Piše: Selma Asotić

Definicija prva

nostalgija grč. (nostos – povratak + algos – bol) 1. velika čežnja za zavičajem, za domom 2. uopće čežnja za nečim poznatim gdje smo ili s kim smo već živjeli.

Nostalgija, to je onaj talog zlaćanog praha koji ostane kada se kroz sito trule sadašnjice prorijede krhotine prošlosti. To je ona nevidljiva ruka što neprimjetno prepravlja historijske spise, čekićem i dlijetom sjecka sa skamenjenog sjećanja sve što kvari savršeni sklad idealiziranog jučer. Nazivali su je “hipohondrijom srca”, već od 17. stoljeća kada je prvi put imenovana okarakterisali kao bolest i pokušavali je izliječiti pijavicama, opijumima i isparavanjima. Ništa nije pomoglo. Nostalgija je postala vječna, neuništiva boljka modernog doba.

U svom eseju The Future of Nostalgia, Svetlana Boym ističe važnost prostora za koncept nostalgije, i pravi distinkciju između nostalgije koja je restorativna i one koja je reflektivna. Restorativna nostalgija čezne za svojim nekadašnjim mjestom pripadanja, od maglovitog sjećanja vaja ulice i pejzaže, mukotrpno iscrtava mape izgubljenog doma. Ona dokazuje važnost geografije koja neprimjetno definiše naše živote. Reflektivna nostalgija pak luta po međama sjećanja, ne zastaje nad slikama krajolika, ne pokušava rekonstruisati mjesto zločina već kupi raspršene fragmente uspomena. Reflektivna nostalgija je čisto umijeće tugovanja.

Iako nije izbirljiva kada su u pitanju njene žrtve, i ne zna ni za kakve granice, nostalgija se osobito dobro osjeća u post-komunističkim zemljama koje olovnih nogu još uvijek gmilje kroz blato tranzicije. Tu ona postaje mnogo više od tanane tuge i pretvara se u primarni način preživljavanja.

Definicija druga

tranzicija lat. (transire – prijeći) prijelaz.

Tranzicija, to je napuštanje jedne ideje i putovanje ka novoj, to je pokušaj zaborava jednoga doma, to je Orfej koji mora gledati naprijed, tamo gdje ga čeka svjetlost. Bosna i Hercegovina se naziva zemljom u tranziciji, valjda da bi se stvorio utisak kako mi pred sobom imamo neki cilj, kako ovo mučno klackanje naprijed-nazad ima svoj kraj i svoju svrhu. Već dugo naš karavan sumorno trucka po tranzicijskom makadamu, pogrešna skretanja vode ga na opasna mjesta, pokušavamo uočiti muljatora koji okreće putokaze. Umjesto čudesne mane sa neba, poput božje milošte na nas pada zlaćani prah. Već dvije decenije hrani nas isto žaljenje, a pitanje prapočetka naše nostalgije nije teško odgonetnuti.

Željeli smo mir

Odgovor se ovih dana može naći u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine gdje je u toku izložba “Željeli smo mir (Sarajevska sjećanja)“ Milomira Kovačevića Strašnog koja dokumentuje burna dešavanja s početka devedesetih. Nekoliko mjeseci prije no što je sve otišlo dođavola, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine svako malo dešavala su se masovna okupljanja preplašenih građana koje su strepnja i užasni predosjećaj nadolazeće kataklizme tjerali na ulice. Fotografije Strašnog nastale su tokom tih anti-ratnih demonstracija. Svako malo bi iz homogene, sive mase prestrašenih ljudi iskočila neka jedinka, mikrokozmos silnih historijskih dešavanja, odraz emocija gomile. Vješto oko Strašnog nikada ne bi propustilo trenutak da se napravi savršen portret i pruži besprijekorno vjerodostojan isječak jednog vremena: radničke, težačke ruke raširene u znak protesta, unezvjerena lica izobličena munkovskim krikom, slika Josipa Broza Tita u stisnutoj šaci. Skoro svaki od ljudi na portretima Milomira Kovačevića Strašnog drži veliku sliku Tita, onako kako se drži križ ili češnjak za odbranu protiv vampira, vještica i svih tamnih sila koje nam prijete. Od zla sadašnjosti ti bespomoćni subjekti na fotografijama Strašnog pokušavali su se odbraniti slikom bolje prošlosti, portretom mrtvog i nikada prežaljenog vođe. Upravo tu i tada počinje naša nostalgija. Rođena je na predratnim ulicama naših gradova, među nijemom gomilom, usred nepodnošljive slutnje.

Paralizirajuća Jugonostalgija

Danas za Jugoslavijom ne nariču samo oni koji su u njoj živjeli i zvali je domovinom, ne plaču za njom samo one iznenadne i vječite izbjeglice, već i čitave generacije koje nikada nisu bile svjedoci Titovoj državi. Nostalgijom su zaražene generacije tranzicije koje Jugoslaviju nikada nisu vidjele, niti su u njoj živjele, niti im nešto znači. Ali ne osjećati nostalgiju značilo bi nevjerstvo, odreći se ostavštine Orfeja i nikada se ne osvrnuti natrag, krenuti odlučno prema budućnosti značilo bi izdaju prošlosti koja nas je služila tako dobro. Nemajući ništa svoje, naslijeđuju čak i čežnju od svojih predaka, ratne i post-ratne generacije sposobne su izgraditi tek negativ identiteta. Za njih ne postoje referentne tačke, vjerovanja s kojima se mogu poistovjetiti, ne postoji “mi jesmo” već samo žaljenje nad onim što nisu: zašto nisu Jugoslaveni, Titovi pioniri, zašto se njihova domovina ne prostire od Triglava do Vardara, zašto ne žive u vladinim stanovima, ne idu na prvomajske parade i ne učestvuju u radnim akcijama? I mada nikada i nisu bili dio bajkovitog svijeta, ubjeđeni su u njegovu nepogrešivost i samim tim i u opravdanost svoje nostalgije. Stasavajući u ludilu, bubreći u haosu, bosanskohercegovačka mladež definiše se samo preko onoga što je izgubila iako ga nikada nije ni imala. I ta suluda, neobjašnjiva nostalgija ne dopušta im da stvore vlastitu viziju, da sagrade vlastiti ideal za kojeg su spremni ginuti. Sve što imamo posuđeno je od predaka i nostalgija sve više postaje i jedini način življenja: mi i suviše dugo zurimo u daleko sunce prošlosti, i kada odvratimo umorne glave naše oči odbijaju voljeti drugačiji prizor. Zasljepljuje nas žarki sjaj obožavanog sunca zbog kojeg sve ostalo pada u tmurno sivilo. Generacije koje na svojim plećima nose sudbinu Bosne i Hercegovine nesposobne su istupiti na scenu i preuzeti uzde demokratske budućnosti. Jer ne znaju kako bi ta budućnost trebala izgledati iako bi trebala biti njihova budućnost, jer ne nose u sebi svoju, osobitu, jedinstvenu ideju Bosne, jer su i suviše zauzete žaljenjem za izgubljenim rajem koji nikada nije bio njihov raj, državom socijalnog blagostanja koja nikada nije bila njihova i kojoj ništa ne duguju, a zanemaruju onu koja jeste i kojoj duguju mnogo.

“Nostalgija pokušava usporiti vrijeme, oduprijeti se napretku”, kaže Svetlana Boym. Bosna i Hercegovina odgaja svoju djecu da se odupru napretku, uči ih kako da se grčevito drže za nestalu prošlost i u potpunosti odbace mogućnost da se treba i mora ići dalje. Njena djeca tuguju nad stvarima koje nikada nisu doživjeli, i čekaju na divno, jugoslavensko vaskrsnuće koje se neće desiti. Nostalgija je osakatila generacije tranzicije, okovala ih u njihovom malodušnom jadikovanju, njihovoj tupavoj kritici sistema koja se ne zasniva na znanju ili pronicljivosti, već klišeiziranim, ispraznim frazama koje ne razumiju i koje ništa ne znače, ali ih oslobađaju odgovornosti za vlastiti poraz. Nostalgija je postala savršen izgovor. Zamotani u crnilo, cvilimo i naričemo za nečim što nikada nije bilo naše. I za to i oplakujemo prošlost, jer nije naša, jer nikada nismo bili dio njene slave. Sa zapanjućom energijom žalimo za jugoslovenskom mladošću naših majki i očeva, a vlastitu mladost prepuštamo mraku post-dejtonske Bosne i Hercegovine. Naš narativ skrpljen je od tuđih sjećanja, naša priča ne govori o budućnosti koja pripada nama, već o prošlosti koja pripada drugima. Gorko-slatko breme nostalgije savija nam slabašna leđa. Svim silama trudimo se zaboraviti šta se desilo Orfeju kada se osvrnuo nazad.