Piše: Aida Hadžimusić

Koliko košta smrt u Sarajevu? Koliko puta ste čuli rečenicu „Svijet je mali!?“ Slavna rečenica se izgovara kada se na ulici sretne neko ko se najmanje očekivao ili kada se iz mraka iznenada na svjetlo dana iznese nečija masna tajna ili „prljav veš“! Svijet je mali i u svom doslovnom značenju: prostora na Zemlji je sve manje, a ljudi koji zauzimaju prostor sve više. Na primjer, broj stanovnika Evrope je od 5. stoljeća do 1800. godine uspio doseći samo 180 miliona stanovnika, a od 1800. do 1914. godine se taj broj povećao na 460 miliona! Ako predvidimo porast ove divovske mase koju su stvorila samo tri naraštaja, onda ćemo ubrzo shvatiti da je situacija sa prostorom zaista zabrinjavajuća. Prostora je malo za ljude koji idu na posao, na fakultet, u školu, na kafu, jer se beskrajno mnogo puta susreću sa prolaznicima koji negdje jure u suprotnom pravcu. Čak i kada nesretni čovjek stigne tamo gdje je naumio, na primjer u banku, tamo ga čekaju redovi koji čovjeka opominju na beskrajno duga čekanja. Za šalter sa informacijama čovjek se mora boriti sa četom jednako nestrpljivih ljudi koji se laktaju sa njim. Ipak, kada se čovjeku posreći i kada mu EKG nakon duge i teške bolesti odsvira takt bez ijedne sinkope, nevolje ne prestaju. Otvara se velika nedoumica za ožalošćene: gdje će umrli provoditi svoju vječnost? Situacija sa prostorom nije ništa bolja ni za one koji su imali sreću da napuste redove u kinima, poštama, bankama i studentskim službama. Oni su stali za još duže redove za ukope na nekom od sarajevskih grobalja. U razgovoru sa Šefikom Vatrešom, zasposlenikom „Pokopa“, saznajemo da je od ukupno devet grobalja na kojim ukopava „Pokop“ (Bare, Lav, Stadion, Sv.Josip, Sv. Marko, Sv. Arhanđeli Georgije i Gavrilo, Sv. Mihovil, Obad i Vlakovo), osam već pretrpano. Mjesta nema, osim za one koji su se ranije dosjetili da rezervišu „sobu“ Six feet under. Samo mjesto ukopa ne predstavlja jedini problem. Posljednja čovjekova stanica, kao i sve „u životu“ košta! Gospodin Vatreša kaže da je zemljište na groblju Vlakovo besplatno.

Međutim, plaćaju se usluge kao što su kopanje, zagrtanje i slično, a jedna sahrana košta od 729 KM sa PDV-om do 4.000 ili 5.000 KM. Pokop košta onoliko koliko bi prosječan umrli Bosanac morao raditi svoja tri života. To su minimalni troškovi uz koje postoje i druge pojedinosti, kao što su sanduk, cvijeće, spomenik i tako dalje. Pod pretpostavkom da pravoslavni, katoličk ili građanin ateista čeka red za posljednju stanicu, cijena sanduka iznosi od 300 do 4.500 KM, a sve ovisi o veličini, dizajnu, materijalu. U pokopnom društvu „Bakije“ cijena dženaze iznosi od 900 do 950 KM + zemljište (Vlakovo ili Faletići). U cijenu su uključeni pokop, oprema i ostali detalji. Poređenja radi: prosječna plata u Ferderaciji iznosi 804 KM (Federalni zavod za statistiku), a minimalni iznos je 450 KM. Bosna i Hercegovina je država sa 360.512 nezaposlenih. Prosječni mjesečni izdaci četveročlane porodice u Federaciji iznose 2.000 KM. Dakle, Bosna i Hercegovina je država u kojoj su potrebe „kljuna“ tri puta veće od mogućnosti da se u njega nešto ubaci. Prosječni Bosanac ne može bez problema izdvojiti novac za svoju posljednju stanicu. Šta smo, naposlijetku, mi? Najuzvišenija bića, remek – djela prirode ili tehnički višak koji zauzima prostor i džaba troši oksigen?