Piše: Anes Osmić

U svakodnevnoj utrci za životom, razapeti između obaveza, potreba, htijenja i navika, vazda u „trci i frci“ svako od nas u prolazu sretne i poneko lice koje nije vidio „hiljadu godina“. I nakon nekoliko razmijenjenih osmijeha, ponekada i zagrljaja, rukovanja ili drugih emotivnih gesti, slijedi uobičajeni dijalog današnjih poznanika na ulici:

●„Kad’ ćemo na kafu?

●Čovječe, pa nismo se vidjeli sto godina, trebali bismo stvarno, što prije. Kad bismo mogli?

●Pa eto ne znam, kada tebi odgovara?

●Ma, baš sam ti u gužvi ovih dana, ali hajde ćut’ ćemo se još, pa ti javim.“

●Važi, čujemo se, onda.

Nakon jeftinog osmijeha i okrenutih leđa, te kojeg koraka dalje od te osobe, još tada jasno je da od te kafe neće biti ništa. Nikada nećemo imati vremena, tačnije nikada nećemo naći vremena i pozvati tu osobu na kafu, ali je valjda postala moralna obaveza da se tako danas razgovara s poznanicima u prolazu. Kao da se tim obećanjem želimo što prije riješiti osobe koju smo sreli.

Zašto to radimo? Zašto obećajemo i dogovaramo nešto, a znamo da nikada nećemo htjeti naći vremena za tu osobu? Zar je i u ovakvoj situaciji neugodno biti iskren? Još veće pitanje, kada i kako smo dopustili da nas obaveze razdvoje od nekada veoma dragih ljudi? Da li nas razdvajaju obaveze, ili mi sami? Zašto nikada ne idemo na neke dogovorene kafe?

Proces modernizacije, užurbani tempo života, kada bi svi htjeli sve, i to odmah, samljeo nas je u mašineriji 21. vijeka. Donedavno nam je ta zapadnjačka priča bila smiješna. Snebivali smo se na hladan, jednoličan, monoton život. A sada nam sve više i više postaje strano popiti kafu s nekim od prijatelja.

Obećavanje kafe starim prijateljima i poznanicima (ako nisu vezane za posao ili nam nešto ne treba od njih) postalo je isto što i pitanje i odgovor: „Šta ima, kako si?“ „Nema ništa, dobro sam, ti?“ Bez ikakvog smisla i značenja. Zaboravili smo šta pričamo, kako razgovaramo, te s kime pijemo kafu. Otuđili smo se toliko da nam je najedanput raspored postao toliko prebukiran. Nekada poznati u svijetu po ispijanju kafe, naše tri kafe sveli smo jedva na jednu.

I sada tu jednu kafu koja nam je preostala, pijemo sa radnim kolegama, razgovarajući opet o poslu, drugu možda sami sa sobom, ili najbližim, a one treće za raju, sve je manje i manje u našem društvu.

Ali, zašto se zavaravamo, lažno obećajemo, ako odmah znamo da nikada ništa neće biti od toga? Možda su u naš život,  jednostavno,  ušli neki drugi ljudi, koji su nam sada bliži, jer dijelimo sa njima istu sferu poslovanja, interesovanja. Sve je to uredu i normalno.  Razumijem, također,  da imamo brojne obaveze vezane za školovanje, posao, prema drugim ljudima, pa i samim nama, ličnim aktivnostima,  ali me niko ne može ubijediti da ne možemo naći sat – dva za ljude do kojih nam je stalo. Možda je ignorisanje kafe, postalo znak da više i nismo toliko bitni jedni drugima.

Nije više valjan izgovor: „ Nema se vremena.“ Ima se vremena, ali sve je manje nas, onog ljudskog i čovječijeg što  nas veže s drugim ljudima. A, uostalom, kada smo to i zašto od kafe napravili obavezu? Kada je kafa postala moranje, obaveza, smaranje, nevolja? Samo zato što nam je ružno reći istinu? Dosta nam je lažnog morala i stvari koje bismo trebali raditi, a ne rade nam se. Mnogo je pristojnije i uljudnije odmah reći nekome šta ga sljeduje, pa i za tu kafu, nego se izmotavati lažnim obećanjima.

Prestanite izigravati ljudske veličine, kada to ne možemo biti. Niko od nas. I ako vam se ne ide i ne druži sa nekim, stavite mu to do znanja. Mnogo je moralnije i etičnije, nego laganje, zavaravanje i odlaganje. Kao da je neko u suštini osuđen samo na jednu osobu, pa nema sa kime drugim popričati i popiti kafu. Hvala Bogu, pa nije. I logično je da svako bira osobu koja mu odgovara i sa kojom želi da se druži i razgovara. Ali manimo se malograđanskih obrazaca kulture, gdje je grijeh biti iskren i u najbanalnijem primjeru dogovaranja kafe. Neće niko pasti u depresiju ako ne odete sa njim na kafu, ali možda mu neki vaši savjeti, zaista,  pomognu, nasmijete se, prisjetiti lijepih uspomena.

Družiti se sa ljudima koji vam odgovaraju i sa kojima imate lijepu komunikaciju, vaše je pravo i stvar izbora, ali zašto griješiti i na tako, naizgled bezazlenim stvarima, sitnicama. Nemojte izbjegavati one koji vam ne odgovaraju – laganjem, praveći ljudske gromade od sebe, ili raju za svaku dušu, već jednostavno im recite da znaju da od vaše kafe neće biti ništa, ne jer nemate vremena, nego jer nemate više o čemu razgovarati.

Možda, kada se suočimo s istinom, prihvatimo stvari kakve jesu, te znamo sa kime možemo popiti kafu i od koga nas neće glava zaboljeti. Možda tada, započnemo mnogo bolje raspoređivati naše vrijeme i uživati, makar u toj jednoj kafi koja nam još preostaje.