Piše: Nikolina Marjanović

„Sanjam kada će prestati govoriti prva žena u..“ napisala je Jill Abramson prije pet godina, kada je jedna njezina kolegica novinarka postala prva žena – solo voditeljica informativne emisije u povijesti glavnih američkih TV postaja. No, upravo tom rečenicom započinje gotovo svaki novinski tekst i tv emisija u kojima se zadnjih mjesec dana Jill Abramson pojavljuje u glavnoj ulozi. Početkom studenog iz New York Timesa je službeno potvrđeno da ta ugledna novinarka, s gotovo 35 godina staža u mnogim prestižnim američkim časopisima, preuzima najpoželjniji posao u američkom novinarstvu, uredničku poziciju tog najutjecajnijeg američkog dnevnika, kao prva žena na toj poziciji u njegovoj 160 godina dugoj povijesti. Da se radi o nekoj drugoj državi ili nekom manje utjecajnom časopisu, ovakva vijest sigurna ne bi tako snažno odjeknula u svjetskom novinarstvu, ali znajući koliku moć ima urednik New York Timesa, ne treba nas to iznenađivati. No, dogodilo se to u Americi, zemlji koja se najviše od svega voli dičiti svojom demokracijom, ravnopravnošću i zaštiti ljudskih prava, a u kojoj žene još uvijek imaju za četvrtinu manje plaće od muškaraca. Dogodilo se to u novinama koje već desetljećima drže vodeće mjesto čitanosti u toj zemlji, s oko 46 miliona čitatelja diljem svijeta, i čiji urednik, čak i u današnjem vremenu Twittera i Facebooka, može izravno utjecati na kreiranje nacionalnih i svjetskih stavova, na smjenu i izbor političkih dužnosnika, stvaranje hollywudskih zvijezda.

Da li je moguće da 160 godina New York Times u svojoj posadi, koja danas broji oko 1200 novinara, nije imao dovoljno kvalitetnu novinarku koja je bila sposobna preuzeti poziciju urednika, ili u našem društvu još uvijek postoje predrasude da žene – novinarke nisu dovoljno spremne da upravljaju tako odgovornim pozicijama? Podatak da žena u novinarstvu, na globalnoj razini, ima gotovo jednako kao i muškaraca, ali je njihov broj na uređivačkim pozicijama gotovo simboličan, ide u prilog ovoj drugoj tvrdnji. Prema nedavnom istraživanju osam od deset najčitanijih britanskih dnevnih novina imalo je dvostruko više muškaraca urednika nego žena.

Svetlana Lukić, glavna urednica vrlo čitanog portala pescanik.net, tu činjenicu pripisuje prije svega patrijahalnoj kulturi i utjecaju crkve u kojoj se žene mogu baviti samo manje značajnim i odgovornim poslovima: „Sve donedavno u novinarstvu je postojalo nepisano pravilo da žene rade u tzv. kulturnim redakcijama, izvještavaju o cijenama na pijaci, komunalnim temama, a političke teme su bile rezervirane za muškarce. Problem je što je poslije pada socijalizma na društvenu scenu na velika vrata ušla crkva, koja također ima nipodaštavajući odnos prema ženama, što je samo doprinijelo daljnjem porastu mačoističkih stavova koji su postali prihvatljivi i najmlađoj generaciji. Dakle, na patrijahalnu kulturu nadovezao se autoritarni sistem – socijalizam, a onda na to nacionalizam i klerikizam, a zajednički imenitelj svega toga je nipodaštavajući odnos prema ženama, koji je rezultirao time da među urednicima ima tako mali broj žena“. Neumornim inzistiranjem na autorskim i ljudskim slobodama pri radu, rezultirali su njezinim otkazom u RTS-u, pa i odlaskom s RTV B92, zbog čega su ona i Svetlana Vuković pokrenule samostalnu produkciju i stvorile Peščanik.

Slično mišljenje dijeli i Slavica Jovović, glavna i odgovorna urednica dnevnog lista Pravda, koja jedan od glavnih razloga malog broja žena na uredničkim mjestima pripisuje utjecaju politike i političkih stranaka na medije, koje na uredničke pozicije postavljaju one koji su spremni taj medij učiniti platformom za promociju određene politike, a muškarci su uvijek spremniji odrađivati takve „prljave stvari“. „U većini redakcija u kojima sam radila, zaista velika većina najvrednijih i najboljih novinara su bile žene, a opet njihovi šefovi i urednici su postajali muškarci. Muškarci su međusobno puno solidarniji, i dok oni često u kafanama prave paktove o poslovima, boljim pozicijama i napredovanju, žene za to vrijeme naporno rade ili u redakciji ili u kući. Teško da itko zna neku ženu – novinarku koja sjedi s političarima i ispija viski“.

Istina jeste da na uredničkim poslovima u BiH ima ili je bilo veoma sposobnih novinarki – urednica, poput Vildane Selimbegović, Duške Jurišić, Senke Kurtović i brojnih drugih. Sve one ističu da nikada nisu imale neugodnih iskustava da ih se omaložavalo samo zbog toga što su žene, kao i da im spol nije bio prepreka da dobiju uredničko mjesto. Duška Jurišić smatra da su predrasude o ženama koje u isto vrijeme trebaju biti savršene majke, domaćice, kolegice i supruge još uvijek, nažalost, prisutne u našem društvu. Senka Kurtović, bivša urednica Oslobođenja, a danas glavna i odgovorna urednica RSG radija, ipak ima optimističniji stav kada je riječ o ženama kao glavnim urednicama, i ne slaže se s kolegicama oko tog pitanja: „U ovom trenutku žene su glavne i odgovorne urednice u dva dnevna lista (Oslobođenje i Nezavisne novine), donedavno je na čelu Avaza također bila žena. Političke sedmične novine doduše trenutno ne uređuju žene, ali u prošlosti to nije bila rijetkost. Žene su, ili su bile, urednice i političkih magazina na TV-u, urednice centralnih vijesti, direktorica Federalnog radija je žena, a ja sam glavna i odgovorna urednica RSG radija. Žene čine većinu u novinarstvu, ali također mnogo kolegica radi na poslovima urednica ili kolumnistica. Ne smatram da su žene više ili manje sposobnije od muškaraca i obratno i općenito se grozim tih podjela“.

Ljiljana Smajlović, nekadašnja urednica Politike, a danas predsjednica Udruženja novinara Srbije, govori da je stanje u novinarstvu u regiji općenito loše: „Žene su osvojile novinarstvo tek onda kada je ono prestalo da bude moćna i ugledna profesija, što datira još iz vremena SFRJ. Plaće su u srpskom novinarstvu istinski bijedne, a žene rade najslabije plaćene poslove u profesiji. To itekako ima veze sa spolom.“

Da situacija nije bolja ni u Europskoj uniji, potvrđuje i Polona Movrin, urednica slovenskog portala zurnal24: „Funkcija urednika zahtijeva dosta rada i odsutnosti od obitelji, pa mnoge novinarke već u početku odustaju od preuzimanja tih mjesta, ali i kod šefova postoji prirođen strah da će svaka žena, prije ili kasnije, postati majka i da će biti primorani tražiti zamjenu. Muškarci su u novinarstvu rijetki, pa svaki medij želi da zadrži muške novinare – naravno, ako su dobri. I kada za uredničko mjesto moraju birati između sposobne novinarke i sposobnog novinara, vaga će najvjerojatnije prevagnuti u korist muškarca.“ Romana Dobnikar Šegnura, urednica slovenskog Dela, priznaje da nije slučajno što se za taj izuzetno težak posao odlučila tek sada, kada su joj djeca odrasla. „Sada, kada sam blizu 50. godine, imam dovoljno iskustva i znam kako uskladiti svoje vrijeme. Općenito mislim da su urednice vrjednije, pa i uspješnije u svom radu, najviše zbog većeg osjećaja odgovornosti prema radu i bolje komunikacije sa suradnicima“.

Pomak k naprijed kada je u pitanju napredovanje žena novinarki, čini se, donijela je pojava privatnih medija. „Privatni mediji nemaju državnih donacija, često nemaju nikakvu financijsku pomoć, osim sopstvene zarade od tiraža i marketinga, pa je poslodavcima prioritet da na vodeća urednička mjesta angažiraju novinare u čiju profesionalnost nema sumnje, a takva situacija je otvorila priliku ženama kao uspješnim novinarima i urednicima“, kaže Slavica Jovović. U tome su, od zemalja u regiji, izgleda najviše odmaknule Hrvatska i Slovenija u čijim privatnim televizijama i novinama dominiraju žene, pa i kada je riječ o uredničkim mjestima.

Prva žena urednica nekih novina bila je Ann Franklin davne 1762. godine. 250 godine kasnije mi i dalje govorimo o neravnopravnosti žena na tim i sličnim pozicijama. Vrijeme će pokazati da li će izbor Jill Abramson utjecati na pokretanje novih trendova u medijima, pa da više nećemo morati govoriti „prva žena urednica…“. Naše sugovornice primjer su da se upornim i poštenim radom ipak može uspjeti, unatoč predrasudama koje su još uvijek duboko ukorijenjene u novinarstvu.