Budi mirna, ili ću te udaviti

Piše: Aida Turčalo

«Starija devojčica Ž. P., sada šesnaestogodišnjakinja, kaže da je Čeh često dolazio u njihovu kuću. ‘Tata je bio na poslu, a braća i sestre napolju. Mama je tada tjerala sestru i mene na terasu da gledamo da se tata ne vrati, a ona je sa njim išla u sobu. Jednom sam rekla tati da mama dovodi nepoznate muškarce i ona je posle toga pokušala da me udavi. Strina je došla i spasila me. Jednog dana, stajale smo na terasi a ona je bila sa tim čovekom u sobi. Izašla je i uhvatila me za ruku. Rekla mi je da idem u sobu. Nisam htela, počela sam da plačem. Ona me je gurnula u sobu kod njega. Zatvorila je i držala vrata. Ja sam plakala. Vikala mi je da budem mirna ili će me udaviti’, priča devojčica. Dok priča, ne plače. Samo obara glavu. Ni sama ne zna koliko je puta ponovila ovu priču policiji i socijalnim radnicima. Govori s pauzama, uz brižan pogled prema ocu koji steže pesnice od bijesa. Ona je, kako sama kaže, pet puta bila primorana da zadovoljava nastrane seksualne želje ljubavnika svoje majke. Zlostavljanje devojčica dešavalo se dok je T. P. bio na poslu. Da bi izdržavao osmoro djece, tri devojčice i pet dečaka, radio je i po dvanaest sati u komunalnoj službi.» Ovi stravični događaji odigravali su se u kući porodice Pejčić u Bačkoj Palanci, izvještava ekipa Blica.

1

Toliko puta ispričana priča i pored svega toga, iz dana u dan, se ponavljaju iste scene i možemo se svakodnevno susresti sa potresnim pričama osoba koje su žrtve nasilja. Seksualno zlostavljanje djece, nasilje muževa nad suprugama, silovanja, pedofilija, incesti, trgovina ljudima, sve su to problemi za koje i u Bosni i Hercegovini postoje konkretni primjeri. No, u zemlji koja je tek nedavno izašla iz rata, možemo slobodno reći, jer još uvijek su vidljive posljedice, koji je opustošio stotine hiljada domova, u kome je poginulo isto toliko ljudi, gdje su desetine hiljada izbjeglica, hiljade nestalih, nezaposlenih, malo ko od predstavnika vlasti smatra da je nasilje u porodici i društvu prioritet na koji društvo treba organizirano reagirati. Ono što se dešava u drugim zemljama, i načini na koje se oni pokušavaju boriti protiv ovoga, trebalo bi da alarmiraju i bh. javnost i predstavnike vlasti. Mnogo je dešavanja bilo u kojima su ljudi mogli među slikama pedofila prepoznati svoje mirne komšije, učtive komšije i prijatelje koji su živjeli miran život sa svojom porodicom. Zbog svih ovih dešavanja u nekoliko zemalja zapadne Evrope građani su potpisivali peticiju da policija, ukoliko roditelji to zatraže, mora pokazati sve dosjee poznatih pedofila. Skupljeno je preko tri miliona potpisa. Prema podacima Helsinškog komiteta za ljudska prava, od svih oblika nasilja nad djecom u BiH čak 16% otpada na seksualno zlostavljanje. U BiH ne postoje statistički podaci ni o žrtvama, ali ni o počiniocima ovog zločina, što automatski daje dobre pretpostavke za nove slučajeve. Prema podacima UNICEF-a, više od milion djece u svijetu natjerano je na prostituciju, prokrijumčareno ili prodato u seksualne svrhe, te za proizvodnju dječije pornografije. Svaka treća djevojčica i svaki treći dječak prežive određeni vid seksualnog nasilja do svoje osamnaeste godine, navode Dani. Zlostavljanje je prisutno kod pojedinaca bez obzira na starosnu dob i nacionalnost, društveno – ekonomski položaj, i u porodicama bez obzira odrasli u religioznom ili nereligioznom domu. Pokazalo se da je postotak incidenata sličan u gradskim, prigradskim i seoskim zajednicama. Pokazalo se da je 61,1% ispitanika u posljednjih godinu dana doživjelo barem jednom neki od oblika nasilja u porodici. U prosjeku, najčešće su doživjeli psihičko nasilje (24,1%), zatim materijalno zlostavljanje (6,4%), tjelesno nasilje (4,4%), te seksualno nasilje (2,1%). Kao najčešći počinitelji nasilja navode se suprug (30,15%), sin (16,64%) i kćer (14,01%).

Najveći problem za organizacije koje se bore da zaustave nasilje je to što žrtve rijetko prijavljuju nasilnike. Razloga je više, a glavni je jer se boje nasilnika, i jer se stide misleći da je nasilje njihova krivica i da su to zaslužile. Zahvaljujući velikim kampanjama vladinih i nevladinih organizacija, ženskih organizacija, SOS telefon, edukaciji policije, izgradnji sigurne kuće i medijskoj pažnji, situacija se malo promijenila, a sada žrtve, češće, ali uz garanciju za sigurnost ili anonimnost, prijavljuju nasilnike. “Ne okreći leđa nasilju, prijavi ga”, naziv je kampanje za borbu protiv nasilja u porodici koju, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, pokreće Ministarstvo rada i socijalne politike. Projekt „Potpora ženama sa invaliditetom u spriječavanju obiteljskog nasilja”, također je jako interesantan i više možete saznati ovdje

Jedna negativna posljedica ove borbe, nažalost, je da je sada «nasilje» najlakši način da se žene osvete bivšim partnerima, a usput je najbrži način da se dobije starateljstvo. Tako da, pored velikog broja žena koje su stvarno žrtve nasilja u porodici, postoji i značajan broj žena koje prave lažne prijave za nasilje. Žene željne osvete nakon raspada braka koriste djecu i sve što im padne na pamet. Žene koje doživljavaju nasilje rijetko žele otvoreno da pričaju o tome. Boje se nasilnika. Stide se. Kada je u pitanju posjeta centru za socijalni rad ili porodično savjetovalište, ako su prisutna oba bračna partnera, žrtva nasilja je tiha, sjedi daleko od nasilnika, ne gleda ga, šuti kad on priča. Žene koje prave lažne prijave se ponašaju potpuno suprotno. One se ne boje «nasilnika». Ona je glasna, ne stidi se nikako, ustvari cilj je da svi čuju da su one žrtve i da neko mora da plati. One pričaju stalno i svakome da su žrtve. Cilj je uništavanje kredibiliteta bivšeg partnera, tako da bez problema sjede u centru za socijalni rad, pored partnera, a prstom pokazuju na bivšeg partnera dok pričaju «detalje». Ovakve žene i njihove lažne prijave su osim opasnosti i štete koju nanose bivšem partneru i svojoj djeci, takođe velika opasnost za društvo i stvarne žrtve nasilja – samo je pitanje vremena kad će društvo početi da sumnja na sve prijave, pa i one prave. Istinske žrtve nasilja su u opasnosti da izgube prijeko potrebnu zaštitu i povjerenje koje sada imaju. «Samo sam čula zvuk pištolja, taj zvuk..koji odzvanja. Uspjela sam glavu samo na pola da okrenem i dobila sam udarac pištoljem u glavu», tako počinje potresnu ispovijest za Televiziju Vijesti, žrtva porodičnog nasilja, štićenica ženske kuće. «Maltretirao me, tukao, ponižavao, zatvarao u kuću, određivao sredinu u kojoj mogu da se krećem, vrijeđao sve oko mene.» Istražni sudija uvijek bi puštao muža na ulicu jer, kako je objašnjeno, povrede koje joj je nanosio nožem ili pištoljem nisu teške, navodi Televizija Vijesti.

„ Mi nismo slabi ako valjano iskoristimo

ona sredstva nad kojima nam je Bog prirode

dao moć… Bitka, gospodine, nije samo za

jake, ona je i za oprezne, poduzetne i hrabre. „

Patrick Henry

(10 pravila koja treba prekršiti & 10 pravila koja treba utvrditi, Bill Quain, Katarina Zrinski d.o.o. Varaždin, 2002. str 82)

Prethodni citat stavila sam iz prostog razloga da se automatski podstakne na borbu, na zaštitu, poštovanje same sebe, a zatim sve ostalo. Ne dopustiti sebi da se nađemo u sličnoj situaciji, a i ako ne dao Bog dođe do toga, automatski spriječiti, te se obratiti nadležnim organima.

Jedan od prvih koraka rješavanja problema nasilja jeste njegovo prepoznavanje. Svi smo mi svjesni postojanja ovog problema u našem društvu, ali istovremeno mudro šutimo, jer zašto pričati o nečemu u što lično nismo umiješani. Nekome je normalno da muškarac djevojci opali šamar, odnosno djevojka ne smatra strašnim to njegovo pokazivanje „pažnje”. Sve je to individualno. Mnoge knjige su napisane, pomenut ćemo samo neke: Slavoj Žižek, O nasilju, Vesna Nikolić Ristanović, Porodično nasilje, Leposava Kron, Seksualno nasilje, Desa Kolesarić i Ines Hečimović, Vodič kroz pravo na život bez nasilja, kao i mnoge druge.

Pod različitim vrstama nasilja se podrazumijevaju: psihičko nasilje, fizičko nasilje, seksualno nasilje, finansijska zloupotreba, duhovno nasilje, žene žrtve nasilja, djeca žrtve nasilja, nasilje djece nad roditeljima, te društveno nasilje.

Ako želite da pomognete žrtvi nasilja, trebali biste da je ohrabrite da donese svoje odluke. Oduprite se iskušenju da je izbavite i preuzmete kontrolu nad njenim životom. Društvo i država mora da govori o ovom važnom pitanju nasilja u porodici. Time što govorimo o ovom pitanju, prekidamo tišinu koja obavija zlostavljanje. Intervencija, suprotstavljanje, i oštra ljubav bi trebali da budu oruđe koje ćemo koristiti da se borimo protiv zlostavljanja u našem društvu. Zato imajte na umu: Nasilno ponašanje se ne isplati, jer se kažnjava, a zbog njega se može izgubiti i vlastita porodica!

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s