Piše: Aida Hadžimusić

U jednoj od svojih studija o mitovima, Klod Levi Stros piše o originalnosti jedne kulture. Stros kaže parafraziam, jedna kultura, ako želi biti moćna i origininalna, mora biti snažno ubijeđena u svoju posebnost. Ona se mora ponašati kao da je jedina kultura na svijetu, ne obazirati se na druge kulture, a pogotovo ne ugledati se na njih i sa njima se uspoređivati. Ona se, takoreći, mora ponašati u skladu sa tim svojim stavom o sebi kao jedinoj kulturi na svijetu. (Naravno, bez osvajačkih pretenzija, jer se ovdje ne radi o političkoj moći, već o originalnom izrazu jedne kulture.)

O kulturama je danas teško razmišljati bez binarnih opozicija jači/slabiji, osvajač/osvojeni, pobjednik/gubitnik. I Kulenović na jednom mjestu piše kako je Orijent lijep i zanimljiv, ali kako su uprkos tome sve oči upte u Pariz. Srećom po male, subverzivne, srećom po žene, srećom po osvojene, postmoderna misao počela je misliti na margine više nego na centre. Međutim, margina ne može to dugo ostati. Čim se na nju baci svjetlo, čim se o njoj piše, čim se njoj dopusti da progovori, i sama margina postaje centrom.

Koliko god Strosova antropološka pretpostavka o originalnosti kulture možda i bila tačna, koliko je ona moguća u postmodernom svijetu u kojem je dijalog pluraliteta potpuno zamijenjen globalizacijom? Misao o globalnom svijetu također je danas postala aksiom; svi znamo da je globalizacija opšti trend i svi znamo „da je svijet globalno selo.“ Ali šta to danas zaista znači, koje su posljedice tog trenda i kako se ta činjenica tiče nas danas i ovdje?

U kontekstu binarnih opozicija, jasno je da su male balkanske zemlje uvijek smještale na polje Drugog – osvojenog, pobijeđenog, slabijeg. Historijski gledano, ovaj prostor nikad nije bio centar moći. Primjera radi; čak i u vrijeme kada je Bosna bila najveća i politički najjača u svojoj historiji, ona je bila na pragu Evrope, rastgnuta između interesa sa svih strana. U osmanskom periodu postala je provincijom carstva, a kao dio Austro-Ugarske bila je savršen egzotičan eksponat za velike izložbe o kolonijama u svjetskim metropolama. Ali Balkan je uvijek bio Drugi. Taj Drugi je možda imao strašno zanimljiv subverzivan glas margine; usljed ispreplitanja različitih utjecaja se možda stvorio jedan neponovljiv i jedinstven izraz, ali je patronat centra moći uvijek bio snažniji od bilo koje samosvijesti i ideje o vlastitoj orginalnosti.

Taj problem se čini posebno aktualan danas, upravo u vremenu kada globalizacija, trend uniformisanja svijeta guši svaki pojedinačan glas. Povodom priče o filmu U zemlji krvi i meda, Angelina Jolie je u jednom intervjuu izjavila kako se Balkan ne smije prilagođavati svijetu, kako tom svijetu upravo treba taj originalni pojedinačni izraz. Pitanje je koliko je moguće danas uopšte prepoznati taj izraz, danas kada sve prakse koje živimo svjedoče o jednom novom tipu kolonizacije. Nakon rata, Balkan je postao Drugi koji treba naučiti kako živjeti, kako prakticirati dijalog između ljudi, religija, kultura, Drugi kojem treba reći šta su ljudska prava, dječija prava, prava žena. Nisam neko ko pamti vrijeme rata, čak ni neko ko se sjeća njegovog početka. Odrasla sam uz priče o pravima, sakupljala bodove na takmičenjima iz predmeta kao što su Demokratija i ljudska prava i slično, naučena sam (ili me pokušavaju naučiti, mene i moju generaciju) da Bosna i susjedne zemlje treba da se kreću ka putu Evropske unije i slično. Kao neko ko bježi od politike i osnovnih činjenica o tome ko su članovi predsjedništva, ministri i slično kao đavo od krsta, možda nemam pravo da pišem o ovome. Ipak, kada pročitam u novinama najsenzacionalniju izjavu tipa: „Bosna treba krenuti putem Evropske unije!“, „Bosna ovo ili ono.“ „Muslimani u Bosni ovo ili ono“, čini mi se da se uključujemo u taj besmisleni krug mlaćenja prazne slame po konferencijama i važnim sastancima, propuštajući da vidimo da živimo u svijetu najopasnije kolonizacije čijih ćemo posjedica postati svjesni možda kada bude isuviše kasno.

Ono što me najviše boli kao nekoga ko se još uvijek nada originalnom izrazu kulture u području kulture i umjetnosti je naš odnos prema naslijeđu, respektabilan odnos prema uvozu, nitpodaštavajući prema domaćem. Evo jedan konkretan primjer: U vrijeme kada su Osmanlije osvolije Bosnu, ona je bila prilično razvijena srednjovjekovna država, a ta politička okolnost je pretpostavljala i visok nivo u kulturno – umjetničkom pogledu. Kako nas uvijek prepoznaje i otkriva neko drugi, tako je i u ovom slučaju. Marian Wenzel, arheolog iz SAD-a bila je fascinirana stećcima i ukrasima na srednjovjekovnom metalu. U jednom od svojih radova, “Bosanski stil na stećcima i u metalu“, Wenzel je došla do značajnih otkrića o postojanju ovog stila i njegovim karakteristikama. U trenutku kada sam je čitala na kolegiju o srednjovjekovnoj umjetnosti Bosne, ove teze su mi se činile jednako kao Galileove ili Kopernikove teze njegovim savremenicima. „Kakav sad bosanski stil? Zar smo mi ovdje ikad imali išta?“ S druge strane, Osmanlije su Bosnu osvolili samo deset godina nakon pada Konstantinopolja, pa je logično da se za to vrijeme nije mogao razviti poseban osmanski umjetnički izraz. Iz tog razloga su Osmanlije, posebno u umjetničkoj obradi metala, preuzimali postojeće ukrase iz osvojenih područja. Zato figure ruke, jelena ili mača nisu bile neobična pojava na ranim turskim predmetima od metala. Da nije bilo tako, veći dio majstora na dvoru u Istanbulu ne bi bio porijeklom iz Bosne. (Podatak mi je iznijela gospođica porijeklom iz Turske koja u Njemačkoj radi post-doktorsko istraživanje iz dekorativne obrade oružja i metala u osmanskom periodu.) Najpoznatiji slikar osmanskog canrstva, Osman Nakaš, minijaturista čijim je radovima Orhan Pamuk odao homage u knjizi Zovem se crvena je također iz Bosne. Šta se onda desilo sa tim originalnim izrazom? Zašto je njegov glas uvijek morao biti tih i nečujan u horu velikih svjetskih sila?

Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo naprijed.

Ono što ne može reći jezik razuma, umjetnost je u stanju sažeti u samo jednom izrazu. Uvijek hodamo pod tuđom zastavom, pisao je veliki Selimović u pjesmi koju sam uvijek radije čitala od pravilnika o ljudskim pravima, borbi protiv droge i slično. Uvijek smo bili pod tuđom zastavom, a ne primijetimo da se, izvlačeći iz jedne moćne ruke, uvijek neprimjetno uvlačimo u drugu. Pišuči o Ničeu, Hajdeger je rekao kako Niče nikad nije mogao nihilizam dovesti do kraja, jer je ostavljajući mjesto ubijenog Boga praznim, uvijek ostavljao mogućnost da se nešto drugo smjesti na upražnjeno mjesto. Slično je sa pričom o kolonizatoru i koloniziranom. Jedan odlazi, drugi dolazi. Mjesto nikad nije potpuno prazno.