Piše: Aida Hadžimusić

Nedavno sam morala lajkovati nečiji status na Facebooku samo zato što se prokleto mnogo odnosio na svaku generaciju stariju od 1990. Osoba koja je postavila status je nabrojala nekoliko stvari po kojima možemo znati da smo „ostarili“. Pouzdani znaci da ste ostarili, kaže dotični status, su: vaša nekadašnja moda koje se sad stidite, pjesme vaše mladosti koje su sada oldies, u vašem djetinjstvu niko nije imao mobitel, a djeca koje se sjećate dok su bili u pelenama, sada imaju profile na Facebooku.

Naša vlastita djetinjstva su beskrajno mnogo udaljena od nas. Mi koji čekamo u redove u banci, mi koji imamo preko dvadeset, trideset, četrdeset, mi koji tražimo posao, nikad nismo prestali biti djeca, pa postali nešto drugo. Ponekad to zaboravimo. Međutim, kakve je promjene zaista donijelo vrijeme, osim masovne upotrebe interneta i promjene mode i muzike? Ako zaista želite vidjeti šta se promijenilo u malim čarobnim svjetovima, trebate posjetiti Turbolimač ili bilo koju drugu aktualnu prodavnicu igračaka.

Kao što je Darwinov čovjek evoluirao od majmuna do IT stručnjaka, tako su male čarobne stvari koje zabavljaju djecu evoluirali od kreativno izrađenih drvenih spravica, krpenih lutkica i apstrahovanih šibica sa malo tkanine, do fantastičnih mašinerija koje su postale stvar prestiža. Skromno izrađeni proizvodi beskrajne dječije mašte pripadaju davnoj prošlosti, vremenu u kojem moć proizvodnje još uvijek nije bila svjesna svog vlastitog potencijala. Obična hrastova grančica mogla je uz pogon dječije uobrazilje oživjeti u lik najljepše princeze ili najstrašnijeg džina. Sa obiljem igračaka koje djeca danas imaju na raspolaganju, najmanje je potrebna imaginacija, a najviše novac roditelja koji će ispuniti želje nezasitog djeteta. Želje se stalno umnožavaju, u proporcionalnom odnosu sa porastom tržišta igračaka. Nemoguće je pobjeći od očiglednog paradoksa: upravo je djetinjstvo vrijeme kada trebamo učiti o jednakosti svih ljudi i istovremeno vrijeme u kojem djeca nužno postaju svjesna razlika u materijalnom statusu. Cijene u maloprije pomenutim prodavnicama igračaka pokazuju kako je količina dječije zabave postala stvar prestiža. Barbike su za uglavnom skromne džepove bosanskih roditelja uvijek bile suviše fancy, ali uz usporedbu sa glavatim Bratz lutkama, bile su prave skromnice. Ova lutka se nikada neće pojaviti u istoj kombinaciji, a roditelj je sa kupovinom ove lutke tek započeo niz drugih troškova. Bratz mora imati automobil, motor, uvijek viška odjeće u ormaru, mobitel i naravno najmanje dvije drugarice sa isto toliko opreme. I dok lutkica od skoro 50 KM nabavlja novi par cipela, roditelji djevojčice iskaču iz vlastitih cipela.

No, ako roditelji nezasite dječice misle da će problem kupovine riješiti tako što će djeci dopustiti da sate popune gledanjem crtanih filmova, grdno se varaju. Dječija želja za igračkama će se uz televiziju samo umnožiti. Ako roditelji obrate pažnju na program koji dijete gleda i njegovu želju za određenom igračkom, primijetit će začuđujući odnos analogije: upravo ono što se gleda, plasira se na tržište i možda upravo u tome leži razlog zbog kojeg djeca sve češće mijenjaju svoje želje. Televizijska zvijezda postaje opsesija, i uz fantastične ponude sa tržišta igračaka, te zvijezde mogu oživjeti u svakodnevnim dječijim aktivnostima: doručak za roditelja jednog petogodišnjaka će sigurno proći bezbolnije ukoliko je tanjir ukrašen likom Noddyja, Jagodice – bobice, vozića Tomice ili nekog drugog junaka.

Možda nove igračke koje osvajaju tržište čine dječiji svijet zanimljivijim. Možda se i roditelji osjećaju sigurnije ako se njihova  djeca igraju svojim novim igračkama u kući, nego da izlaze na ulice gdje im prijeti opasnost jurcajućih automobila i pasa lutalica. Ali, mogu li svi roditelji ovog svijeta kupiti novu krpicu za Bratz u Turbolimaču? Da li je tržište koje sve guta progutalo i univerzalnost dječije igre? „Ludim špagetama“, ribicama za pecanje, Bentenovima i ostalim zabavljačima nikada kraja. Opasnost ne prijeti samo u izlozima radnji. Odatle je već lako odvući dijete uz nekoliko spretno smišljenih izgovora. Opasnost prijeti sa televizije, sa dobro osmišljenih reklama između dva crtića. Opasnost prijeti iz vrtića, jer je jedan roditelj već kupio Bentena, pa će sada morati i ostali. Ne bi bilo mjesta brizi da želja za kupovinom nestane sa odrastanjem. Klica posađena u djetinjstvu nastavlja da se razvija i možemo se pitati šta će biti sa sutrašnjim ljudima, čija bi sreća mogla zavisiti od posjedovanja puno skupljih igračaka?

I da spisku sa početka (signalima koji nam pokazuju da smo već pomalo ostarili) dodamo još jedan: pouzdano znate da ste ostarili ako je junak iz crtića vašeg doba out ili djeca za njega uopšte ne znaju. Dinamika ponude i potražnje na tržištu igračaka mijenja dječiji svijet iz dana u dan. Junaci našeg doba, Superman i Barbie, odavno su u penziji. Ali, nije to tako strašno kao što izgleda, jer uz ovakvu dinamiku tržišta igračaka dječiji junaci imaju sve kraći radni staž.