Palestinsko pitanje – Vječni konflikt Bliskog Istoka

Piše: Medina Džanbegović

Današnje zapadno društvo predstavlja perfidan oblik vladanja ljudima. Razni okultni redovi, sekte i tajna društva, o kojima se skoro ništa ne zna, upravljaju svijetom. Najveća ljudska zabluda je u mišljenju kako se to nas ne tiče. Naša svijest je prirodno dizajnirana, odnosno isprogramirana, da ne tumači do suštine sve sa čime dođe u kontakt, a paradoks se upravo tu krije. 

Čovjek, „svjesno biće”, nesvjestan je onoga što mu se dešava pred očima. Iz takve obmane proistječu posljedice, koje kao rezultat imaju uobličavanje naše sadašnjosti. Tajne su sve vrijeme pred nama, mi ih svakodnevno gledamo (čak smo i dio nekih od njih), a ne vidimo. Problem neshvatanja, šta se događa sa nama i oko nas je u nihovoj tolikoj očiglednosti, zbog čega se najveće tajne uopće ne prepoznaju kao takve. Jer, ako hoćemo nešto sakriti od drugih, to je najbolje raditi pred očima sviju.

1Posljednjih decenija su dobro skrivane tajne smišljeno puštane u javnost. Najveća moć na planeti Zemlji je u znanju, što je misterija unutar misterije, s obzirom da treba znati o kakvom se znanju radi, gdje se nalazi i ko je njegov čuvar. Blago je uvijek tamo gdje ga znalac kopa, a ne gdje ga neznalice traže. Bez dobroga poznavanja tajne historije svijeta nećemo umjeti da spoznamo uzroke sadašnjih događanja i kakva nam budućnost dolazi.

Ako pogledamo udžbenike iz geografije, rađene po posljednjim zapadnim standardima, naziv Palestine nećemo naći. Teritorija ove zemlje zamijenjena je pojmom „moderne“ Države Israel. Prema Nastavnome planu i programu izraelskih škola, u kojima veoma mudro djecu uče i arapski jezik, iz historije se naglašava da su egipatske piramide jevrejske (oni su ih gradili, te će jednoga lijepog dana i Egypt sebi vratiti). Prošlost u kojoj ima i istine, uglavnom se krade, dodaje, asimilira i dalje podražava onako kako vladajućem društvu i nekim bolesnim umovima odgovara. Izraelske djevojke, učenice, sa takvim razlozima služe i vojsku u trajanju od tri godine. Apsurdno je da sva europska, kulturna i sportska dešavanja, danas prati ova cionistička (biblijski izraz, Psalam, 126, 1) tvorevina i ravnopravno učestvuje u njima (kao da se radi o europskoj zemlji). 

Zapadna Europa, „civilizirani i napredni demokratski svijet”, svoje grijehe počinjene prema Jevrejima odlučila je otplatiti dodjeljivanjem muslimanske Palestine narodu koji je iz nje iselio oko dvije hiljade godina ranije. Roger Garaudy, koji se posebno bavio “palestinskim pitanjem“, u svojoj knjizi, “Palestina, zemlja Božijih objava”, argumentirano tvrdi kako “Izrael ne posjeduje legitimitet – ni historijski, ni biblijski, ni pravni – u pogledu prostora na kome je osnovan.“ Edward Said, palestinski kršćanin, rođen u Jeruzalemu, istaknuti američki književni teoretičar i zagovornik palestinskih prava, u svojim intelektualnim radovima davno je procijenio kako „palestinsko pitanje” ustvari „predstavlja zapadno, američko pitanje”, koje bi se dalo pravedno riješiti, samo da to oni hoće.

2

Najzanimljivija historijska činjenica u vezi sa „izabranim narodom“ i „Obećanom zemljom“ jeste u tome da ogromna većina doseljenika u Izrael, tačnije 80% Jevreja danas u svijetu, uopće ne vodi porijeklo od tzv. Sefarda, prognanika iz Španije i Portugala (koncem 15. i početkom 16. stoljeća), koji se nastoje dovesti u vezu sa direktnim porijeklom iz drevnoga Izraela, već su u pitanju tzv. Aškenazi, čiji preci, izgleda, potječu iz sjeverne, srednje i istočne Europe. Ustvari, porijeklo ovih Jevreja je još uvijek nerasvijetljeno i kao takvo predmet je naučnih istraživanja sa gomilom raznih teorija, proučavanja i upoređivanja Y hromozoma, a sve sa ciljem da se konačno sazna istina o tome odakle su oni, da li su samo konvertiti u judaizam ili zaista imaju originalnu, etničku pripadnost jevrejskome narodu. 

Danas postoji antagonizam između Sefarda i Aškenaza, koji se ogleda u tradicionalnoj nošnji žena, podijeljenosti škola, negdje čak autobusa, a proizlazi iz toga što Aškenazi drže većinu značajnih položaja u Izraelu, dok Sefardi, na neki način domicilno stanovništvo, u izvjesnoj su mjeri diskriminirani, što potvrđuje i primjer da je tek prije šest godina jedan Sefard prvi put postao načelnikom grada Jeruzalema.
Treba spomenuti i haredimsku struju, a to je oblik ortodoksnoga judaizma, koji ne prihvaća modernu sekularnu kulturu, a mnogi od njih ne priznaju ni državu Izrael, jer Mesija još nije došao, a samo On može uspostaviti državu Izrael. Sa druge strane se smatra da ni haredimi nisu oni koji najstriktnije slijede Zakon (Tora), nego da su fundamentalisti, koji su u ograđivanju od ostalih, unijeli određene inovacije. Zanimljivo je da su se Židovi u Izraelu koletkivno odrekli jidiša (uz engleski ga pričaju još samo u Americi) i da su na osnovi par tekstova, starih nekoliko hiljada godina, obnovili hebrejski. 

Ako ostavimo historiju, učiteljicu života, čije interesantne, ali doduše ne i uvijek stopostotno tačne fakte mnogi žele zaboraviti, kakva je danas ta država Izrael? Šetati ulicom u vrijeme slavljenja Yom Kippura, velikoga hebrejskog praznika, značilo bi vrijeđati Jevreje i tražiti belaja, pa su ogromne šanse da se dobiju batine ili završi u zatvoru. Ukoliko Jevrej poželi oženiti Palestinku, velika mu je šansa da će otići iza rešetaka ili na front kako bi malo ohladio usijanu glavu. Ukoliko se Jevrejka želi udati za Palestinca, odvest će je na psihijatrijsko ispitivanje da se utvrdi je li sišla sa pameti, a njemu će biti zauvijek oduzeto pravo na prebivalište u Izraelu. Ako Arap iz Izraela poželi oženiti Palestinku sa Zapadne obale, morat će otići tamo živjeti ili će živjeti razdvojeno bez obzira što su u braku (sve je ovo ustanovljeno Zakonom o braku i porodičnim odnosima, 2003. godine). 

3

U zapadnom dijelu svijeta se komotno može sumnjati u Boga, govoriti protiv svih budista, kršćana, muslimana, biti član satanističke crkve, vjenčati se sa istim spolom (i to u Crkvi, koja se može posjećivati u veoma seksi garderobi), može se čak pričati protiv Sjedinjenih Američkih Država, Europske unije, Rusije, Kine, zemalja bivše Jugoslavije ili bilo koje druge države, ako nam je volja, to je naše pravo – to je ta izmišljena riječ demokracija, ali ne smije se sumnjati u holokaust, misliti loše o Jevrejima i govoriti protiv Izraela. Spomenuti Garaudy je zbog svoje knjige “Mitovi, utemeljitelji izraelske politike” (1996) doveo u pitanje neke aspekte historije holokausta, te je 1998. godine, u Francuskoj, osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu, kao i na novčanu kaznu u vrijednosti od 59.000 Eura.

Švedski novinar, Donald Boström, koji je u augustu 2009. godine iznio optužbe palestinskih porodica prema kojima su izraelski vojnici ubijali zarobljene Palestince zbog trgovine ljudskim organima, postao je “anti-Semitic”, nacist i najveći neprijatelj jevrejskoga naroda. Iako je izraelska vojska priznala da su njeni forenzičari uzimali organe iz tijela mrtvih Palestinaca, te uopće stranaca, bez pristanka i znanja njihovih porodica, slučaj je podigao mnogo prašine i čak doveo do diplomatskih tenzija između Izraela i Švedske (koja je u svome bijednom pravdanju podsjetila da je bila neutralna u Drugome svjetskom ratu, te da nije čudo što je novinar upravo njihov Šveđanin, jer se od njih ništa bolje i ne može očekivati).

Ne treba zaboraviti ni činjenicu da Palestincima Izrael nije jedini problem. Palestinci imaju problema sami sa sobom, pa i sa arapskom “braćom”, a o raznim mimoilaženjima među arapskim državama da i ne govorim. Osim toga, službeno je i dalje na snazi teorija o “bacanju Izraela u more”, što prilično jasno oslikava šta bi u tome slučaju bilo sa ljudima u Izraelu, a možda i oko njega. Prije nego što bi eventualno došlo do toga, mislim da bi prije bio rezultat nemogućnost življenja na tome prostoru u idućih par hiljada godina. 

Situacija kakva je sada – „Jadni Palestinci, hoćemo da se riješi palestinsko pitanje!“, odgovara prvenstveno arapskim zemljama u okruženju, a i dalje. Niko od njih nije ozbiljno poželio samostalnu palestinsku državu. (U Mubarakovo vrijeme su granice sa Palestinom bile zatvorene, kako izbjeglice ne bi mogle ulaziti u Egipat.) Palestinci im služe kao pokazivanje “brige”, a ustvari su sredstvo za borbu, za vlast unutar pojedinih arapskih država, a onda i između njih. 

Uspostavljanje mira na nekoj teritoriji teško će rezultirati potezima nepoštenih političara i vojskovođa bez časti. Za mir je neophodna dobra i jaka volja građana, a njih je zaista malo. Nažalost, tu su i pogrešne interpretacije religija, iza čega se kriju svi konflikti i sukobi na Bliskome Istoku (i opet će neki reći – “Šta se nas tiču oni tamo, ionako nisu ‘civilizirani'… Možda i nisu, ali su ljudi, jednaki kao i mi, i valjda imaju pravo na nešto svoje). 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s