Štulić – Heroj, a ne zločinac

Piše: Mirza Softić

Vozeći bicikl iz vjetrovitog Amstelveena, u još vjetrovitiji Amsterdam, nekih 40 minuta vožnje, slušam redom «nove» pjesme Džonija Štulića. Naravno, pjesme nisu nove, snimljene su Boga pitaj kad, ali meni su prilično nepoznate, barem većina, jer sam na njih nabasao tek nedavno, nakon što su mediji objavili «ekskluzivne snimke», uz koje se našlo i pedesetak drugih pjesama, na koje niko previše nije obratio pažnju.  Neke od njih sam već ranije čuo, neke su mi poznate, a za neke pojma nisam imao.

1

I ja se, kao i Džoni, nalazim u Holandiji, zemlji koja nam je mnogima pružila utočište, što tokom rata, što nakon njega. Svi smo pobjegli sa Balkana i od Balkana, zavisno kako ko gleda, geografski ili po mentalitetu. Prije nego ću doći do ovih pjesama, obitavao (a i sad tamo visim) sam u irskom pabu, jednom od onih iz kojeg poželite nikada ne izaći, odnosno u koji želite svakog dana doći, bez obzira na to pijete li alkohol, opijate li se pivom ili vam je višnjevača omiljeno piće. Kafa i čaj u ovom pabu su jednako dobri i atmosfera je takva da svi stalni gosti tu dolaze već deset – petnaest godina. Tu sam upoznao i mog današnjeg druga – Sašu, koji mi je poslao link za ovu muziku, a tu takođe povremeno provodim sate sa različitim ljudima, od Saše, do JP-a, Suzie, Guide, Dilare, Jevgenije, Fabija, Seamusa i ostalih, mahom sve internacionalaca i ljudi kao ja, koji ili izlaze u pab, ili čak rade u njemu. I ni sa kim od njih ne mogu pričati o Džoniju, osim sa Sašom, koji je i sam muzičar, pa se razumijemo, a usto je još i Jugosloven. Dok smo tako, jedne prilike, razmjenjivali balkanska iskustva, ispričao mi je kako je sjedio sa Džonijevim posljednjim basistom, Stephenom Kippom, te kako ovaj kaže da će biti rata u Evropi. Zbog toga smo se zamislili, jer smo obojica čvrsto vjerovali kako ni u Jugoslaviji rata neće biti. Ja sam, doduše, bio dijete, ali sam slušao odrasle oko sebe, na čelu sa svojim ocem, dok je Saša bio zreo za vojsku, pa su ga i regrutovali, ali se uspio odbraniti od budalaštine, te je na kraju završio u ovoj zemlji kiše, vjetrenjača, cvijeća i bez dobre muzike i filma, zemlji gdje vam je struja jeftinija ukoliko više puše vjetar.

Zbog toga što u Holandiji nema dobre muzike i filma, prisiljeni smo gledati i slušati stvari sa Balkana (a vrlo nas je «teško» natjerati na to), koje kao blesavi masovno pohodimo čim se nešto što ima veze s nama dogodi, pa bio to događaj o Srebrenici, ili koncert neke naše grupe. Tako smo u ovim zadnjim godinama slušali Ramba Amadeusa, Zoster, Branka Galoića, Balkan Rock Legends (gdje i Saša svira), Elvisa J. Kurtovića, itd., a gledali mnoge naše filmove u kinima. Naravno, sve te filmove smo i ranije vidjeli, ali smo uvijek željni saznati kako stranci reaguju na nešto naše, bilo da to «naše» dolazi iz Makedonije, Srbije ili Kosova, ali je nekako sve to «naše», uvijek nama bliže nego nešto inostrano. Svakog od tih muzičara snimio sam svojom amaterskom opremom i uglavnom je ispadalo dobro, sa većinom sam barem razmijenio nekoliko riječi, s nekima napravio i mini intervjue, ali naravno, kao i svi ostali, nikad nisam uspio doći do Džonija.435432

I tako, dok vozim bicikl nazad iz Amstelveena, gdje sam otišao džaba jer fudbalskog treninga nije bilo, i razmišljam o čemu ću pisati, prolaze mi kroz glavu svi moji muzički počeci i scene kako sam od gimnazijalca postao veliki fan njegovog lika i djela, naučio napamet njegovih 400-tinjak pjesama, te se svaki put ponovo obradovao nečem što mi je u tom momentu izgledalo kao novo i drugačije, barem za moje uho.

Najprije mi je sestra donijela album «Filigranski pločnici» na piratskoj kaseti koju je kupila kod komšije Envera, na šta sam se ja, kao «najpametniji tinejdžer na svijetu» drznuo i rekao joj «šta će nam ovo u kući?» Sestra mi je samo začepila usta, a već nakon nekoliko slušanja sam promijenio mišljenje. Kupio sam i ostale kasete koje su se našle kod Envera, ali u to doba je nemoguće bilo doći do albuma «Anali», pa za njega uglavnom niko nije ni znao. Svojim prijateljima nisam uspijevao objasniti šta mi je to toliko dobro kod njihove muzike, ali se nakon nekoliko pokušaja više nisam ni trudio, jer sam znao da se Azra ili voli ili ne voli, ali da prema toj muzici ne možete biti ravnodušni.

2

Godinama sam pohodio sve «tribute to» koncerte, koje su izvodili loši i dobri muzičari, a kod kuće sam ih slušao mjesecima, pa i godinama. Mama je htjela iskočiti iz kože, pa je počela da mrzi sve što ima veze s Azrom, iako ih je i sama nekad davno vrlo rado slušala.

Kad sam krenuo na fakultet, upoznao sam ljude koji dijele moje mišljenje, pa sam se s njima trijumfalno složio da je «Džoni najvjerovatnije najbolji muzičar ove planete svih vremena», što smo vrlo ozbiljnim tonom tada zaključili, zaboravivši da nismo čuli najmanje 90% ovozemaljske muzike. Kao jednu od svojih najvećih mana vidio sam to što ne sviram gitaru, pa nisam mogao skidati njihove pjesme, niti sam mogao učestvovati u gitarskim večerima, koje smo tih godina organizovali svakih nekoliko dana. Moja dva prijatelja, Mirza i Emir, su uglavnom svirali te pjesme, ali sam već tada pronalazio manu u tome, jer su oni znali samo one najpoznatije, a meni je tih pjesama već bilo preko glave. Kao jedna od mojih najsretnijih večeri, pokazala se ona veče kada sam na HRT-u pogledao dokumentarac o likovima iz Džonijevih pjesama. To su oni likovi poput Maje Prišt, Pavela i drugih. Pojavljivali su se redom u dokumentarcu, ali kao i mnogi prije toga, ni u ovom filmu niko sa njim nije progovorio ni riječi. Tu je bilo riječi i o povratku na scenu, mogućim milionima koji će mu se ponuditi, i o svemu drugom, ali naravno, sve je ostajalo na tome. Dnevna novina koja bolje služi kao tariguz, a sjedište joj je na ruševinama zgrade nekadašnjeg Oslobođenja, je jedne prilike objavila i «ekskluzivni» intervju, koji je, kao i mnoge druge stvari iz avaza, potpuno izmišljen. Stvari koje su dolazile do nas su uglavnom bile iste; Džoni piše knjige (koje će kasnije i izdati kao svoje prevode), igra fudbal (kao i ja po kiši zadnjih mjeseci, biće da sam se skroz integrisao, jer kišu više i ne primijetim kad pada) i živi od socijalne pomoći, sa svojom suprugom Holanđankom, negdje pored Utrechta, u mjestu Houtenu. Gdje je to tačno, nemam pojma, ali sam sasvim siguran da ću, ako ga ikad sretnem, pokušati popričati sa njim (možda na holandskom, ne otkrivši mu odakle sam), eventualno progovoriti koju, neću mu reći da sam novinar i ostaviti ga na miru. Iako sam imao i fazu kada sam mislio da je Džoni jednostavno smrad, jer ne želi svirati meni i mojoj generaciji, te zlomisli su me prošle, pa sada samo uživam u ovih «novih» 57 stvari koje su se nedavno pojavile. Džoni je bio i ostao moj heroj, bio i ostao moj najbolji muzičar, i tako će uvijek biti. Sa njegovom muzikom sve je lakše, i sve se da prebroditi. Nažalost, vjerovatno su to moje puste želje da ćemo se nekad sresti, ali nada umire zadnja. Ako ništa drugo, geografski smo blizu, tako da se nikad ne zna. Kada nekad budem (namjerno) prolazio kroz Houten, sigurno ću na sve strane gledati ima li ga, kao što sam u Pečuju 29. decembra 2009., na sve strane gledao ima li Kusturice i Neleta koji su tu veče svirali u tom gradu (htio sam ih pljunuti obojicu), te ću, ako ga primijetim, prići i pokušati razgovarati. Ali pošto će me Džoni, kao i sve ostale dotad, vjerovatno odjebati, tu će se završiti naš prvi i posljednji susret.

Onda ću se vratiti kući i uključiti «Fijaker stari», jednu sjajnu obradu, koja će se sigurno vječno pjevati.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s