Kafana je naša sudbina

Piše: Anes Osmić

Ono šta na ovim prostorima pokreće krv u venama, žari i pali, ruši i obnavlja, zasigurno je Ka-fa-na. Šest slova koja život znače! Institucija nad institucijama! Još od Osmanskog perioda u njoj čovjek pada i diže se na četvere noge. Živeći život kakav živi, čovjek je nuždom prilika postao kafanski, svesrdno prihvatajući ništa bolju sudbinu. Tešku, mučnu i surovu. U Kafani čovjek da ne umre, crk'o bi!

„Ne zna se ko je izmislio kafane. Možda je i bolje što je tako. Možda bi u ime zahvalnosti pripadale njemu, a one su zapravo sazidane i pripadaju svim ljudima ovoga sveta. Zato i jesu deo života mnogih, najviše onih koji nikada nisu krili da im je kafana druga kuća” – ističe u uvodnom dijelu knjige „Mehane i kafane starog Beograda“ dr. Vidoje Golubović.

Kafana je bila mjesto organizovanja zabave, balova, muzičke svečanosti, likovne izložbe, berze. Tu su se pisale žalbe na sudske odluke, osnivali sportski klubovi… Tačno se znalo zašto se u koju kafanu ide – da li zbog slušanja pjesme, supe ili čorbe, rakije ili vina, ili da bi se vidjela neka značajna ličnost, navodi Golubović i zaključuje: – Dakle, kafana je tada bila institucija i nema nijedne oblasti iz društvenog i privrednog života koja se nije odvijala baš u njoj.

U njima se oduvijek odvijao život punog jeka. Prosto, jednostavno, narodski, bez granica i barijera, podjela i razlika pripovijedalo se, lagalo, voljelo, plakalo. Mnogo živopisnija i srdačnija komunikacija, dublji i iskreniji odnosi, veća povezanost – od pića za raju, pa do raznih društvenih igara – samo su neke od prednosti Kafana. Jednostavno rečeno, u Kafanama se u punom koloritu odvijao život kakav bismo danas mogli poželjeti. Nesvakidašnji spoj tradicije, običaja, folklora…

Vremenom je Kafana mijenjala svoj vizuelni oblik. Njene funkcije su se smanjivale, ali je jedna ostala vječna. Ono što je na Zapadu psihijatar, to je nama Kafana. Bezvremenski i bezrezervni terapeut za svačiju dušu. Dobili vi sina ili izgubili pola plate na kladionici, prevarili momka ili on vas, dobili novi posao ili pali godinu – kafana je uvijek tu da zaliječi sve vaše rane. Da li smo se ikada zapitali: U čemu se krije fenomen Kafane? Zbog čega je Kafana naša sudbina?

 1

Proklet da je ovaj život!

Mogli bismo vrlo jednostavno i brzo odgovoriti na ovo pitanje: Nije nama Kafana, već nam je Život. Nikome nikada ne može biti sve, narodski rečeno – potaman. Uvijek se nađe nešto ili neko da ne štima, kvari sve ostalo. Neće. Ne ide, nikako. I upravo to što nam ne ide, što ne štima, što nije dobro – ide s nama u Kafanu. Na kraju krajeva, uvijek se može naći razlog za tugu, drugim riječima za popit´. No, u Kafani se ne pije. U Kafani se opija. Karirani stoljnak, rakija ljuća i od života, srceparajuća muzika, bolnoiskren tekst, milozvučni glas i već tražite konobara da vam ponese vrata da izađete. Ako bi životne nedaće imala lice, bio bi to karirani stoljnak, pile bi ljuto, a živjele u Kafani.

Rijetko ko danas ide u Kafanu da pregovora o poslu, vidi neku slavnu ličnost, traži potvrdu. Danas se u Kafani pati. Ona je ta kurva koja nam je dužna jetru, mjesto gdje se svima pokazuje da i muškarci plaču, ljubi s podom, povraća po plafonu. Tu smo najranjiviji i najviše ljudi.

Ciganine, ti što sviraš?

U određenim prilikama dosta je samo čuti prve taktove posebne kafanske pjesma. Ako na prve taktove ništa ne osjetimo, to nam i nije onda dobra pjesma. Šta se tada dešava? Cunami. Osjećaj kafane ponese nas. Topimo se u tom zvuku, dižemo ruke i eksiramo. Psujemo. Treba li vas podsjetiti, recimo tekstovima ispod?

Nema reči za svu moju tugu / što se više ne budiš kraj mene / što umesto mojih / ljubiš usne druge žene. Proklet da je ovaj život / samo bol i suze / i to malo sreće s tobom / sudbina mi uze.

Kafana je moja sudbina / ona me je sebi uzela / kafana je moja istina / ženo jedina!

Kad ostaneš jednom sama / među četiri hladna zida / sjetićeš se mene tada/ biće kasno sve.

Verujem u ljubav / za nju dajem sve / i suze i vino / ispijam zbog nje.

Zapevajmo pesmu ljubavi / neka dođu dani radosti / nek se vrati lice njeno / lice njeno neljubljeno / hej ženo.

Lažem sebe da mogu bez tebe / lažem ljude i sve oko sebe / lažem majku da bezbrižno spava / al’ uzalud sebe zavaravam.

Voljelo se dvoje mladih / šest mjeseci, godinu / kad su htjeli da se uzmu / da se uzmu aman / dušmani im ne dadoše.

Ponoć već je prošla / vrijeme da se spije / srce još je budno / davnu želju krije.

Prost tekst. Jednostavan. Direktan. Efektan. Prodoran. Eksplozivan. Emotivno nabijen. Tematiziranje univerzalnih problema. Svaka koža ga može ogrnuti. Svaku kožu on oguliti. Svako se u njemu može istopiti. Svakog nešto u njemu boli!

Tuga i bol su najuspješniji mehanizmi koji nas pokreću. Koliko god se sve činilo nemogućim, crnim. Koliko god ne vidjeli rješenje ili izlaz iz te situacije, uvijek ostaje da pijemo i ništa više.

Zbog toga se većina naših akcija i reakcija svode na Kafanu. Na kraju krajeva, svako od nas poželi makar jednom u životu podići ruke, zapjevati, ne misliti ni o čemu i patiti. Tiho, vješto, izvježbano – kafanski.

Negdje između polomljenjih čaša, praznih flaša i ranjenih duša, obećanja da neću više nikad, ovo je zadnji put, teške glave i turobnog jutra poslije, ostat će Svirajte noćas samo za nju, I tebe sam sit kafano, Dotak'o sam dno života. Kani suzo izdajice, Crno vino, Šta će mi život, da potvrde ono naše nekad što bijaše i sudbinu. Kafansku, a i onu ljudsku.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s