Piše: Nina Muhović

An apple a day keeps the doctor away, uči nas engleska narodna poslovica, a stručni tekst, savjetodavnog karaktera, u kojem sam pronašla ovu izreku uči nas o kvalitetima jabuke i prednostima njenog svakodnevnog konzumiranja. Čitajući iscrpne informacije o tom sredstvu za uspavljivanje i smirenje, koje služi podizanju našeg raspoloženja, te utiče na očuvanje zdravlja u cjelini, nisam se mogla osloboditi misli o onome što jabuka od navodnog početka svijeta simbolizira.

Foto: Marija Pušelja

U mnogim pričama ispripovijedanim u najrazličitijim formama, od svetog pisma do bajki, jabuka se pojavljuje kao motiv zla, iskušenja i grijeha. Konzumiranje tako shvaćene jabuke postalo je svakodnevno da bi se, paradoksalno, približilo sferama raja iz kojeg je čovjek, zbog toga što ju je ubrao, protjeran. Tako zabranjena voćka, i zla voćka, jer se zbog nje čovjek našao u nesavršenom svijetu, postaje povlašteno i jedinstveno mjesto susreta dobra i zla. Ako je Machiavelli u pravu kad kaže da cilj opravdava sredstvo, onda je čovječanstvo na dobru putu. Jabuka postaje sredstvo kojim se ostvaruje cilj uzdizanja u bezvremenske i besprostorne sfere. I nema razloga ne opravdati čovjekovu faustovsku prirodu i ne povjerovati u to da nam je jabuka data upravo iz razloga da nas na trenutak vrati u rajske doline. Ali ne možemo da se ne pitamo o cijeni tih izleta. Teško da ćemo povjerovati u spas poput onog koji se ukazao Goetheovom Faustu u obliku ljubavi. Međutim, on je imao uslove, imao je Boga koji stoji iza njega. I to ne bilo kakvog Boga, već onog koji spašava sve one koji mu se žele približiti, ma kakvo sredstvo birali. To podržava i Lessing koji piše da Bog, koji je apsolutni razum, znanje i dobro ne može kazniti ni jedno biće koje teži tome, jer bi u svojoj srži bio proturječan. I tako Goetheov Faust biva spašen, a poslije toga i svi fausti modernog doba. U košmaru fragmentiranog svijeta bez poretka faust je evoluirao u viši stepen koji je nemoguće definirati. Konstitutivni elementi tog motiva su razasuti u svakom od nas. Tu se negdje gubi i potreba za iskupljenjem i vjera u spasenje ili bar ništavilo u koje ćemo se vratiti. Spasenje i vjera kao kategorije više nisu relevantne u široj slici stanja našeg svijeta. Danas postoje samo kao šapati pojedinaca koji ne dospijevaju biti izrečeni do kraja, na glas. Možda iz straha od drugih, možda iz sebičnosti, a možda čak i zbog bojazni da ih zvuk izgovorenih riječi ne pretvori u nepostojanje.

Jedina stvarna kategorija ostaje jabuka. Upravo ona, koja „pozitivno djeluje i na srce i krvožilni sustav“, je sve ovo započela. Ona uzbuđuje najniže čovjekove strasti dovodeći ga na vertikali poretka bića ispod nivoa neživih stvari. Ona podgrijava krvožilni sistem kojim kola uzavrela, nečista krv i bludniči na zamagljenom horizontu svijeta. Ta nas jabuka, koju krvožedno proždiremo iznova, održava u fit formi koja može bez sumnje parirati onim savršenim objektima u izlozima tekstilne robe.

Jabuka. Nesretno siroče, vječito na optuženičkoj klupi, osuđena da se nada kraju u kojem će dobiti mogućnost govora. Jer, možda bi neko i mogao povjerovati u priče tog nevinog, nježnog stvorenja koje, poput Sizifa, vječito gurajući kamen koji narasta, završava u dolini, ispod trona čovjeka. Doktori je lijepo, odvažno analiziraju, a čovjek joj učitava smisao i značenje, koje ostaje nepromijenjeno: An apple a day keeps God away.