Ublehaši svih identiteta

Piše: Nihad Hebibović

Članak je napisan 10. januara 2012. godine

“Kome je dobro, njemu je lako da bude dobar.”  (Ernest Bloch)  

Ubleha kao“ politički“ diskurs dominantan je modalitet u bosanskohercegovačkom društveno – političkom dijalogu. Ona predstavlja osnovu interakcije između ideoloških i tobožnjih nadideoloških političkih kategorija i pozicija. Pa uprkos tome što je ona sama po sebi ništavna, predstavlja glavno oružje (netom izvađeno iz blata politikanstva) kojim se služni javni ili civilni sektor, preplaćena inteligencija koja je okupirala medijski prostor ili skupina dežurnih popravljača svijeta koja se za taj prostor tek treba izboriti.

demagogJedna od najvećih društveno – političkih mistifikacija koju je nužno zarad kristalizacije političkih pozicija demistificirati, odnosno raskrinkati kao ispraznu demagogiju, intelektualno mediokritetstvo ili prosto rečeno kao ublehu, jeste navodna nepomirljivost ili suprotnost između dva društveno i real – politička koncepta u bosanskohercegovačkom društvu. To jeste famozna suprotnost između etničkog (nacionalnog) i građanskog koncepta bh. društva. Taj prividni koceptualni antagonizam koji je književnik Ivana Lovrenović definirao kao „ kriza koncepata“, predmet je brojnih političkih sporenja i razmirica, koja su po uvriježenom mišljenju naše preplaćene inteligencije doživjela svoj krajnji stadij održavajući se izravno na politički krizu zbog koje se navodno „ moralo“ dugo čekati na konačno formiranje vlasti na državnom nivou.

Ovdje treba reći da pomenute krize društveno – političkih koncepata ne samo da nisu nikakvim uzrokom političkih kriza, zbog toga što jedan koncept ne može da nadvlada drugi, kako smatra naša inteligencija, dok u isto vrijeme legitimira ublehaško politikanstvo vladajućih skupina društva. One su samo i isključivo predstavljaju sredstvo i dnevno – političku mimikriju, vladajućeg sloja društva u čemu uveliko uzima učešće inteligencija. Međutim iako je konačno došlo do formiranja državne vlasti, te sada izabranim predstavnicima na putu „ekonomskog oporavka“ ne stoje niti etnički (nacionalni), niti građanski koncepti, među našom spisateljskom scenom još ne jenjava draž te tematike. Tu draž u svojoj zadnjoj kolumni ponovo je reaktualizirao književnik Emir Imamović .

Ko o čemu, književnici o mogućnosti ili nemogućnosti etničkog ili građanskog funkcioniranja društva! Imamović kao uzoriti učenik sarajevske kulturološko – identitetske škole (škola zvana „ Hljeba i identiteta”) iznova nam piše o nemogućnosti paralelnog funkcioniranja etničkog i građanskog koncepta društva, uprkos tome što je taj koncet upravo na sceni, o čemu će ovdje biti kasnije riječ.

Zadatak ovog teksta nije da se bavi onim što Imamović kaže, jer na moju najveću žalost, on nije rekao ništa novo, osim što je još jednom bezuspješno pokušao proniknuti u suštinu Lagumdžijinog poimanja identitarnosti dva koncepta.

laStoga ćemo ovdje pokušati definirati na kojim su to pozicijama stajali i na kojima još uvijek stoje pobornici dva navedena koncepta. Najslikovitiji izraz sukoba između dva zadata koncepta u političkom, ali i u „ intelektualnom“ smislu simbolizira još uvijek aktuelni boj između HDZ-a i SDP-a, koji se vodio u predizbornom, ali i u postizbornom vremenu.

HDZ-ova politika obrane od „majorizacije Hrvata“ i inteligencije koja je stala u taj borbeni red, zalagala se i zalaže za društveno uređenje Bosne i Hercegovine na etničkom (nacionalnom) principu, pri čemu se pod takvim modelom podrazumijeva mogućnost političkog djelovanja samo u kapacitetima etničke legitimnosti. Koalicija okupljena oko HDZ-a podržana i od strane SNSD-a, imala je svoju „analitičku“ ili inteligencijsku potporu u spisateljskoj družini koja se također zauzimala za taj koncept. Na historiografski način rečeno, glavni predstavnici te škole bili su „analitičari“ tipa : Nino Raspudić, Veselin Gatalo, Ivo Lučič, supružnici Vlaisavljević , a njima će se kasnije kao „izdajnici građanskog koncepta“  pridružiti i prvaci sarajevske kulturološko – identitetske škole Enver Kazaz i Ivan Lovrenović. Istina, ne zbog prihvatanja etničke legitimnosti, nego zbog uistinu popularne  „andrićevske“ razočaranosti, ne Bosnom, nego bh. socijaldemokratijom.  Razočarnosti kojoj se odveć nekako trebao dati kakav – takav smisao. Apologete politike „Mi sami“ odjednom su u svojoj usamljenosti zablistale optimizmom koji je rastao do neslućenih razmjera, jer kako su i sami govorili  „Imamo par njihovih koji su za Našu stvar“.

Sa druge strane pobornici, građanskog uređenja društva oličeni u postojećoj politici SDP-a, zalagali su se i zalažu za princip multikulturalnosti čiju ideološku osnovu također simboliziraju identitetski narativi koji su umnogome u identitetskoj koheziji sa identitetskim ideologemama protivničkog tabora, ma koliko se to činilo kao najveći mogući kontrast. Međutim, za razliku od suparničkog tabora, građanski tabor nije imao bitno jaku logističku podršku inteligencije i spisateljskih prvaka, ali je zato snaga građanskog tabora proisticala iz bosanskohercegovačkog Walter New Deala sa građanima BiH. Ta snaga također se očitovala u posjednovanju strateško važnih pozicija. Tu se u prvom redu misli na posjedovanje Federalne televizije i ekipe okupljene oko Hadžiomerovića i jataka. „ Intelektualnu“ podršku građanskom taboru pružilo je ipak tek Hrvatsko narodno vijeće na čelu sa fra Lukom Markešićem, tek toliko da i građanski tabor ima „ nekoga od njihovih na Našu stvar“.

ublehaRezulat trećeoktobarskog boja za oba tabora, kao političke personifikacije dva društvena koncepta bio je i više nego dobar. Međutim, tu nikako ne prestaju, nego tek počinju „muke gospodnje“ za inteligenciju u okvirima konceptualnih tabora. Dok su političke elite poslije godinu i pol uspjele zarad svojih vlastitih interesa donekle pomiriti „zavađene“ koncepte, smiješna inteligencija, duboko uglavljena u početne pozicije, još uvijek tumara u konceptualnim antagonizmima.

Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo

Ova rečenica iz stare crnogorske serije postavlja kao primarno pitanje kada će već jednom zamrijeti ljute razmirice po pitanju dva sporna i „zavađena koncepta“. Ili zaista za pobornike etničkog ili građanskog koncepta nema utjehe. No, da li je uistinu moguće sinhronizirano funkciniranje nacionalnog i građanskog koncepta, ili je to apsolutno nemoguće?! Književnik Emir Imamović kritizirajući Zlatka Lagumdžiju i njegovu postavku o pomirljivosti između dva koncepta, ustvrdio je da je to prosto nemoguće. Možda tek zbog toga, što red nalaže neslaganje sa Lagumdžijom u SDP-ovim vremenima, jer ovo definitivno nisu vremena kada bi se jedan pisac i u čemu mogao slagati sa Lagumdžijom. Međutim, šta je to doista suprotno između nacionalnog i građanskog ? Još od vremena Francuske buržoaske revolucije, nacionalno ujedno jeste i građansko, građansko ujedno jeste i nacionalno. Paradoksalno zaista zvuči, ma koliko ljuti konceptualni protivnici ne odustajali od svojih početnih pozicija, da je Lagumdžijina politička postavka o bliskosti nacionalnog i građanskog tačna, i da je Lagumdžija donekle u pravu. Međutim, Lagumdžija kao pristalica konceptualne identitarnosti iz svoje političke vizure ima posve drugačije motive za promoviranje te bliskosti. Njemu apsolutno nije potrebna nikakva muka da bi dokazao tu identitarnost, ali Lagumždija takvom politikom nastoji samo legitimirati postojeće stanje i učvrstiti svoje političke pozicije.

Suština bliskosti etničkog (nacionalnog) i građanskog koncepta društva krije se u svojoj osnovi, što bi Lagumdžija kao predsjednik, makar i nominalno lijeve partije trebao vidjeti, ali iz političkih razloga ne želi da vidi. Preovladajući politički diskurs u bh. društvu jeste građanski politički diskurs, bio on izrazito nacionalistički (etnički) ili „ antinacionalistički“ (građanski). Etničko ne isključuje građansko, građansko nikad ne isključuje etničko. Oba ova konceptualna politička diskursa ne dovode u pitanje klasnu osnovu našeg društva, nego kao jedno tijelo figuriraju, tumačeći brojne identitete i identitetska pitanja kao goruću društvenu problematiku koja tobože stoji na putu „ blagostanja“. Pristalice i etničkog i građanskog koncepta u svojim analizma, identitetske antagonizme definiraju kao ključ problema. Međutim, ne u cilju prevazilažnja kreiranih identitetskih antagonizama, nego u cilju pothranjivanja indentiteta. Upravo pothranjivanjem identiteta, polemiziranjem o bliskostima i različitostima, prikriva se suštinska podjela koja postoji u našem društvu, to jeste klasna podjela, na one koji žive od tuđeg i na one koji žive od svog rada.

sdpProgresivnost bosanskohercegovačke socijaldemokratije, ako je išta od nje ostalo, upravo će ovisiti o tome u kojoj će mjeri SDP odbaciti građanski koncept, a kao partija ljevičarske provenijencije prihvatiti ono što je izvorna ideološka pozicija te partije, to jeste klasni koncept (koncept klasne borbe) .Da sadašnji SDP nije ni ljevičarska, niti višenacionalna partija to odveć znaju i zadnji politički diletanti, pa ipak gledano dijalektički SDP nikada neće postati ljevičarskom partijom zbog toga što bi eventualno postao višenacionalnom. Višenacionalnom će tek moći postati kada postane ljevičarskom, to jeste kada se u njemu samom isprofilira snažna lijeva frakcija na pricipima klasnog kocepta.  Za sada je ta mogućnost kilometarski daleko od naše političke zbilje, međutim ako ima nade za ozbiljno političko djelovanje i u okvirima parlamentarizma, ona je u novoj klasnoj politici nove socijaldemokratije, koja bi sa sebe ovaj put trebala skinuti luđačku košulju građanštine. Samo istinska socijaldemokratija koja odlučno odbacuje identitarne sukobe, između navodnih suprotnosti, građanskog i etničkog, suprotnosti između dvije istvojetnosti, formulirana na klasnim osnovama, čini se kao posljednja nada u buđenje uspavanog proletarijata. U tome dakako ne treba očekivati pomoć od naše inteligencije, sve dok ona vodi stogodišnje etničko – građanske ratove. Sve do tada će njihova intelektualna piskaranja ostati na nivou ubleha koje serviraju Lagumdžija i Čović.

O još jednoj ublehi

ikiIstina, ublehaštvo ove posljednje ublehe koju ću ovdje pokušati prezentirati, ponajmanje je pogubno. Radi se naime o ultraljevičarskom ublehaštvu. Ono se očituje u nedoglednom naricanju nad kompradorskom politkom SDP-a kao aktualne vlasti, zbog njihove neminovne saradnje sa Međunarodnim monetarnim fondom, zbog procesa  „euroatlanskih integracija“ i saradnje sa ostalim kapitalističkim institucijama, koja je nužna za opstojnost državnih ili entitetskih budžeta. S obzirom da živimo u kapitalističkim proizvodnim odnosima, i više je nego jasno da te vlade, ma ko se na njihovom čelu nalazio, moraju igrati po pravilima svjetske ekonomije. Oštrica vanparlamentane ljevičarske kritike, i to ne samo u BiH, nego i u regionu, prečesto je i previše usmjerena na ono što najveći dio obspravljenog proletarijata ne razumije. Pored opravdane kritike kompradorstva naših vlasti za koju svakako ima mjesta, i mora ga biti, produktvnije bi bilo za ljevičarske grupacije vršiti stalni pritisak na organe vlasti, kako bi se sredstva iz budžeta konačno prebacila radnicima koji se nalaze u štrajkovima i koji su na rubu vlastite egzistencije, kada već znamo da su te iste vlasti nesposobne da pokrenu nove proizvodne procese, bez „kapitalnih investicija“ .

Politika „izgladnjelog proletarijata“ koji će se pobuniti prije ili kasnije, nije ništa drugo do ultraljevičarsko lešinarstvo. Neće se (široke radne mase) pobuniti onda kada uvide da nemaju ništa. Pobunit će se tek onda kada uvide da mogu imati. 

Nova ljevičarska politika mora stvarati šire frontove, i u svakoj prilici insistirati na ispunjavanju radničkih zahtjeva. Baš kao što progresivnost socijaldemokratske ideje ovisi o prihvatanju klasnog koncepta društva, odnosno klasne borbe, tako i progresivnost vanparlamentarne ljevice isključivo ovisi o tome koliko će se vanparlamentarna ljevica obraćati proletarijatu, a koliko buržoaziji. Na kraju krajeva i „ Komunistički manifest “ je u mnogome više bila poruka prezernima na svijetu, nego tlačiteljima.  Isto važi i za preplaćenu inteligenciju kojoj je Zlatko Lagumdžija vječita inspiracija, a vječita boljka oskudica dobre stare dijalektike.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s