Gdje Neretva hladna teče…

Piše: Aleksandra Kuljanin

Fotografije: Marija Pušelja

Mostarci će o Mostaru uvijek pričati najbolje što znaju. Ali, ovo nije priča dvije Mostarke – ovo je priča dvije djevojke koje su u Mostar došle iz različitih razloga i potreba. Slučajne poznanice, koje su u različitim životnim periodima živjele u Mostaru, pričaju o njemu iz različitih perspektiva, jedna riječima, a druga objektivom svog fotoaparata.

1

Kanjon Neretve izgleda pomalo sumorno, razmišljam dok kroz staklo autobuskog prozora posmatram kapljice kiše koje se stapaju sa zelenom rijekom. Kišovito vrijeme nije ono što najbolje opisuje Hercegovinu, a pogotovo Mostar, u koji sam se zaputila nakon dugo vremena. Izlazeći iz autobusa, nekoliko trenutaka zurim u ogromni križ na brdu do kojeg sam se nekad penjala, posmatram ulicu i kisnem, a onda krenem preko mosta u pravcu hotela Ero. Primjećujem promjene, nove zgrade, manje ruševina, nemirnu Neretvu ispod mostova. Zastajem pred Erom. U glavi mi se mijenjaju jasne slike šarenih maturskih haljina i ozbiljna maturska odijela – prvi signali odrastanja i sazrijevanja. Matursko veče je istovremeno bilo i najveselije i najtužnije veče jedne generacije koja se za Mostar vezala lako, gotovo naivno, kao da ga nikada neće napustiti.  Dan poslije mature trebali smo (zauvijek) napustiti grad u kojem smo proveli dvije burne godine tinejdžerskog doba. Teška riječ je zauvijek, ja je nikada nisam znala izgovoriti. Uspomene naviru i ulica me vodi dalje. Što više odmičem, primjećujem nove tržne centre i dobijam utisak da ih je i previše. Mostar može ponuditi i bolju zabavu.

2

Obilazeći Rondo vidim da je to i dalje ista aleja kafića, s tim što su se promijenila njihova imena, i čini se kao da ih ima i više nego prije. Krećem prema Gimnaziji, pored Zrinjevca. Srušena biblioteka još uvijek zjapi u tišini, poput beskućnika kojeg je društvo odbacilo. Drečava boja gimnazijske fasade podsjeća me na  srednjoškolske dane i žurno idem prema Španskom trgu, gdje me čeka veliko iznenađenje. Trg je renoviran, postavljene su klupice i stubovi, koji me neodoljivo podsjećaju na  one koji smo gledali na časovima grčke umjetnosti.

Paradoksalno toj slici, prekoputa je ogromna urušena zgrada nekadašnje staklene banke o čijoj rekonstrukciji se, čini se, samo pričaju priče, bez ikakve stvarne akcije obnove. Neke stvari se ne mijenjaju. Iza trga je „Kamena bašta“ ili, kako je zovu učenici Koledža ujedinjenog svijeta, „The Oldman's Cafe“. U jednostavno uređenoj kafanici ništa se ne mijenja, pa tako ni cijene, niske i pristupačne džepu studenta. U toj bašti spremali su se ispiti, pile popodnevne kafe, pravile zabave. Muzej uspomena za nekog kome je Mostar simbol njegove mladosti.

3

Tu, na Španskom trgu, stojim u samom centru Mostara. Lijevo mogu prema Bijelom brijegu, desno prema Musali. I jedan i drugi dio bili su mi dom. Ipak krećem ka Musali.

Razmišljajući  o podijeljenosti Mostara koja se stalno potencira, a koju mnogi i ne doživljavaju, shvatam da se zapadna obala Neretve više izgradila od istočne. Možda to i nije toliko loše, jer je istočna obala čaršija, jezgro historije grada. Put me vodi kroz Fejićevu do Starog mosta. Nekoliko trenutaka gledam u rekonstrukciju djela neimara Hajrudina, a onda skrećem ka glavnoj ulici prema Lučkom mostu. Na Lučkom stojim, gledam Neretvu, Stari most, nikad završeni hotel Ruža… Gradovi moraju imati dušu, ne osjetiš se tako vezan za monumente bez razloga. Svaki sokak, ma svaki kamen Mostara krije jednu priču, događaj, emociju. A Mostarci, čudan neki narod, veseo, ponosan, glasan i uvijek raspoložen za kafenisanje. Ako ikada odlučite posjetiti ovaj grad na Neretvi i nešto vam bude nepoznato, nemojte se ustručavati pitati, Mostarci znaju odgovor na svako pitanje o njihovom gradu, a često ćete saznati i više nego što vam je u početku trebalo.

Ispod Starog mosta rađale su se i umirale srednjoškolske ljubavi. Svirali smo gitaru i pjevali, smijali se i plakali. Većina moje generacije ne živi više tu, pa ipak, dok gledam u most, čini mi se kao da mi on priča priču o danima provedenim u šetnji kroz mostarske sokake. Kako jedan grad može ostaviti takav utisak na čovjeka, pitam se.

Ne volim rastanke, a znam da ipak trebam krenuti nazad kući. S Mostarom je drugačije, s njim se nikad ne opraštam. Jer, Mostar možeš napustiti, ali on ne napušta tebe. Uvuče ti se pod kožu, proteče ti kroz vene i sjedini se s tobom, a da nisi ni svjestan toga. I onda je kasno, nostalgija te zauvijek vuče ka gradu rođenom na obalama Neretve.

4

78

211

111

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s