Piše: Majda Balić

Confoederatio Helvetica je latinska inačica službenog naziva države Švicarske, čime se izbjegava izbor između jednog od četiri službena jezika. Akronim CH se, među ostalim, koristi kao internetski nastavak. Zastava Crvenog križa, nastala je prema švicarskoj zastavi, u spomen na Henry Dunanta. Sa tim inputima, nadom u svoj putni rječnik i nekadašnjom peticom iz latinskoga, krenula sam sa domaćeg aerodroma da provjerim državu po čijem su uzoru napravili moju dejtonsku tamnicu.

Cirih

Na aerodromu u Cirihu me dočekao natpis sa mojim prezimenom, šale radi. Kao i obično kada nakon dugo vremena srećete stare prijatelje, prvo čega se podsjetite su zapravo neke njihove psine. Tako se i moja inozemna ekipa pravila da se ne prepoznajemo i ponijela sa sobom natpis. Američki.

 Već minutu nakon uzimanja stvari sa pokretne trake sam vani, na željezničkoj stanici, pretpraznično okićenoj i kozmopolitski užurbanoj. Nakon 11-minutne vožnje vozom, idemo u brzinski obilazak centra grada. Centar je okićen, sve svijetli kao u nekakvoj bajčici, a ispred nama skakuću dvocifreni brojevi pretprazničkih sniženja. I dok ja pokušavam da povežem gdje je koja znamenitost i šta mogu nabrzinu novo da naučim, trčkaramo kroz grad više onako sportski – da se ne mogu žaliti da mi nisu pokazali, jer ova reportaža i ne treba da se desi u Cirihu. Vrijeme je ograničavajući faktor, a kako sam ja djevojka sa juga, nepopravljivo vezana za vodu i sunce, odmah znam u kojemu ćemo se smjeru uputiti. Lijep je Cirih, ali ja idem u drugi kanton…

 Ni slučajno mi ne pada na um da se švercam u vozu, kao na domaćoj bh. željeznici (koja uvijek vozi i uvijek stiže makar i sa četiri sata zakašnjenja u polasku). Imam dnevnu kartu – kupljenu na povlasticu, a ne onu „običnu“ koja se može kupiti na automatu po duplo većoj cijeni.  Već se osjećam posebno, a ne kao neki obični turista: dobila sam karte poštom, 15 dana unaprijed, baš za dane dolaska i odlaska. Kako su mi objasnili, tu vrsta karata mogu da kupe samo rezidenti neke od švicarskih općina, i to u samoj zgradi općine, uz priloženu ličnu kartu. I to, ne mogu kupiti bilo kakvu kartu, bilo koji dan… Općine svaki dan puste u prodaju određeni broj karata koje idu na povlasticu, pa ko uhvati – uhvati (a mene moji domaćini baš vole – pa mi rade i domaćinske usluge). Tako ja sa svojom dnevnom kartom sjedam u supertačni, superbrzi i superluksuzni (posebno gledano iz bh. perspektive) voz i krećem na jug, kao u kakvoj Gibonnijevoj pjesmi.

Kanabis novosti u francuskom kantonu

Idem u drugi kanton, na italijansko govorno područje, mada sam čula zanimljivost u vezi francuskoga još u vozu. Naime, u četiri kantona sa francuskim govornim područjem, novost za sve latentne i „lake“ narkiće: oni koji koriste kanabis od iduće će godine smjeti uzgajati po četiri stabljike po osobi, a država ih tako namjerava odvratiti od ilegalne kupnje i narkoturizma. Zakon će stupiti na snagu od 1.januara 2012. Da, evidentno je da svaki kanton ima široke ovlasti, svoj kantonalni ustav, vladu, parlament, zakone itd., i djeluje kao zasebna država; sve što nije propisano federalnim zakonima nalazi se u ovlasti kantona, a tako i rješavanje problema tzv narkoturizma.

 Malo mi je neobično kada BiH po „uređenju“ upoređuju sa Švicarskom. I to sa kantonima, upravama, jezicima i vječitim mirom. Nekako se posprdno osjećam „na licu mjesta“ shvatajući da Daytonom i nisu hjteli stvoriti još jednu super-državu, nego napraviti karikaturu originalne ideje na nekome drugome brdovitome dijelu Evrope.

I zanimljivo, imamo nešto zajedničko mi i Švicarci: nećemo u EU. Švicarci, doduše, i ne žele (švicarski glasači dosljedno odbijaju da se priključe Evropskoj Uniji već godinama. Skoro 77%  populacije je 2001. godine glasalo protiv prijedloga za početak pregovora o priključenju EU. Švicarska vlada je odlučna da uvede svoju zemlju u EU, no volja naroda je još uvijek jasna: Možda će jednom htjeti pristupiti EU, ali narod još uvijek nije spreman na to), a mi ne možemo. I tamo, na onome švicarskome „ne“ prema Europskoj uniji završavaju sličnosti naše dvije zemlje. Naspram nama iz BiH, koji od svoga postojanja trčkaramo za međunarodnim organizacijama i njihovim priznanjem, stoji Švicarska koja je 1986. narodnim glasanjem odbila članstvo u UN-u. To je promijenjeno tek 2002. godine u septembru, kada ova država postaje 190. članica Ujedinjenih Nacija. (Te 1986. je više od 75 % građana glasalo protiv pristupa, a nakon šesnaest godina, za ulazak u UN, glasalo je 54,6 % birača).

Jezero, jug i palme – Lugano

Oko dva i pol sata kasnije, dočekuje me uspavani Lugano. Bez straha od kakvih uličnih napadača, šetamo kroz tihu noć. Kroz polusatnu šetnju do moje kućice sa palmom (takvu sam tražila), prolazimo kroz veći dio grada. Radi tek turski restoran u ćošku, gdje starije brkajlije sjede za kariranim stolnjacima i igraju neku društvenu igru kao da nije pola noći. Lijepo obučena i sa gomilom stvari, pomirljivo zaključujem da me nema ko ni opljačkati, sve i da želim. Mir. Spokoj. Čak nema ni onoga uvrnutog osjećaja da će istrčati neko sa nožem. Mogla bih se navići, priznajem. Ujutro mi djevojka u lokalnoj pekari objašnjava da i ovdje postoji kriminal, da se ponekad poneko izbode kakvim nožem, ali i kada se desi kakav „eksces“ – ne diže se halabuka. Švicarci ne daju da im gledanje dnevnika uništi dan – švicarske su vijesti pregled uspjeha i pozitivnih pomaka, a ne „the best of“ dnevne crne hronike. Njihova crna hronika ide na kraju, ne pridaje se velika važnost medijskom napuhavanju, koliko policijskim rezultatima i učincima.

Očekujući večeru

Nakon pekare, pokušavajući slijediti dnevni hranidbeni ritam koji je u Švicarskoj svet i nepromjenljiv: pokušavam da ručam u 12, te da ne umrem od gladi do večere u 19h. Cijela je država kao na nekakvom „happy hour“ ritmu kada je hrana u pitanju. Brzi snackovi su sjajna rješenja za strance poput mene jer ni restorani ne služe hranu ukoliko niste došli u vrijeme ručka/večere. Onako napamet, tražim lokalnu mjenjačnicu, da zamijenim eure, međutim, negdje usput mi objašnjavaju da nije potrebno mijenjati eure – najnormalnije će vam uzeti bilo koju novčanicu eura (i vratiti kusur u francima), čak i na automatima i u pošti. Mome oduševljenju nije bilo kraja. Međutim, dodatni novčani problemi su krenuli kasnije, kada sam opet naivno krenula tražiti poslovnicu moje internacionalne banke. Kasno se sjetim da kod njih vrijedi „sve domaće“ i da nema stranih banaka, a u samomu Luganu ih ima čak 53. To i nije čudno, kada je općepoznato da je Lugano značajan bankarski centar, treći po veličini u Švicarskoj (iza Ciriha i Ženeve). Inače, Lugano je najveći grad u kantonu Ticino, ali je glavni grad kantona susjedna, neupadljiva Bellinzona. Prema podacima iz 2004. u Luganu je živjelo 52 hiljade stanovnika (oko 115 hiljada s prigradskim naseljima).  Nije ni čudo kada je Milano doslovno preko brda, a sam je Lugano svega 6 km udaljen od Italije.

 Švicarski „geto“ prepoznajem tek po prezimenima na poštanskim sandučićima: Turci, Bosanci, Albanci i poneki indokineski doseljenik. Integrirani po svemu osim po imenima i prezimenima… i ponekom polurasističkom, ironičnom ispadu „rođenih“ Švicaraca. Italijanski dio je najmanje popularan u Švicarskoj, ostali ih navodno smatraju najlijenijima i najopuštenijima – ali to najmanje smeta nativne Italijane koji žive i rade u Ticinu, a šoping obavljaju u susjednoj Italiji. S obzirom na švicarski visoki standard, osjetnu razliku u cijenama i prednostima švicarskih primanja, primjetna je praksa luganskih obitelji da sedmični šoping odrade u Italiji.

Neutralnost ne isključuje vojsku

Savjet svetoga Nicholasa iz Flüe, sveca zaštitnika Švicarske, „Ne miješaj se u tuđe poslove“, je zapravo rečenica koja savršeno opisuje švicarsku vanjsku politiku posljednjih 500 godina. Izvjesno je da je neutralnost najmoćniji simbol ukupnog švicarskog identiteta (nastala još u doba ratova) još od Bečkog i Pariškog kongresa preko Lige naroda, pa do danas. No, švicarska plaćenička garda nekako iskače iz tih miroljubivih okvira kroz stoljeća, premda  je Papinska švicarska garda jedini ostatak nekadašnje švicarske vojne tradicije (jer švicarski ustav, osim za Vatikan, više ne dopušta novačenje svojih građana u strane vojne postrojbe). Neki bi naivno pomislili da Švica ne treba ni vojsku kada je tako miroljubivo neutralna i nezainteresirana za druge: oh, da, Švicarci itekako idu u vojsku. I to cijelu godinu dana služe vojni rok. Ukoliko se pak odluče na civilno služenje, dužni su da dvije sedmice godišnje posvete svojoj državi. Upravo sam trčkarala prema teniskim terenima kada sam na parkingu svjedočila postrojavanju jedinice prije uobičajene vojne vježbe. Da, da, i to je Švicarska!

Money-money-money

Švicarska je početkom 19. stoljeća preuzela Napoleonov građanski zakonik (Code civil), pa i odredbe o bankarstvu. Tako je utemeljen liberalni švicarski bankarski sustav. Institucija profesionalne tajne u Švicarskoj je proširena i na bankarstvo, ali isprva ne tako oštro kao u liječništvu i odvjetništvu. U 19. stoljeću sve je više bilo i stranih ulagača u švicarske banke, u Francuskoj je čak zavladala moda da svako dobrostojeće kućanstvo ima barem jedan štedni ulog u švicarskoj banci.

Nakon Drugog  svjetskog rata pojavljuju se optužbe na račun švicarske neutralnosti zbog njene navodne “tihe kolaboracije“ s Hitlerovim režimom. No, to im se „progledalo kroz prste“ jer su očigledno vrlo uspješno surađivali i sa pobjednicima.

 U posljednje vrijeme se dovodi u pitanje tzv. švicarski porezni raj. Čak šest zemalja EU su zainteresirane za podatke na računima njihovih građana u švicarskim bankama, a koje su švicarske banke odbile ustupiti. Sve je počelo kad je jedan informant Berlinu za 2,5 miliona eura ponudio CD s podacima o 1.500 njemačkih klijenata jedne švicarske banke koji su ondje uložili novac kako bi izbjegli plaćanje poreza u svojoj domovini. Švicarci se brane činjenicom da je riječ o tajnim podacima i protive se kupovini podataka od kriminalaca. Naravno, bankari pokušavaju zaštititi svoju klijentelu i spriječiti odliv novca iz svoga poreznoga raja. Zbog tvrdokornog odbijanja davanja bankovnih podataka o mogućim utajivačima poreza njihovim matičnim državama, Švicarska se nalazi pod sve većim pritiskom iz Brisela.

Dan za Parco Civico i zabranu hranjenja labudova

Ukoliko vas je dan nagradio suncem, a zadesite se u Luganu, preporučujem oazu mira i prirodnih ljepota – prekrasan javni park Parco Civico oko klasicističke vile Ciani. Na samome ulazu u park nalazi se spomenik švicarskome narodnome heroju iz 14. stoljeća, Williamu Tellu. Mit o Williamu počinje tako što vladar Habsburške monarhije Hermann Gessler prisili Tella da pogodi jabuku strijelom sa glave njegovog sina zato što ovaj nije htio da se pokloni Gesslerovom šeširu. Tell rascijepi jabuku čistim pogotkom i oslobodi sina. Kada ga je Gessler upitao zašto je imao dvije strijele u tobolcu Tell mu je odgovorio da je druga bila namjenjena lično Gessleru u slučaju da promaši. Tellovo djelo je potaklo ustanak protiv austrijske vlade i dovelo do formiranja Švicarske.

No, uđimo u prekrasni vrt nakon historijske poduke: Ciani su navodno bili superbogata vlastelinska obitelj koja je posjedovala veliki dio današnjega središta Lugana, a svoj su posjed ostavili na poklon gradu i državi. U parku je i romantična Kapija koja je nekada bila ulaz na pristanište Luganskoga jezera. Švicarski patriota kao čuvar ulaza u park, cvijeće u decembru, romantični pogled na pučinu kroz Kapiju i hranjenje razigranih patki i labudova  – bio je moj savršeni nedjeljni dan.

Na povratku nazad, u glavnoj ulici Via Nassa, ugledam crvenokosog gorostasa sa muzičkom kutijom, koji vikendima svojom muzikom uljepšava ambijent šetačima. Mašem svojevrsnome hodajućemu simbolu Lugana. Uzvraća osmijehom.

Parlate l'inglese?

Prvi i jedini problem u komunikaciji je nastao kada sam se počela šetati gradom bez mojih domaćina – u međuvremenu sam počela hvatati tek poneke riječi talijanskog (čitaj: psovke), a moj tečni engleski uopće nije bio od koristi: niko ne govori engleski! Nakon što sam se čudila pola dana ne uspijevajući zaključiti što je to Švicarcima u ovome dijelu, simpatična srednjoškolka Ana mi je uspjela objasniti (na BHS jeziku) da stanovnici italijskog govornog područja, osim maternjeg-talijanskog moraju da se u okviru svoga uobičajenog školovanja odluče za još jedan službeni, njemački ili francuski jezik; a pri tome im je engleski na listi važnosti tek na dnu. Ana naglašava da je ljudima u ovome dijelu već previše da se fokusiraju još i na aktivno poznavanje engleskoga, pa se i ne trude. I, kako sam uskoro otkrila: nikoga nije briga što ne razumijete / ne govorite talijanski – sami ste krivi! Čak ni javna službenica, dobroćudna gospođa u pošti, nije bila oduševljena mojim pokušajima da komuniciramo na engleskom. Dobro, capisco, idući put neću doći samo sa putnim rječnikom i osnovama latinskoga!

Obavezna lektira

Ukoliko vas ne zanimaju zanosne prirodne ljepote cijeloga Lugana i zadržite se na strogo gradskoj jezgri, evo nekih uputa za smjer: luganska replika ženevskoga Jet d'Eau fontane i šetnja kroz Paradiso, ljetno kupanje na jezeru (ne morate to baš raditi u decembru), Museo d’Arte, pogled na Lugano sa Tassino Parka, kafica i šetnja kroz Parco civico, lješkarenje uz pogled na planinu San Salvatore, te obići “Slijedeći stope Hermanna Hessea” – walking tura kroz jednu od luganskih općina u kojoj je ovaj nobelovac živio sve do svoje smrti.

 

 

 

 

 

 

Moj je život Švicarska – referendumski, SKORO pa savršen

Ima i problema u državi Švicarskoj, posebno ako ste stranac i nacionalna manjina. Švicarska politika se u proteklih godinu-dvije nekoliko puta našla u središtu pozornosti svjetskih medija. Švicarsko “kosmopolitsko i sofisticirano” biračko tijelo je krajem novembra 2009. godine izglasalo kontraverznu zabranu gradnje munara. Na referendumu koji je pokrenula desničarska Švicarska narodna stranka (SVP), čak 57% glasača je podržalo ovu zabranu.

Ana, tinejdžerka sa naših brdovitih prostora, svoju je sreću pronašla u Švicarskoj gdje je dospjela nakon što je završio rat u BiH. Kaže da je proces integracije bio mukotrpan i ponižavajući na momente, ali da je sve bolje kada jednom „upadnete“. Ipak, iako je Švicarska puna strane radne snage, najgore prolaze oni „obojeni“:

„Svaki put kada uđemo u kancelariju za strance da nam dostave boravišne dozvole, zahvalim se nebesima što smo barem bijeli i kakvi-takvi Europljani. Neki ljudi su užasni prema onima koji imaju poteškoća sa integriranjem, djeca u školama znaju biti iznenađujuće okrutna i puna predrasuda – kao da smo mi stranci neka polu-pismena stoka bez znanja o civiliziranom svijetu.“

Još jedna referendumska zanimljivost: na referendumu 1959. godine odbijen je prijedlog da žene dobiju pravo glasa.  Narodnom voljom (čitaj: muškom voljom), žene u Švicarskoj su dobile pravo glasa tek  1971. godine.

Dan za šoping

Iskrena da budem, već drugi dan svoga boravka u Luganu sam otkrila fenomenalnu „Cucina di Alice“ kafeteriju i tu se utaborila. Častila sam svoje nepce super-toplom čokoladom odlučivši da tu spiskam sve novca što imam za poklone drugima. Čokolada za četvoro u lijepom, italijanskom ambijentu je prava „sitnica“: pedesetak ka-em-ova kada pretvorite one simpatične franke u domaću valutu.. I tako sam u „shopping-dayu“ kupila samo neke sitne asesoare. I pokoju čokoladu. I one simpatične švicarske nožiće bratu. I slikala se pred Vuittonom. I tu se završila moja kupovina. Nisam vam ja taj tip za kupoivje, ali je zato moj dečko prije polaska napravio svojevrsnu „raciju“ po ciriškim radnjama. Pitajte njega. Ja ništa ne znam. Non capisco! 😉

Dan za šok – dan povratka

Nije bilo nimalo ugodno vratiti se u sivilo nakon uredne, sunčane zime od +13 celzijevih; pri tome ne govorim o patriotskom osjećaju, nego o činenici da na presjedanju uopće nismo bili sigurni hoćemo li poletjeti za Sarajevo zbog tamošnje magle i loše vidljivosti. Savršeno čiste i uredne ulice brzo su mi se vratile u fajl „nadrealno“ čim sam se maknula iz zračne luke, a „ugođaj“ povratka mi se dodatno poboljšao činjenicom da moram na šalter „izgubljeno-nađeno“ jer je neki revni radnik na presjedanju u Zagrebu zaboravio utovariti moj prtljag… I prtljag  od svih mojih tridesetoro zračnih suputnika.