Kosovo – Moja najveća radost i moja najveća tuga

Piše: Martina Đokić

1

Poželjeh da vam ispričam priču zasnovanu na mojim sjećanjima i osjećanjima. Bez politike. Bez istorijskih činjenica. Poželjeh da vam kažem kako vas u mom kraju za dobrodošlicu u svoj dom posluže slatkom od šumskih jagoda i čašom hladne vode. Poželjeh da vam pričam o tome kako se iz mog sela naljepše vidi Mliječni put, i kako sam u ljetnim noćima satima znala uživati u tom prizoru. Poželjeh da vam kažem kako mi je omiljeni slatkiš djetinstva bilo tek skuvano domaće mlijeko u koji se razmuti koja kašika šećera, takozvana „varenika“ (ali taj slatkiš nema istu draž u drugim dijelovima svijeta). Poželjeh da vam pričam o mudrostima moje bake, o mudrostima izrečenim starinskom pameću i starinskim riječima. O mudrostima kojih više nema… Htjedoh vam pričati i o tome kako sam tamo sahranila sve svoje pretke, kako svake godine vraćamo sjećanja na njih slaveći njihovu slavu, i kako se tog dana okupi stotine ljudi iz raznih krajeva Balkana i Evrope, stotine ljudi koji su potekli iz tih nekoliko kuća u mom selu, na Kosovu.

2Ali kako da vam ispričam te priče, a da ne kažem ništa o tome kako boli kada na Youtubeu gledam video Albanaca koji iz automobila snimaju rodni gradić moje majke, i govore kako će sve to vrlo brzo biti njihovo? Kako da vam ne kažem za ljude koji žive u enklavama sa rešetkama na prozorima, jer nisu sigurni ni u svojim rođenim kućama? Zar da ne spomonem silnu Ameriku koja vječito ratuje radi mira, i pri tome koristi oružje sa osiromašenim uranijumom, koje je zabranjeno? I još se usudi ubistvo na stotine civila nazvati operacijom „Milosrdni anđeo“! Kako da zažmirim na sve to?!

Rođena sam 1988. godine u Kosovskoj Mitrovici. Moju majku, kao i mnoge druge Srpkinje, porodila je babica albanske nacionalnosti, i to tada nije bilo ništa nesvakidašnje. Rodni list mi je bio dvojezični, na albanskom i srpskom jeziku. U školama su postojala odjeljenja sa nastavom na albanskom jeziku, a srpska odjeljenja su kao strani jezik učila albanski. Šef u firmi moje majke bio je Albanac – opet ništa nesvakidašnje. I svi su tako zajedno funkcionisali, učili i radili u miru i slozi… dok se ne završi radno vrijeme. A tada su počinjali protesti Albanaca koji su željeli da imaju svoju državu, državu Kosovo. Otac mi je u to vrijeme bio vojno lice i zbog sve te „frke“ je morao uvijek da bude u kasarni, a kući bi dolazio tek jednom u deset dana.

3Vrtić u koji sam išla nalazio se tačno pored famoznog mosta koji Kosovsku Mitrovicu sada dijeli na sjeverni i južni dio (srpski i albanski), i na tom mostu su se često dešavali sukobi Albanaca demonstranata sa policijom. Često bi taj sukob i halabuka znali da zalutaju i u dvorište mog vrtića, pa bi bezbjednost svih mališana tada bivala ozbiljno ugrožena. Roditelji su ludi od zabrinutosti preklinjali nadređene da ih puste sa posla, da bi se probili do vrtića i spasili svoju djecu. Nakon jednog ozbiljnog sukoba policije i demonstranata, vrtić je bio kamenovan i to je za moje roditelje bilo presudno – ispisali su me i odveli na čuvanje kod bake koja je živjela stotinama kilometara daleko. Bila je to za njih veoma teška odluka, jer su se morali odvojiti od svoje kćerke jedinice, ali nije bilo drugog načina, jer je Mitrovica postajala sve nesigurnija za život. Da, još tada, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina!

Naša bliska prijateljica je rodila kćer u Kosovskoj Mitrovici iste godine kada sam i ja rođena. Imala je komplikacije tokom porođaja, i trebala joj je hitna pomoć doktora. Nažalost, to veče je dežurni doktor bio Albanac koji je volio da ističe svoje negativne stavove prema Srbima. Pošto je on spavao, sestre i babica nisu smjele da ga probude jer je trebao da pomogne jednoj običnoj, nebitnoj Srpkinji! I ona je u bolovima čekala do zore. Hipokratova zakletva u tom momentu nije imala nikakvog smisla, očigledno. Da, još tada, krajem osamdesetih godina!

Ali nisu svi bili takvi. Našim prijateljima koji su živjeli u južnom dijelu Mitrovice jedne večeri je komšija Albanac pokucao na vrata i rekao im da bježe. Upozorio ih je da ne izlaze na vrata jer se ispred zgrade okupila masa koja planira da ih ubije. To veče su spakovali nekoliko osnovnih stvari, napustili svoj dom i pobjegli kroz prozor, preko krovova garaža. Most nisu smjeli da pređu, pregazili su Ibar i spasili živu glavu. Teta Zorica i danas žali za fotografijama koje su ostale u stanu, jer je sa njima izgubila uspomene na srećna vremena. Izgubili bi mnogo više od doma i fotografija, izgubili bi jedni druge, da nije bilo komšije Albanca koji mjeri ljude po duši, a ne po naciji. Da, čak tada, krajem devedesetih!

Kada sam imala tri godine, odselili smo se u Banjaluku, a moja veza sa Kosovom ostala je čvrsta i neraskidiva. Svaki ljetni raspust provodila sam tamo, u selu nadomak jezera Gazivode i u Zubinom Potoku, dok Mitrovicu godinama nisam posjećivala.  Prije dvije godine sam napokon prošetala svojim rodnim gradom i prizor zaista nije bio lijep. Srpski dio grada je vrlo zapušten, ne gradi se, ne razvija, vrijeme je stalo. Mladi izlaze, studiraju, treniraju sportove i čini se kao da žive „kao sav normalan svijet“. A onda taj mir prekine bomba bačena na srpski objekat, i svi tada strepe gdje su njihovi najmiliji, i da li su izbjegli tu nesreću. Opasnost je uvijek tu negdje, jer ih od najljućih neprijatelja (nažalost, to je realno tako u ovom momentu) dijeli samo ulica ili most. Sa druge strane, albanski dio Mitrovice jednom riječju cvjeta. Zgrade se grade, naselja obnavljaju, sve napreduje, ide ka boljem, ide u skladu sa vremenom i sve to zahvaljujući podršci silne Amerike koja ulaže.

Nedavno sam razgovarala sa porodičnim prijateljem koji radi u Prištini, i imala sam priliku da pogledam neke fotografije i snimke. Ono što sam vidjela nije Balkan, to je Amerika! Podignut je spomenik Bilu Klintonu, maše se američkim zastavama, grafitima se zahvaljuje SAD-u za pomoć u proglašenju nezavisnosti, ali ono što je neosporivo – postali su i američka kolonija, jer nema toga što vlada Kosova smije uraditi mimo odobrenja tih svojih velikih američkih prijatelja. Ali kako su prostrli, neka tako i legnu.

Srbi se i dalje bore za ono malo parče Kosova koje im je ostalo. Trvdoglavo su čuvali barikade, i po kiši, i po mrazu, smjenjivali su se, pjevali, plakali, ali barikade ni u jednom momentu nisu ostale same. Nedavno se desio „incident“ u kom je KFOR napao civile na barikadama, gađajući ih gumenim mecima i vodenim topovima. Mog ujaka su pogodili vodenim topom u lice i, ma koliko to bezazleno zvučalo, posljedice su bile ozbiljne. U vodi se nalazio sitni pijesak i ušao je ujaku u oči, usta, nos, grlo, pa je čak i nakon ukazane medicinske pomoći danima bio nesposoban da normalno gleda, diše i priča.

091Kada se desio taj incident, ja sam pokušala preko Twittera da pratim najnovija dešavanja i ljuto sam se pokajala. Bila sam u prilici da pročitam mnogo članaka albanskih novina, koji su govorili o tome kako su Srbi otvorili vatru na vojnike KFOR-a, a ovi im jadni uzvratili gumenim mecima i vodom. Čitati sve te neistine bilo je frustrirajuće i bolno, jer znala sam istinu iz prve ruke, a i sama istina je bila dovoljno bolna sama po sebi.

Zbog ovakvih stvari uvijek mrzim kada neko od mojih prijatelja Srba govori kako na Kosovo treba poslati vojsku da sve to riješi i završi agoniju. Lako je to govoriti ako tamo nemaš nikoga rođenog, nikoga dragog, ako je Kosovo za tebe samo simbol naše svetinje i tradicije, teritorije koju treba odbraniti. Za mene je Kosovo mnogo više: moje djetinjstvo, moja krv, moj drugi dom, moja najveća radost i moja najveća tuga. Pa zar se nismo svi već umorili od ratova?

Albanci su u Srbiji imali sve: slobodu rada, slobodu vjere, slobodu govora, svoja odjeljenja u školama, visoke pozicije u preduzećima, ali htjeli su još. I htjeli su čak i ono što nije njihovo. Palili su manastire, čupali  krstove sa kupola, ismijali su našu vjeru i svetinju, a nadaju se miru i sreći u novoj državi?

Ja ne dijelim ljude po vjeri i naciji, sudim im po djelima. Djela koja pamtim su slavlja zbog demoliranih crkava ili ples pobjede nad vatrom u kojoj gori manastir. Za njihova djela ja ću im oprostiti, lako ćemo za mene, ali znam da je neko gore sve to vidio, pa zvao se on Bog ili Allah, sigurna sam da mu nije po volji.

Advertisements

One thought on “Kosovo – Moja najveća radost i moja najveća tuga

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s