi nose suočavajući se sa tempom savremenog života. Kao da ne znaju ili nemaju vremena da misle o tome da koračaju po mjestu sa kojeg je 28. juna 1914. godine zauvijek okrenut točak istorije. Tada je Gavrilo Princip izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda. Nekima ni danas nisu dragi ti mladići i nihove ideje. Drugi dio istoričara smatra da je ovaj buntovan mladić izrazio kroz svoje pucnje protest protiv tiranije i vjekovnu težnju naroda ovih prostora za slobodom.

DA LI JE MOGLO BITI DRUGAČIJE?

Gledam na sat, skoro će 11 sati, a kolege još nema. Pa i te sekunde koje obilježiše 20. vijek desile su se oko 11h kraj mosta. Baš tu gdje je davne 1914. godine bila vinarska radnja trgovca Šilera, кoje nema više. Iz dubokog razmišljanja trznu me nečiji glas. Bio je to kolega, sav zajapuren od žurbe, pozdravi se i upita me: „O čemu razmišljaš?“

„Pitam se šta bi bilo da je vozač Franca Ferdinanda na vrijeme saznao da je došlo do promjene maršrute, jer je nadvojvoda iskazao želju da odustane od planiranog obilaska i time kazni Sarajlije. Nije znao da  је krenuo u posjetu potpukovniku ranjenom koji sat ranije Čabrinovićevom bombom namijenjenoj njemu. I о tome šta bi se desilo da su Princip, kao i Čabrinović, kojim slučajem, promašili?“

Pomalo iznenađen mojim pitanjem kolega  odgovori:

„Paaa, do krvoprolića u Prvom svjetskom ratu je sigurno moralo doći, pa sad, da nije bio sarajevski atentat nešto drugo bi sigurno bio povod.“

Nezadovoljna njegovim odgovorom spustih glavu dole i nastavih da mu pričam sve što znam o ovom mostu i njegovoj istoriji kao i simbolici spajanja ljudi koju mostovi imaju za mene. Da se nekada ( a i sada) zvao Latinska ćuprija,  po mahali Latinluk dubrovačkih trgovaca,  rušen je i obnavljan nekoliko puta, današnji je plod dobrotvora hadži Abdulah – bega Brige, koji je nadimak dobio jer je svom staratelju zadavao mnogo briga itd…

Opet dođoh do pripadnika Mlade Bosne. Grobovi atentatora i njihovih drugova sada su raštrkani od Butmira do Beograda. Nisu im uslišene molitve da počivaju zajedno, jer ne mogu Ivo, Muhamed i Vaso zajedno počivati. A zajedno su snili ideju o slobodi svojih naroda, i kao što reče jedan od atentatora, umrli za svoje ideale.

MOSTOVI SPAJAJU LJUDE

Nobelovac Ivo Andrić, koji je i sam bio  pripadnik Mlade Bosne, napisao je:“ I kada mislim na mostove, u sećanju mi iskrsavaju ne oni preko kojih sam najviše prelazio, nego oni koji su najviše zadržali i zaneli moju pažnju i duh. Pre svega, sarajevski mostovi. Na Miljacki čije je korito kičma Sarajeva oni su kao kameni pršljenovi. Vidim ih jasno i brojim redom. Znam im lukove, pamtim ograde. Među njima je i jedan most koji nosi sudbinsko ime jednog mladića, malen ali stalan. Uvučen u se kao dobra i ćutljiva tvrđava koja ne zna za predaju ili izdaju.“

Nek’ ostaje, nek’ se ne predaje i neka još decenijama priča i podsjeća na svoju slavnu istoriju. Neka čuva priče ove mahale i svih naroda koji su živjeli u njoj bez obzira na njihovo porijeklo, vjeru , naciju i sve različitosti koje čine čovjeka. Nakon svake poplave on bi vaskrsavao i ljepši nego ikad uzdizao se da prkosi vremenu i mutnim, nabujalim vodama Miljacke. On ostaje – da spaja ljude.

„Hajde, nemamo više vremena“, podsjeti me kolega.

Sa uzdahom pođoh sa mjesta gdje je hicima izrešetana tadašnja karta Evrope, svjesna težine kamena po kojem se krećem.