I po drvorezbarima se Konjic poznaje

Piše: Ajdin Tinjak

Staroslavenski mit o drvetu govori da je „drvo života“ bilo sastavljeno iz tri dijela. Gore je suhi vrh, a na njemu umjesto lišća rastu zlatne rese. Tu živi ptica grabljivica, orao ili sokol. U sredini je stablo sa granama, a oko njih lete razjarene pčele. Dolje, kod korijena, izvire voda. Na vodi je životinja skupocjena krzna, kuna. Tu leži i kamen. Pod drvetom, kod kamena, sjede dvoje sjedinjeni u ljubavi. A uvijajući se oko drveta, zmija ili zmaj, napadaju ptiće ptice grabljivice. Tri dijela drveta predstavljaju nebeski, zemaljski i podzemni svijet. Ptica grabljivica predstavlja boga gromova, a zmaj njegova božanskog protivnika. Ovo mitsko pripovijedanje svjedoči o simbolu drveta među južnoslavenskim narodima.

1

Drugi mit pak govori o konju koji je tri puta desnom prednjom kopitom udario u zemlju i tu je nastao grad. Bilo je to u prastara vremena dok su još vile i čarobnjaci obilazili ovaj svijet. To je legenda o postanku Konjica. Majka i sin koji dojahaše na konju iz mita, sagradiše kolibu, ondje gdje je konj zakopao, i bijahu prvi koji su obrađivali drvo u dolini rijeke, u brdima, gdje se sastaju sjever i jug, gdje nit’ je toplo, niti hladno. Iz ovog predanja imamo prva poimanja o Konjicu, Neretvi, Prenju.

1664. turski putopisac Evlija Čelebija, prođe kroz Konjic i napisa da se ova kasaba nalazi u hercegovačkom sandžaku, i da njome upravlja pašin vojvoda. Ima spahijskog čehaju, janjičarskog serdara, ajane, prvake, načelnika grada, povjerenike za harač, tržnog nadzornika i baždara. Ima sedamdeset i pet dućana. Izrađuju se mačevi, noževi, razno oruđe… stanovnici su gostoljubljivi i većinom su zanatlije i trgovci.

Poslije Evlije Čelebije, Heinrich Renner, također putopisac, boraveći u Konjicu 1885. i 1895. dokumentovao je postojanje konjičkih zanatlija, a među njima i drvorezbara, pišući da se izrađuju veoma lijepe drvene rezbarije i sprave, osobito sanduci u kojima seljaci spremaju svoje haljine i stvari.

1906. godine, nakon dobivanja saglasnosti Zemaljske vlade u Bosni i Hercegovini i Zajedničkog ministarstva finansija u Beču, stolar Ivan Ramljak dolazi u Konjic i počinje podučavati drvorezbarstvu. Kod njega je zanat učio Sulejman Hadžizukić, koji je imao šegrta Ismaila Mulića, čiji potomci su i danas ostali u drvorezbarskom zanatu. Ismail Mulić je, od 1929. pa do svojih poznih godina, vršio prekretnice u drvorezbarskoj proizvodnji i poslovanju. Kreirao je nove proizvode, stvarao asortimane proizvoda prema vlastitom dizajnu, uveo mašine u proizvodnju, izlagao i bio nagrađivan na sajmovima u inostranstvu… Danas Mulićevu radionicu i muzej drvorezbarstva vodi njegov unuk Sejfudin Vila. 2

1928. godine braća Adem i Meho Nikšić su u Konjicu otvorili drvorezbarsku radionicu Rukotvorine, čije je vlasnik danas Besim Nikšić. Zbirka radionice je 2006. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Vratimo li se na mit i spjev iz usmenih predanja „Izaći ću na ravno polje, pogledat ću na more, nad morem stoji jasen, na svem moru krasan. – Ja tebe, jasene, siječem i rubim i raskidam tvoje korijenje! – Zašto ćeš ti mene sjeći i rubiti, i korijenje moje raskidat?“, vidimo da se o rubljenju drveta i u legendama kazuje. Danas se u našem drvorezbarstvu šara dijeli na bosansku, arapsku i duboku šaru, a nadaleko poznati konjički drvorezbari su ti koji će ih najbolje napraviti. Za izradu rezbarenih predmeta koristi se drvo konjičkog kraja. Najčešće drvo nekih voćki, kao što je jabukovo, orahovo, kruškino, trešnjino, dudovo drvo, ali i drvo jasena, hrasta, bukve, javora i brijesta.

3

Kad se turist namjernik popne na brdo iznad Konjica, zadivi ga jedinstvena slika. Pogled se najprije uzdigne na vrletni Prenj, koji kao neki vječni čuvar bdije nad gradom, a onda se spusti na sam grad, čiji, ne znaš dal’ crveni krovovi, zelenilo, il’ ljepota zasljepljuju oči. I dok grad svojom simfonijom krovova, munara, tornjeva, razbuđuje maštu čovjekovu, on ne može ne vidjeti bistru vodu koja protječe kroza nj. Konjic je i čovjekovih i prirode ruku djelo, živi spomenik prošlosti, vječni svjedok čovjekove potrebe da gradi lijepo i korisno. Čovjek i priroda ovdje su povezani. Grad je ljepotan, i njime se ponose i ljudi i priroda. Konjic ima svoju prošlost, svoj početak, svoj život. Ima ono po čemu se poznaje: Konjičane, ćupriju, stećke, Zuku, pozorište, Neretvu, Boračko jezero, atomsko sklonište, voće, zgrade, dućane, i ko zna šta još, a prođe li sutra kakav putopisac konjičkim krajem, neće moći, a da ne zastane kad čuje udaranje čekića o dlijeto u konjičkim drvorezbarskim radionicama.

Pa nek’ zapiše da je vidio i čuo, da mu je zamirisalo i da je dotakao sa željom da kuša sve što mu je Konjic ponudio!

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s