Ako je Bog dobar, zašto postoji zlo?

Piše: Melina Borčak

Sve religije nude odgovore na ovo pitanje, svi odgovori su različiti, čak unutar religija nailazimo na neslaganje. Cilj ovog članka nije odrediti istinu, što u ovom slučaju nije ni moguće, nego saznati kakva objašnjenja imaju različite religije.

Izbor najboljeg odgovora zavisi od tačke gledišta koju zauzmemo. Za legendarni britanski anarhopunk bend Subhumans, odgovor je kratak, jasan i rimuje se: „No, I don't believe in Jesus Christ, my mother died of cancer when I was five!“ (Ne, ne vjerujem u Isusa Krista, moja majka je umrla od raka kada mi je bilo pet godina!) Za njih je jasno: ima zla = nema boga. Prema tome, ateisti više nemaju potrebu da se bave ovim pitanjem. Za njih, bog jednostavno ne postoji. Kraj priče.

1

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Analiza pitanja zla u svijetu kojim vlada dobar bog većinom polazi od sljedećih pretpostavki:

Premisa 1: Bog postoji

Premisa 2: Bog je dobar

Premisa 3: Bog je svemoćan

Premisa 4: Zlo postoji

Odbacivanje prve pretpostavke smo već spomenuli, a odbacivanje druge pretpostavke, tj. apsolutne dobrote boga, malo je kompleksnije. Jedna od mogućnosti objašnjenja za sobom povlači panteizam, tj. vjerovanje da je bog sve i da je sve bog, što znači da može biti i dobar i zao. Osim panteizma, tradicionalna zulu religija govori o Gospodaru Neba koji je istovremeno dobar i zao.

Svima su nam poznati slučajevi odbacivanja treće pretpostavke, tj. svemoćnosti boga. Na nju nailazimo u politeizmu – u svađama, takmičenjima i relacijama više bogova koji nisu svemoćni. Drevnogrčka mitologija je krcata slučajevima u kojima se bogovi prepiru ne samo međusobno, već i sa običnim ljudima. Osim toga, postoje i polu-bogovi, tj. djeca bogova i običnih ljudi.

Zoroastrijanci vjeruju u boga koji je u potpunosti dobar i ne bi dozvolio zlo, ali je svijet borba dobra i zla u kojoj, nažalost, potpuno dobri bog Ahura Mazda ne može u potpunosti pobijediti zlo.

Poricanje četvrte pretpostavke, postojanja zla, bilo bi paradoksalno, jer je tolika odvojenost od realnosti sama po sebi zlo. Budući da ni najtvrdokorniji religijski fanatik nije dovoljno uronjen u iluzije da poriče postojanje zla, objašnjenje za prethodne logičke inkonzistencije mora se pronaći na drugom mjestu.

Zajednički odgovori monoteističkih religija

Ljudi koji vjeruju u Boga moraju na svoju dušu preuzeti teret shvatanja i objašnjavanja svih svjetskih ratova, gladi, ubistava, silovanja, mučenja, političkih sistema, robovlasništva, nepravdi, rasizma, cionizma, terorizma, specizma, seksizma, kao i činjenicu da će se naša galaksija za koji miliončić godina sudariti sa Andromedom, što će dovesti do definitivnog uništenja našeg svijeta, i svega što je ikad na njemu postojalo, uključujući sjećanja. I čokoladu!

Ovo je tačka u kojoj sve postaje komplikovanije. Jedno od objašnjenja pronalazimo u činjenici da je veliki dio svjetskog zla ljudska odgovornost. Bog je ljudima dao mogućnost slobodnog izbora, pa ljudi mogu izabrati da čine zlo. Ako bi natjerao ljude da budu dobri, oni više ne bi bili slobodni. Prema tome, mogućnost da ljudi izaberu zlo je nešto što bog ne može kontrolisati bez eliminiranja slobodne volje. Drugim riječima, mi smo krivi što smo roba s greškom.

Ovo objašnjenje prihvataju i judaizam i kršćanstvo i islam. Ali, svima nam je jasno da ljudi nisu odgovorni za sva zla svijeta. Šta je sa prirodnim katastrofama, bolestima, nepravdama i nesrećama? Kršćanski fundamentalisti vjeruju da su ljudi odgovorni i za to – to su božije kazne za „nemoralno“ ponašanje ljudi. Na primjer, poznati američki ‘televangelist’ Pat Robertson tvrdi da je užasni zemljotres na Haitiju kazna za činjenicu da se narod Haitija pobunio protiv robovlasništva i pobijedio francusku kolonijalnu vlast, što su uspjeli samo zato što su sklopili pakt sa Sotonom.

Naravno, čak i kada bismo bili dovoljno bolesni da prihvatimo ovako šarmantan stav, to ne objašnjava smrti djece u „pokvarenim“ narodima. Ljudi nisu krivi za sva zla svijeta, a i da jesu, oni koji ispaštaju većinom nisu oni koji su prouzrokovali zlo. Osim toga, zašto nemamo bolju samoodbranu? Ne možemo detektirati radon, ugljenmonoksid, ugljendioksid, metan, radijaciju, razne otrove – a ako ih udahnemo ili budemo izloženi njima – mrtvi smo.

Vjeruje se i da je moguće postojanje razloga za zlo, a da ljudi tog razloga ili nisu svjesni ili ga nisu sposobni shvatiti. Vjernici naglašavaju da samo zato što ne znamo koji je razlog božijeg djelovanja, ne mora značiti da taj razlog ne postoji. Sve u svemu, dosadašnji odgovor je: „Ne znamo kako, ali moguće je.“ Nema obaziranja na činjenicu da je moguće da nije moguće.

Šta je, zapravo, zlo?

3

Još jedno objašnjenje koje prihvataju sve tri abrahamovske religije je to da nam postojanje zla omogućava spoznaju dobra. Kada ne bi bilo zla, ne bismo bili svjesni, niti sposobni shvatiti dobro. Za budiste, ovakav odgovor je smiješan i ponižava dobro, spuštajući ga na nivo suprotnosti zla. Dobro je više od toga. Budistički sveštenik Shravasti Dhammika kaže: „Čitanje o Hitleru ili Pol Potu nije ono što me inspiriše da budem dobar.“ Budisti se uopšte ne trude da odgovore na pitanje zla, za njih je važnije prilagoditi ljudske želje na način da ne budu u konfliktu sa time kako stvari stoje u realnosti. Ukratko, budizam nas uči da se svijet ne vrti oko nas i da nam niko nije ni mukajet.

Judaizam ima interesantan način shvatanja zla. Na skali od -100 do 100: -100 je zlo, -50 je loše, nula je neutralna, 50 dobro, a 100 pobožno. Ljudi mogu postići maksimalno 99, ali većina nas je između -65 i 65.

U islamu se vjeruje da nema apsolutnog zla. Sve što je Allah dž.š. stvorio ima dobre strane – neke stvari su u potpunosti dobre, ali ništa nije potpuno zlo, nego ima bar trunku dobroga u sebi. Čak i stvaranje Iblisa (šejtan, Sotona) dobro je u tome da znamo da postoji neprijatelj koji nam želi nauditi i odvesti nas na pogrešan put, pa se možemo bolje braniti i čuvati. Međutim, to je slaba utjeha za postojanje zla mnogo većeg od bilo kakvog dobra koje povlači za sobom. U islamu, sloboda izbora da radimo dobro ili loše je test. Ovaj svijet je samo način provjere kojim se ljudi svrstavaju u one koji će ići u raj ili pakao. Osim toga, dobra vremena su provjera ljudske zahvalnosti, a loša vremena su provjera ustrajnosti na Božijem putu.

Osim svega ovoga, muslimani vjeruju da, kao ljudska bića, nikada nećemo biti sposobni u potpunosti prosuditi šta je zlo. Problem je što sudimo o zlu po sadašnjem svijetu, a ne životu poslije smrti – za sadašnje zlo, moguće je da budemo nagrađeni na onom svijetu, jer smo ga izdržali i tokom trpljenja zla ustrajali u vjeri. Ovo je slično hinduističkom shvatanju zla kao karmičke reakcije – zlo u ovom životu je kazna za lošu karmu sakupljenu u prethodnom.

Islamska teologija navodi mnoge razloge zašto Bog dozvoljava, ili čak stvara, zlo. Osim već navedenih, smatra se da patnja dozvoljava Dobro drugog reda. Dobro prvog reda su fizičko uživanje i sreća, a loše prvog reda su fizički bol i tuga. Dobro drugog reda je viši nivo dobra, na primjer hrabrost, koji može postojati samo ako postoji zlo.

Na pitanje „Ako je bog dobar, zašto postoji zlo?“, hindu mistik Sri Ramakrišna je odgovorio: „Da zapetlja priču.“ Ostaje nam da se nadamo da neće biti previše zapleta, i da nismo skupili mnogo loše karme. Trebamo se potruditi da na skali dobra budemo bar 60 – da ne bismo bili kažnjeni ni za buduće grijehe. Ako ne uspije, trebamo svoje želje prilagoditi realnosti. I naravno: SRETNO, AHURA MAZDA!

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s