Sylvia Plath: Strast, pjesništvo i smrt

Piše: Selma Asotić

Posjetitelji Mayor galerije u Londonu, do 16. decembra ove godine moći će vidjeti  izložbu slika američke pjesnikinje Sylvie Plath. Ova rijetka postavka (koja je otvorena 2. novembra)  predstavlja prvo, i vjerovatno i posljednje prikazivanje slikanih djela kontraverzne pjesnikinje. Izložbu je priredila Sylvijina kćerka Frieda Hughes, također pjesnikinja i slikarka, koja je iz bogate i raznovrsne zaostavštine svoje majke napravila izbor od 44 crteža u olovci i tušu. 

silvija crtezSlikanje je bila treća velika strast Sylvie Plath. Druge dvije, pjesništvo i smrt, učinile su Plath kultnom figurom i donijele joj horde vjernih obožavatelja, u potpunosti zasjenivši njen slikarski talent. “Moja imaginacija je vizuelna”, reći će pjesnikinja u razgovoru za radio program The Voice of The Poet. “Kada se okrenem drugim formama umjetnosti, svoju inspiraciju pronalazim prvenstveno u slikama, ne u muzici”. Većina Sylvijinih crteža skicirana je na marginama stranica njenih dnevnika, a mnogi su napravljeni kao ilustracije za pjesme i njene buduće knjige, knjige koje nikada neće napisati. Njena poezija neodvojiva je od njenih crteža, i jedno i drugo pokazuju Sylvijinu iznimnu kreativnost, njenu ljubav prema detaljima, i opsesivnu želju da ovjekovječi trenutak, da zarobi svijet koji prodire u njena čula i pretvori svoja iskustva u umjetnost.  U pismu majci iz marta 1958., Sylvia piše: “Otkrila sam svoj najdublji izvor inspiracije: umjetnost primitivaca kao što su Henri Rousseau, Gauguin, Paul Klee i De Chirico.”

Sylvia 1

Rođena 27. oktobra 1932., u američkoj državi Massachussetts, Sylvia od malih nogu pokazuje sklonost ka umjetnosti. Prvu pjesmu objavljuje sa osam godina u Boston Heraldu, ali će taj maleni jubilej zasjeniti tragični gubitak njenog oca: Otto Plath, njemački imigrant i profesor biologije, umire dvije sedmice prije kćerkinog osmog rođendana, uslijed komplikacija od dijabetesa. Smrt oca  jedan je od ključnih trenutaka u Sylvijinom životu i biti će čest motiv njene poezije. Nakon što je primila tragičnu vijest od svoje majke, osmogodišnja Sylvija prkosno izjavljuje: “Više nikada neću pričati s bogom“.

 Većina crteža izloženih u Mayor galeriji nastala je tijekom školovanja na Smith College-u na koji Sylvia odlazi 1950. Podjednako zaljubljena u slikarstvo i poeziju, Sylvia se ipak odlučuje za ovo potonje, te ostvaruje izvrsne akademske rezultate. U ovom ranom periodu njene karijere, Plath piše rigidne, vrlo odmjerene pjesme, u kojima se jasno može vidjeti njeno apsolutno vladanje pjesničkim zanatom: pjesme imaju savršenu formu, ali ne i izgrađen, osobit pjesnički glas. Plath također piše i mnoga prozna djela i novinarske članke, koje šalje urednicima diljem zemlje. Jedan od tih članaka donosi joj prvu nagrada u natjecanju za jednomjesečnu uredničku praksu u Madmoiselle časopisu, zbog čega se pjesnikinja privremeno seli u New York.  Nakon mjesec dana iscrpnog rada, Plath se vraća kući i pada u depresiju (bolest koja je bila nasljedna sa očeve strane). 24. augusta, 1953., na malenoj cedulji ostavlja poruku majci “Otišla sam na dugu šetnju. Vraćam se sutra”, sakriva se u podrum i guta flašicu tableta. Nakon dva dana frenetične potrage, Sylviju pronalazi brat Warren, onesviještenu, ali živu, nakon čega Sylvia odlazi na liječenju u privatnu bolnicu.Sylvia Plath uspjela je preživjeti nervni slom, ali maničnu depresiju koja joj je dijagnosticirana nakon pokušaja samoubistva, neće uspjeti izliječiti ni psihijatri, ni tablete, ni poezija. Pjesnikinja će do kraja života patiti od podmukle bolesti, i na kraju pokleknuti u borbi.

 Nakon završetka studija na Smith College-u, Plath putem Fullbrightove stipendije odlazi u Cambridge. Odlazak u Englesku predstavljao je kulturološki šok za pjesnikinju. Najviše je ju iznenadila nevjerovatna uštogljenost literarne scene, i paralizirajući teret slavne književne tradicije pod kojim su stenjali mladi engleski književnici, i suviše preplašeni da bi objavili svoja djela. Plath ubrzo upoznaje engleskog pjesnika Teda Hughesa i nakon četiri mjeseca ljubavne veze, Plath i Hughes odlučuju se vjenčati. Novopečeni supružnici sele se u Boston 1958. Tu Plath pohađa seminare američkog pjesnika Roberta Lowella, i upoznaje pjesnikinju Anne Sexton. Lowell i Sexton ostaviti će snažan utisak na Plath, i biti jedni od najvećih uzora u njenom daljem radu. Žanr konfesionalne poezije, koji je pokrenuo upravo Lowell svojom zbirkom pjesama Life Studies, za Plath će postati najoptimalniji način iskazivanja njenih emocionalnih iskustava. U oktobru 1960. godine Plath izdaje svoj prvijenac, zbirku pjesama The Collosus. U prvoj zbirci, Plath oprezno hoda na rubu svojih iskustava, i suviše je zaokupljena formom te se stiče utisak da pjesnikinja još uvijek pokušava definisati svoje teme i pjesnički glas. Knjiga je dobila naziv po istoimenoj pjesmi, jednoj od mnogih posvećenih njenom ocu. Plath piše:

 Možda smatraš se kakvim proročištem.

Glas mrtvaca, ili nekog boga.

Trideset godina trudih se

da ti mulj iz grla izvadim.

Ništa pametnija nisam.

 Vrativši se u Englesku, Plath na svijet donosi dvoje djece: najprije kćerku Friedu, a potom sina Nicholasa. Njen odnos prema majčinstvu je ambivalentan: ono je istodobno izvor silne sreće i inspiracije, ali se pjesnikinja plaši gubitka identiteta, boji se da će majčintvo biti kraj nje kao pjesnikinje. Zajednički život bračnog para Hughes, kao i sve ostalo u Sylvijinom životu, razapet je između ekstrema: katkad idiličan i nazgledan savršen, katkad nasilan, pun sukoba i nekontrolisanih ispada ljubomore. Plath često zapada u depresiju, nemoćna da se izbori sa strašnim ograničenjima engleskog društva 50-tih godina koje još uvijek ne dopušta ženama da iskoče van krutih, tradicionalnih uloga, nemoćna da kroz poeziju izvuče na vidjelo svoje najdublje demone, da se riješi paralizirajućeg sjećanja na hladnog, suzdražnog oca čija je sjena nesnosno proganja, da dosegne vlastite standarde i bude savršena kćerka, majka, supruga i povrh svega i uspješna pjesnikinja.

 sly i tedPlath i Hughes zajednički grade i svoje pjesničke karijere. Nakon sjajnog prijema Hughesovog prvijenca The Hawk In The Rain (čije je izdavanje Plath uveliko potpomogla otipkavajući pjesme i šaljući ih urednicima), Hughesova popularnost i reputacije raste, dok Plath ostaje u sjeni svog muža. No, uz Hughesovo mentorstvo, Plath polako ali sigurno, uspijeva pronaći svoj autentični glas, i započinje svoju transformaciju u vrhunskog pjesnika jedinstvenog, snažnog izričaja.

 Tijekom januara 1962. Plath počinje pisati nevjerovatno snažne, izvanredne pjesme koje će biti uvertira za najplodonsniji period njenog umjetničkog stvaralaštva kada će u frenetičnom ritmu napisati najupečatljivija djela svog života. Dok je boginja poezije polako ulazila u Sylviju Plath, njen brak se raspadao: nakon saznanja o bračnoj nevjeri, Plath ostavlja Teda Hughesa i sa svojom djecom seli se u London, u stan gdje nekada život W.B Yeats. U tom stanu Plath će dočekati najhladniju zimu stoljeća, bez struje, vode i telefona, sa dvoje male, oboljele djece. U oktobru 1962., nezadrživa bujica riječi konačno slama branu: ustajući svako jutro u 4 sata, Plath piše pjesme, da bi potom provela ostatak dana brinući se o djeci i kućanskim poslovima. U suludom ritmu, pjesnikinja uspijeva za mjesec dana napisati čak 25 pjesama. Među njima su Daddy (Tatice), Lady Lazarus (Ženski Lazar), I am Vertical(Ja sam okomita), Fever 103 (Groznica 41) itd. Novim, oslobođenim glasom, lišenim prijašnjih stega forme, lišena lažnih ideala jednog licemjernog društva, lišena potrebe da bude savršena u očima drugih, Plath konačno pušta svoje demone van. Njene pjesme obračunavaju se sa dalekim ocem, nevjernim mužem, represivnim društvom, teretom porodice i majčinstva, i to čine sa nevjerovatnom snagom, ljutito, razjareno i nasilno. Plath se ponovo okreće smrti i samoubistvu, svom omiljenom hobiju. U pjesmi I am Vertical (Ja sam okomita) piše:

 Prirodnije je za mene da ležim.

Tad smo nebo i ja u otvorenom razgovoru,

A bit ću korisna kad konačno legnem:

tad će me drveće moći već jednom dotaći i cvjetovi naći vremena za me.

Sylvia Plath platila je visoku cijenu za svoju poeziju: iscrpljena i izmučena, 11. februara 1963., konačno se predaje. Tog ponedjeljka, u osvit zore, stavlja glavu u pećnicu, i ovaj put uspijeva u namjeri koja joj nije pošla za ruku deset godina ranije. Mjesec dana prije samoubistva, Plath je izdala i  polu-autobiografski roman The Bell Jar koji opisuje dešavanja iz 1953., boravak u New Yorku i nervni slom koji je uslijedio. Njene posljednje pjesme posthumno su objavljene u zbirci Ariel, čiju je pripremu i izdavanje nadgledao Ted Hughes. Ariel će donijeti Plath i Pulitzerovu nagradu za poeziju, a pjesnikinja će postati jedna od ikona feminističkog pokreta, koji će u njoj vidjeti savršen primjer mučenice, nevine žrtve nevjernog muža i bešćutnog patrijarhalnog društva. Kao što je njena poezija uveliko zasjenila njene slike, tako je i mit o Sylviji Plath zasjenio i Sylviju, pjesnikinju, i Sylviju, osobu. Ostala je samo priča o stradanju i depresivnoj, histeričnoj ženi koja ustaje s kosama crvenim/i muškarce kao zrak tamanim (Ženski Lazar), priča koja nije dovoljno da iskaže Sylvijin genij, talenat, njen izvanredni smisao za humor (najjasnije očitovan u njenim dnevnicima) kojim se herojski borila protiv mračnih demona svoje bolesti, njenu snagu, prkos i ljubav prema životu. U jednom zapisu iz dnevnika, Plath piše:

 Možda ću se jednog dana puzajući vratiti kući, potučena, pobijeđena. Ali ne sve dok mogu iz svoje nesreće pisati priče, svoju tugu pretvoriti u ljepotu.”

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s