Bespomoćni psi, bespomoćni ljudi

Piše: Amir Purić

2

Članak je objavljen originalno 30. novembra 2012.

Problem s psima lutalicama, koji su preplavili ulice gotovo svih bosanskohercegovačkih gradova nakon što je u aprilu 2009. godine stupio na snagu Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja, je još uvijek daleko od rješenja. Nadležnost za rješavanje ovog problema je prenijeta na lokalnu vlast, ali ne i sredstva za osnivanje skloništa i azila za napuštene životinje. To je stvorilo začarani krug prebacivanja odgovornosti s viših nivoa vlasti na niže i obratno. Navedeni zakon, odnosno njegovo neprovođenje, je stvorilo situaciju u kojoj su ljudi i čovjekovi najbolji prijatelji ostavljeni jedni drugima na milost i nemilost.

Upravo je milost i ljubav prema životinjama bila motiv Maidu i Aldijani Keserović, mladom bračnom paru iz Velike Kladuše, da prošle zime krenu sa svakodnevnim akcijama hranjenja pasa lutalica. Kažu da njihovu patnju i glad nisu mogli mirno gledati. „Nekih pola godine smo svakodnevno hranili napuštene pse na ulicama Velike Kladuše. Sada ih ne hranimo svaki dan, već jednom u dva-tri dana. Hranu za pse smo dobijali od donatora iz Slovenije ili plaćali iz svog džepa. S vremenom se, zahvaljujući i facebook grupi koju smo kreirali, stvorila grupa volontera koja nam je pomagala i zajedno smo brinuli o psima“, kaže Maid, koji ima 25 godina, završen fakultet, ali ne i posao.

Iako samo Aldijana radi, njih dvoje kažu da ne razmišljaju o tome koliko su novca potrošili na hranu za pse, kako lutalice tako i one koje su usvojili, a trenutno imaju tri takva psa. „Dnevno je potrebno minimalno 10 KM da nahranimo pse koji lutaju ulicama. Dio hrane dobijamo od donatora, dio su ostaci iz lokalnih restorana, a dio sami kupujemo“, govori Maid dok se vozimo prema njemu poznatim mjestima na kojima se skupljaju psi lutalice. Prvo takvo mjesto je napuštena kuća u gusto naseljenoj ulici tek koji kilometar od centra grada. „Ljudi nas ponekad verbalno napadaju i prijete nam, govore da vodimo te pse svojoj kući“, kaže Aldijana i dodaje „razumijem ljude koji ne žele pse u blizini svojih kuća. Navečer ih budi lavež pasa, preko dana se boje da će ih psi napasti, ali za to nismo krivi ni mi, niti psi. Trebamo svi zajedno da pokušamo riješiti ovaj problem.“

Čija su briga mrtvi psi?

Iduće mjesto na kojem su napušteni psi pronašli sklonište je par minuta vožnje od grada i tu zatičemo jeziv prizor. Šest pasa, tek nekoliko mjeseci stari, su se provukli kroz ogradu barake na mjestu bivše talionice i tu pronašli krov nad glavom, no zarazna bolest (vjerovatno parvoviroza) ih je pokosila. Pet ih je uginulo, a šesti, još uvijek živ, leži pored već polu-raspadnutih leševa i sam vidno iscrpljen od bolesti. Vrata barake su zaključana, a Maid ne želi provaliti jer ne zna ko je vlasnik prostorije, niti šta da radi s mrtvim psima o kojima je već ranije obavijestio komunalno preduzeće iz kojeg je dobio odgovor da to više nije njihov posao.

Samo stotinjak metara dalje je mini deponija smeća (koja je sigurno posao komunalnog preduzeća), gdje je među odbačenim televizorima i dijelovima auta sklonište pronašla još jedna grupa pasa. Pitanje je vremena kad će ovi štenci, ako već nisu, doći u dodir s uginulim psima i tako postati prenositelji bolesti. Baraku s uginulim psima i deponiju smeća dijeli tek rijeka i most na koji ribolovci iz Velike Kladuše svakodnevno dolaze na pecanje.

Hitna pomoć u Sarajevu ima više od deset intervencija dnevno zbog napada i ujeda pasa lutalica. U Velikoj Kladuši su takvi slučajevi iznimna rijetkost, pogotovo u samom gradskom području. Jedan od razloga zašto Kladuščani ne strahuju od pasa su ljudi poput Maida i Aldijane, koji se svakodnevno trude da psi ne budu gladni.

Ilhana Škrgić, jedna od osnivača Udruženja za zaštitu životinja „Topla Šapa“ iz Velike Kladuše, kaže da je sve više onih koji doniraju hranu za pse lutalice, ili ih sami hrane na ulicama Velike Kladuše. I ovo Udruženje putem donacija prikuplja hranu za pse, hrani ih, te provodi druge akcije u cilju rješavanja problema pasa lutalica.

Prve kastracije i sterilizacije

Najznačajnija takva akcija bi se trebala sprovesti ove zime zajedničkim projektom „Tople šape“ i Veterinarske stanice Velika Kladuša, koji svojim i sredstvima lokalnih donatora uređuju prostorije u kojima će veterinari iz Austrije vršiti kastraciju i sterilizaciju, za početak, stotinjak pasa. Sredstva za kastraciju, sterilizaciju i nakade veterinarima će donirati nevladine organizacije iz Njemačke, Austrije i Slovenije.

„To nije velika brojka obzirom na ukupan broj napuštenih pasa u našoj općini, ali kad imamo u vidu da jedna ženka psa okoti u prosjeku sedmoro mladih, zahvaljujući ovoj akciji će biti znatno manje lutalica iduće godine, nego što bi ih bilo bez nje“, pojasnila nam je Ilhana. Udruženje čiji je ona predsjednik je dobilo i značajnu donaciju za nabavku hrane i lijekova za pse lutalice kojih je najviše na području gradske deponije. Ta deponija se nalazi pet kilometara istočno od grada i oko 200 pasa se hrani i živi na njoj. Nema službenog objašnjenja kako su svi psi dospjeli tu, vjerovatno ih mami miris hrane s deponije, a kruže glasine da ih tu dovoze ljudi iz grada i drugih naselja, čak i komunalci i lovci.

1

Nisveta Đedović, direktorica Veterinarske stanice, upozorava kako je samo pitanje trenutka kada će se pojaviti bjesnilo, jer će neki od napuštenih pasa na rubnim dijelovima naseljenih mjesta prije ili kasnije doći u kontakt sa zaraženim divljim životinjama koje su prenositelji virusa te smrtonosne bolesti, a pomenuta deponija je jedno od potencijalnih izvorišta te bolesti. Ona krivca za ovakvo stanje vidi prvenstveno u općinskoj vlasti koja u protekle tri godine za rješavanje ovog problema nije izdvojila niti marke.

Problem se mogao riješiti u začetku

Admil Mulalić, načelnik Velike Kladuše u periodu od 2004. do 2012. godine, kaže da je Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja dokaz nazadnosti državne vlasti koja je prenijela nadležnost za izgradnju azila, ali ne i sredstva kojim bi se to riješilo, te je zbog toga, preko Saveza općina i gradova BiH, uputio apelaciju ka Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine na ocjenu ustavnosti ovog zakona. Direktorica Veterinarske stanice smatra da općinske vlasti nisu pokazale ni minimum sluha za ovaj problem i ističe da se s blagovremenim djelovanjem i s minimalnim sredstvima mogla kontrolirati populacija pasa lutalica.

Ilhana Škrgić i Nisveta Đedović dijele mišljenje kako se i sa sredstvima koje su dobijali šinteri prije nego što je novi zakon stupio na snagu, moglo mnogo učiniti (neslužbeno doznajemo da se radi o iznosu od 10 do 12 hiljada KM), ali su ta sredstva preusmjerena drugdje. „Prošle godine općina nam je odobrila 20 hiljada maraka za rješavanje problema pasa lutalica, ali nam ta sredstva nikad nisu isplatili. Ove godine smo tražili 28 hiljada KM, ali niko nam nije ni odgovorio. Taj novac sad pokušavamo dobiti od stranih organizacija preko raznih projekata“, objašnjava Đedović.

Po njenom mišljenju, rješenje ovog problema nije u izgradnji azila već sterilizaciji i kastraciji kao mnogo jeftinijoj i boljoj soluciji: „Mnogo bolje rješenje je kastracija i sterilizacija, ali to je proces za koji je potrebno 4-5 godina samo da se stabilizira populacija i počne smanjivati. Kastracija i sterilizacija pasa, te edukacija stanovništva, je ključ da se ovaj problem riješi. Kanađani su akciju sprovodili 15 godina, no sada su mirni.“ Ona napominje da je i stanovništvo iznimno niske svijesti kad je u pitanju briga o psima: „Zakon je predvidio čipovanje, ali kod nas se ljudi odlučuju za to samo kad idu preko granice. Ljudi neće ni da registriraju pse ljubimce, čak ih i ne cijepe. U vrijeme parenja ih puste na ulicu, a ako imaju ženku i ona se porodi, te psiće obično ostave u divljini i stvaraju nove lutalice. Problem je što ljude niko i ne prisiljav da cijepe pse. Ove godine smo naručili 1000 doza vakcine, iskoristili smo samo 500. Odgovornost je na ljudima.“ Direktorica Veterinarske stanice upozorava da je „sve veći broj onih koji zovu, traže pomoć, neki i plaču jer ne znaju šta da rade s psima koji su se okotili u njihovim dvorištima. Drugi nam prijete, traže da nešto poduzmemo jer im psi napadaju stoku, ali i mi smo nemoćni.“

3

Problem s psima lutalicama na primjeru Velike Kladuše pokazuje kako (ne) funkcionira Bosna i Hercegovina: vlast donese zakon koji se ne provodi, zatim vrijeme prolazi u prebacivanju krivice s jednih instanci vlasti na druge, a rješavanje gorućeg problema u zajednici pada na pleća pojedinaca iz civilnog sektora.

Čak i s minimalnim novčanim sredstvima, uz konsultaciju sa stručnjacima, općine su mogle kontrolirati populaciju pasa lutalica, koja bi se uskoro počela i smanjivati. No, nakon gotovo četiri godine nepostojanja sistematskog pristupa u rješavanju ovog problema, broj napuštenih pasa se deseterostruko povećao, i svakim danom je potrebno sve više sredstava da se svi psi zbrinu, kastriraju ili steriliziraju.

Svakim danom sve je više pasa na ulicama, a sve manje hrane. Stručnjaci upozoravaju da je zimi, zbog manjih količina hrane u prirodi, mnogo više zabilježenih napada od strane pasa na domaće životinje, ali i ljude. I pred ovu zimu su građani i psi ostavljeni jedni drugima na milost i nemilost, pa ko prvi poludi.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s