O buržuju 21. vijeka

Pobožnost i dobročinstvo jedni su od osnovnih stubova na kojima buržuj dvadeset i prvog vijeka (uspješan biznismen / poslodavac) želi da podigne svoju društvenu zgradu na ruševinama jugoslovenskog birokratsko – socijalističkog ateizma i socijalne pomoći.

Tako savremeni buržuj, da bi sebi priskrbio epitet pobožnog čovjeka i dobre duše što pričinjava dobročinstva, podilazi najvećem dijelu politički nepismenog i klasno neosviještenog proletarijata. To radi kroz propagandističko – marketinške aktivnosti koje se kreću u rasponu od štampanja kalendara sa vjerskim motivima, pa sve do medijskog sponzoriranja (financiranja) vjersko – kulturnih manifestacija, te sudjelovanja u izgradnji vjerskih objekata i patriotskih spomen obilježja.

1

U takvim prilikama uvijek treba imati na umu da moralnu svijest kapitaliste diktiraju ekonomski uslovi, to jeste ekonomska opravdanost njegovog čina. Isto tako treba znati da buržuj svoj određeni dio kapitala (kao mamac) nikada ne baca u mutnu, nego u bistru i proletarijatom bogatu vodu. I kao što ribar u lov kreće pred kišu ili u ono vrijeme kada riba (proletarijat) radi – grize, tako i buržuj dvadeset i prvog vijeka, svoje pobožničko – dobročinske aktivnosti tempira u vrijeme vjerskih ili patriotskih događanja. Takvi događaji nisu ništa drugo do upriličenja, pri kojima ucviljena bića traže spas u metafizičkom, zaboravljajući u potpunosti na vlastitu bijedu materijalističke egzistencije.

U takvoj konstelaciji snaga, buržuj podržan i od klerika i od državnika, kod politički nepismenog proletarijata stvara sliku o sebi kao mesiji, dok buržujska propagandistička mašinerija preko reinkarnisanog mesije čini od buržuja uzoritog i društveno osviještenog građanina, kvalitetnog proizvoda harmoničnog građanskog društva.

Politički nepismen proleter ponesen prividnom građanskom jednakošću, do koje se stiglo (ali samo zbog ciljanog trenutka) stvara predodžbu o bliskosti njega kao ugnjetavane klase sa svojim ugnjetavačem.

Vjerovanje u građansku jednakost (pa i onu moralnu) između kapitalističke i proleterske klase veći je utopizam od uvjerenja da buržuj svoje propagandističke aktivnosti vodi u svrhu „produhovljenja naroda“.

Buržuj dvadeset i prvog vijeka naročito kao pogodan trenutak za podilaženje obespravljenima vidi u brojnim ekonomskim krizama. Kriza je šansa, a ne katastrofa! Tako je zvučao predizborni slogan jedne nacionalističke partije koja se poziva na budućnost naroda, a čiji je predsjednik jedan od najvećih kapitalista regiona za kojega se sa sigurnošću može reći da vrlo vješto koristi sve mehanizme koje jedan kapitalista može konsultovati prilikom podilaženja obespravljenoj klasi.4

I doista, kriza jeste šansa, ako je, prije svega, posmatramo iz buržoaske perspektive. Šansa za buržoaziju! Uzmimo samo jedan primjer. Mnogi od trgovačkih centara ili lanaca trgovine u vremenu medijske kuknjave o novonastaloj ekonomskoj krizi (kao da je tobože ta kriza zadesila tržište posve iznenađujuće i nekim čudnim spletom nesretnih okolnosti) medijskom halabukom o sniženju cijena određenih vrsta robe, vrše brutalnu manipulaciju ionako dobro istreniranog potrošačkog društva.

Ako bismo uzeli kao istinita i realna sva najavljena sniženja o kojima buržujski telali tako humanistički trube, onda bismo vjerovatno došli do spoznaje da su neke od roba pojeftinile za svoju punu cijenu, i sad su nam tu na dohvat ruke  (s obzirom na brojna sniženja), te sasvim besplatne. Pošto je naravno takvo što iluzorno, valja onda raspršiti iluzije i konstatovati da je buržujsko dobročinstvo još jednom, i po ko zna koji put na dobročinski način prisvojilo ono što mu i jeste najmilije – višak vrijednosti ili profit!

Buržoaski pobožničko – dobrotvorski moral također koristi i spektakl kao jedno od sredstava

za podilaženje proletarskoj klasi. Tako smo prošle godine imali slučaj „marokanskog iscjelitelja“, koji predstavlja odličnu sintezu pobožničko – dobročinskog podilaženja i eksploatacije obespravljene klase. Buržuj dvadeset i prvog vijeka uz pomoć imaginacije marokanskog iscjelitelja i svoje po „prihvatljivoj“ cijeni prodavane vode (robe) počinio je višemilionsko pobožničko – dobročinsko prisvajanje kapitala, kojeg mu je u pobožničko – dobročinske ruke gurnula upravo proleterska klasa kojoj se „dobročinstvo“ čini.

Kakav je odnos proleterske klase prema buržujskom pobožničko – dobročinskom moralu?

Iako intimno i pojedinačno dobar dio sirotinje (proletarijata) ne vjeruje u buržujsku pobožnost, niti u njihovo dobročinstvo, pa ni u instant sniženja cijena robe, kao ni u instant liječenje, to za radničku klasu znači vrlo malo, dok se ne solidarizira i organizira. I zato sve dok ne dođe do proleterskog samooslobađanja od pošasti konzumerističkog načina života i pravila ponašanja koje diktira buržoazija, tj. kapitalistički vladajući sloj društva,  dotad će se graditi, ne samo buržujske zgrade društva, nego i buržujski dvorci sa kojih će visoko uzdignuta buržoazija posmatrati kuda ide „nemoralni“ proletarijat.

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s