I zabrana je bolja od nepostojanja

Piše: Mladen Lakić

Dok se sumiraju utisci i reakcije povodom (ne)očekivane zabrane Parade ponosa u Srbiji, nemoguće je ne zapitati se šta je sa Bosnom i Hercegovinom? Gdje su i šta rade aktivisti za ljudska prava, posebno, LGBTIQ populacije? Dok u susjednim zemljama postoje zabrane, kao reakcija na rad aktivista, u našoj zemlji ne događa se ništa. Iz ugla onih koji priželjkuju promjene, čak i zabrana parade bila bi korak naprijed jer bi se onda vidjela barem želja za promjenom. Nažalost, sudeći po dosadašnjim iskustvima, bh. društvo i dalje ostaje zatvoreno za sve ono što je drugačije.1

Odstupanje od kulturne heterogenosti je zanimljiva pojava bosanskohercegovačkih gradova. Dok se grad smatra mjestom koje samo po sebi podrazumijeva razvoj različitosti, naše gradove odlikuje jednostranost. Kao da se teži homogenizaciji. U tom smislu, položaj pripadnika LGBTIQ populacije ponajviše govori o toleranciji prema drugim i drugačijim.

O stanju građanskih (i elementarnih, ljudskih) prava i sloboda u Bosni i Hercegovini svjedoče različite analize međunarodih agencija. Jedna od tih analiza, dostupna je na linku:

http://bosnian.sarajevo.usembassy.gov/ljudska-prava-2011.html. Stanje je daleko od dobrog, i mali su izgledi da će se to u skorije vrijeme promijeniti. „Homoseksualci i lezbijke su često bili izlagani maltretiranju i diskriminaciji, uključujući i otpuštanja s posla. U nekim slučajevima je u otkaznom pismu izričito navedeno da je seksualna orijentacija razlog prekida radnog odnosa, zbog čega im je izuzetno teško naći novo zaposlenje. Prema Izvještaju Evropske komisije o napretku zemlje za 2011. godinu, fizički napadi i maltretiranje homoseksualaca, lezbijki, biseksualaca i transvestita su se nastavili i nijedan zvaničnik vlasti nije napade osudio“, navedeno je u ovom izvještaju, pod odjeljkom Društvene zloupotrebe, diskriminacija, nasilje bazirano na spolnoj orijentaciji i rodnom identitetu. Ujedno, ova grupa bilježi najnegativniji trend pojavnosti u našem društvu. Luis Wirth grad definiše kao „relativno veliko, gusto i stalno naselje socijalno-heterogenih individua“ (http://mudrac.ffzg.hr/~ltatomir/skripte/skripte/urbana%20sociologija.pdfhttp://mudrac.ffzg.hr/~ltatomir/skripte/skripte/urbana%20sociologija.pdf). Kad se ova definicija primijeni na gradove u našoj zemlji, uviđamo da pomenute heterogenosti kao da nema. Nema je, ili je barem nije sigurno iskazivati. Polazeći od toga da će pojedinca koji svojim oblačenjem upućuje na to da je pripadnik određenog pokreta, potkulturalne grupe (rock/punk, npr.), većina gledati sa podignutom obrvom (o kamenicama i šakama u drugom dijelu op.a.), ukazuje na problematiku naših gradova. Postavlja se pitanje na kom razvojnom stupnju se nalazi gradska kultura, ako će nečija odjeća ili frizura biti uzrok čuđenja, zagledanja mase? U takvoj socijalnoj klimi se pojavljuje, uslovno rečeno, strah od toga da se gradi lični identitet. Ponovo, najranjivija kategorija jesu seksualne/rodne manjine, koje bez izuzetka, nailaze na odbacivanje u našim gradovima. To direktno utiče i na formiranje ličnosti kojima su podilaženje ukusu mase i jeftini komformizam opšteprihvaćen način života. A grad ne bi trebao da bude takav, barem u smislu kom ga definišu različiti sociolozi. „Grad je i područje razvoja potkulture kao skupa normi, vrijednosti i kulturnih obrazaca, mišljenja i ponašanja neke društvene grupe po kojima se ona razlikuje od drugih društvenih grupa“[1]. Koliko mi ovakih grupa uočavamo u našim gradovima? Ili nam, pak, svi liče jedni na druge, utopljeni u bezličnu masu? Da, upravo tako – veoma malo je takvih. Upravo pitanje različitih društvenih grupa i potkultura u našim gradovima jeste i pokazatelj demokratičnosti tih sredina.2450

Otvaranje prvog Queer festivala u Sarajevu, koji je zbog nasilja otkazan, nije samo primjer netolerancije, mržnje i diskriminacije. Neuspjeh Festivala može se posmatrati i kao primjer u kom to smjeru ide naša, gradska kultura. “Queer Sarajevo Festival je zamišljen kao prostor u kome će se ljudima dati sloboda da preispituju i prevazilaze heteronormativne patrijahalne vrijednosti i norme, posebno one vezane za identitete i seksualnost“, navodi se u jednom od tekstova koji pojašnjavaju srž Festivala. Onog Festivala koji je doživljen kao ispit zrelosti i spremnosti Sarajeva da pokaže koliko je tolerantno. Ne samo tolerantno, nego zaista multikulturalno, interkulturalno. Od Festivala se očekivalo da ukaže na „javnost“ postojanja pripadnika Queer populacije, ali i da obogati kulturnu ponudu grada. Međutim, medijska hajka je ovaj Festival izjednačila sa Paradom ponosa, te organizaciju Festivala predstavila kao prijetnju muslimanima. Naime, termin održavanja Festivala se poklopio sa mjesecom Ramazanom.

S druge strane, Sarajevo je bilo prepuno plakata koji su pozivali na linč svih onih koji će učestvovati ili podržati takvu „sramotu“, kako je, u najblažem obliku, poručivala većina vodećih sarajevskih medija. Jedan od natpisa takvog tipa jeste naslovna strana Dnevnog avaza u kojoj se tvrdi da je to „provokativni gay skup u Ramazanu“. U istom listu, glavni sekretar vladajuće političke partije izjavio je kako „tim ljudima treba pomoć“. Ni tadašnja gradonačelnica nije bila otvorena za drugo i drugačije. Po njenom mišljenju, trebalo je odgoditi Festival. Pa ipak je Ramazan, a Bosna je sekularna država. Ko razumije, shvatiće.

Prema analizi objavljenoj u magazinu Dani, koju potpisuje Sanja Kajinić[2], Dnevni Avaz i SAFF objavili su 27 tekstova vezanih za ovu temu. Ipak, prednjače u tome što je sa njihove naslovnice započela bitka protiv ove „pošasti sa Zapada“, kako se moglo čuti tih dana u Sarajevu, za pripadnike Queer populacije. Analize foruma pomenutog lista otkrivaju šta u sajber svijetu misle svi oni koji se tu veče nisu pojavili sa kamenicom u šaci. Tek tu, svi oni koji su se sakrili u anonimnost interneta pokazali su kakva je zaista sredina taj naš glavni grad. “Bolesnicima nije mjesto na javnim skupovima, nego u adekvatnim ustanovama koje se brinu o bolesnim osobama. Prema tome – hospitalizacija, a ne javne pederske i lezbo tribine i to, opet kažem, u mubarek mjesecu!” – jedan je od najčešćih i najblažih komentara koji su se našli na forumu.[3] Dakle, iako se mogla očekivati podrška, barem anonimna, nije je bilo, ukolilo se ne uzima u obzir podrška na forumu Queer.ba. To ipak znači da, jednostavno, naši građani ne žele da priznaju drugom/drugačijem pravo na slobodu izbora. Naprosto, indoktrinacija u ovoj zemlji je uspjela kao nigdje drugdje. Nerazumijevanje za drugost je njen plod. Kako i čime objasniti da čak ni anonimnim komentarom, ako ne već javno, malo ko želi podržati Festival? Diktat političkih i vjerskih vođa (ako ih se može razdvajati kod nas) je uspio. Bez sumnje. Ne samo da je bh. društvo palo na ispitu tolerancije, nego su građani pokazali da im zaista nije stalo. S tim da je važno naglasiti da su u fizičkim napadima prednjačili pripadnici vehabijskog pokreta, i sami definisani kao “drugi”, “nepoželjni” u BiH. Ne zanima ih kako je bilo kome ko se osjeća “kao drugi”. Jer, ovdje ipak treba živjeti “kao svi” (iako još niko nije pobrojao te sve).34

Epilog Festivala jesu brutalni napadi na organizatore, odvažne posjetitelje koji su se usudili doći na otvorenje uprkos svim plakatima i medijskim natpisima. Šakama, kamenicama, ili čim drugim, najbližim pri ruci, određene grupe građana su pokazali šta misle o drugima i drugačijima u svojoj okolini

Iako, Sarajevo na sličan način tretira i one koje su donedavno bile prihvaćene. Barem u nekoj mjeri dobrodošle takozvane „pokrivene žene“ su skoro preko noći postale nepoželjne u Sarajevu, predmet psovki i dobacivanja svakojake vrste[4]. Čini se da Sarajevu malo toga odgovara, i da se rijetko ko osjeća prihvaćenim. Ujedno, poslata je i poruka kako bh. prestonica gleda na razvoj indivudalne heterogenosti, kako bi to rekli sociolozi. Svojevrsna atmosfera straha, mržnje i prezira, stvorena je u gradu koji bi po svemu trebao biti nosilac razvoja u ovom smislu. Najglasniji u kampanji širenja mržnje bili su mediji. Tih dana užurbano se, po diktatima različitih centara moći, radilo na stvaranju neprijateljske atmosfere. U toj medijskoj borbi, vješto se manipulisalo javnošću, u prvi plan stavljajući činjenicu da takav Festival ne smije biti održan i da je prijetnja svima. Tipičnom zamjenom teza, mediji su u održavanju Festivala vidjeli provokaciju islamskih vjernika, te zastupali tezu da je sve to đavolja rabota koju treba, ako ničim drugim, onda silom spriječiti.

Takva kampanja jeste postigla svoj cilj, ali je i navela na razmišljanje u kakvoj to, gradskoj, sredini mi živimo? Ako već sociolozi inisistiraju na tome da fenomen grada čine različitosti, da je individualizam jedna od najvažnijih odlika grada, kako to da u BiH biti drugačiji znači biti prebijen? Iako je nezahvalno staviti znak između poklonika rok muzike i osobe koje se deklariše kao pripadnik LGBTIQ populacije, u sociološkom smislu je to moguće. I jedni i drugi pripadaju sferi različitosti, svako na svoj način. Pripadnost određenoj društvenoj grupi, kroz isticanje određenih simbola, u gradu ne bi trebala biti nikakva novost. Međutim, u Sarajevu se desilo upravo suprotno. Na Festival se, kroz medijsku prizmu, gledalo kao na „čudo neviđeno“.

Ovakvo odstupanje od definicija navodi na razmišljanje da ipak naši gradovi u sebi sadrže elemente ruralnog. Zatvoreni, konzervativni, netolerantni prema inovacijama, drugom i drugačijem, više podsjećaju na sela, nego na urbana naselja. Svakako, u smislu čuvene Filozofije palanke, Radomira Konstantinovića.

Moguće je krivca za ovakvo stanje tražiti u poremećenom sistemu vrijednosti. Takođe, može se reći da je uzrok u nedefinisanom odnosu svjetovnog i crkvenog u javnoj sferi bh. društva. Ali, ovo nisu jedini faktori koji utiču na trenutno stanje, niti bi njihovo izdvajanje dovelo do rješavanja problema. Ono što je upadljivo na primjeru Queer Festivala jeste da postoje određeni centri (i politički, i vjerski, i ekonomski) koji na sebe preuzimaju ulogu „čuvara poretka“ i daju sebi za pravo da diktiraju šta može, a šta ne može. Na taj način, poput seoskih baraba, pojedinci, koji su iza različitih medija, organizacija i sl., sprovode svojevrsnu „diktaturu razmišljanja“, očekujući da ih drugi slijede. U takvoj društvenoj klimi jednostavno se onemogućava razvoj kritičke mase koja bi zauzela drugačiji stav. Jer, prije nego bi se snašli, bili bi izloženi ruglu ili nasilju. Zavisi, valjda, od toga koliko i kad su drugačiji. Da se vratimo na primjer Queer festivala koji je završen na tako loš način. Organizacija različitih partija, za pripadnike Queer populacije nije bila problem. Dabome, medijska kampanja se nije radila, ali su ipak „javna tajna“ organizacije takvih zabava. I niko nikad nije nekoga čekao sa kamenicama. Dakle, ipak je važno u kom trenutku neko želi da određenu grupu prikaže kao poželjnu ili nepoželjnu.

Na sceni je, trenutno, stanje društva koje bi se ponajbolje moglo definisati kao jednoumlje u svim segmentima. Slijedeći politiku, kao alfu i omegu ukupnog života naše zemlje, i kultura je postala takva. U jednom takvom sunovratu svega gradskog, na površinu izlazi palanačka filozofija života. Insistira se na, uslovno rečeno, univerzalnosti u svemu. Kako grupama, tako se i pojedincima nameće određeni način života koji se mora poštovati. Kao po još nedefinisanoj matrici, skoro se svi ponašaju isto. Mada, ono što predstavlja pitanje jeste ko je to ko daje/dobije pravo da diže obrvu (već čuveni pokret) na sve što naiđe kraj njega? Na koji to način naši građani odlučuju kome taj dan nije mjesto na ulicama grada (nekad, čak ni na ovom planetu)? Pravo na privatnost u praksi ne postoji (svi o svima znaju sve), ne odustupa se od zadatih (nametnutih) normi ponašanja. U protivnom, dolazi do osude (u najblažem slučaju) okoline (nije riječ o palanci, nego o našim gradovima op. a). One iste okoline koja bi trebala biti zasnovana upravo na različitostima, njihovom prožimanju i preplitanju.

Kad se na ovaj način navedu barem glavne odlike ruralnog i urbanog, može se i reći da urbanog u našoj zemlji ima vrlo malo. Tek u naznakama, periodično, pojavi se neki tračak onoga što bi u budućnosti moglo da bude urbano. Ali, dok se to ne desi, ostaju nam gradovi koje od milja zovemo „urbani centri“, iako u njima možemo osjetiti sve sem urbanog. Pa čak možemo i da osjetimo kamenice na leđima, ako se povedemo za sintagmom urbani centar.


[1]           Socilogija naselja, grupa autora, Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske,2009.godine

[2]           http://www.bhdani.com/default.asp?kat=txt&;broj_id=694&tekst_rb=12

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s