Piše: Aida Turčalo

U tom periodu radila sam praksu na TVSA i taj dan kada su mi rekli da ću sa novinarom Namikom posjetiti neku ustanovu u kojoj borave narkomani, nisam baš bila oduševljena. Samoj sebi sam govorila: “Aida, reci da ti nije dobro, da si bolesna, idi kući dok još nije kasno.” Ali, ipak neka viša sila nije to dozvolila i mogu reći da sam joj veoma zahvalna. Da li vam se nekada dogodilo da određenom pojavom ili događajem budete toliko očarani, iznenađeni, da jednostavno danima razmišljate o tome? Osjećaj fascinacije jednostavno ne prestaje da prožima vaše tijelo. Vraćate film iznova i iznova i nanovo pričate o tome, ukoliko ste slučajno zaboravili neki detalj. 30. april 2012. godine zauvijek će mi ostati u sjećanju, kao dan novog iskustva, novog saznanja, novih poznanika. Ni sanjala nisam da će me jednog dana “oduševiti” bivši narkoman svojom pričom, pojavom, svojim stavom. Ali, eto, izgleda da je tačna izreka da nikad ne treba reći nikad. I nakon dugog traganja, napokon se ukazala ustanova koja je bila naš primarni cilj. Prvi dojam je bio fantastičan, jednostavno nestvarno okruženje. Pošalju vas na mjesto gdje se liječe ovisnici, a vi pronađete raj na zemlji. Malo kontradiktorno, ali zaista, bez imalo preuveličavanja, kada tu dođete, ne želite uopšte odlaziti. Jednostavno pronađete sve što treba vašem tijelu, vašoj duši, mir, spokoj, tišinu, i samo možete da uživate.

O kampusu

Sve je više mladih ljudi koji se upuštaju u svijet droge i kriminala. Javna ustanova “Terapijska zajednica – Kampus“ Kantona Sarajevo ima za cilj tretman ovisnika o psihoaktivnim supstancama. Kampus je smješten u Rakovici, kod Sarajeva. Ova zajednica predstavlja minijaturno društvo u kojem klijenti i osoblje imaju jasno definisane uloge, u skladu sa određenim pravilima, u cilju liječenja ovisnosti o narkoticima, gdje je klijent aktivan učesnik u terapijskom procesu. Pri izradi Programa tretmana klijenata u Kampusu korištena su pozitivna iskustva drugih terapijskih zajednica iz svijeta, ali su uzete u obzir i specifičnosti društva u kojem je Kampus smješten. Ono što je najbitnije od svega jeste domaći ambijent koji se odmah osjeti po dolasku na odredište. Podržavajuća atmosfera je veoma osjetna i klijenti se podstiču da steknu uvid u svoje ponašanje, razmišljanja i emocije, da prepoznaju svoje kapacitete koje će iskoristiti u oporavku, da naprave potrebne promjene, steknu radne navike i izgrade vještine nošenja sa problemima svakodnevnog življenja, što će im pomoći da prakticiraju životni stil koji podrazumijeva apstinenciju od svih psihoaktivnih supstanci po završetku tretmana. Objekti i smještaj kojima Kampus raspolaže namijenjeni su za prijem muških ovisnika. Tretman se prilagođava potrebama klijenata i mogućnostima koje postoje u Kampusu. Nekoliko je osnovnih pravaca djelovanja na kojima se zasniva program tretmana u Kampusu, i to: radno-okupaciona terapija, individualna i grupna psiho i socioterapija, sportska terapija, art terapija, muzikoterapija, pčelarstvo, praćenje zdravstvenog stanja klijenata i saniranje posljedica po zdravlje koje su nastale zbog zloupotrebe psihoaktivnih supstanci. “Da bi se došlo u terapijsku zajednicu, mora se dotaći dno.” navodi Hase Tirić, direktor kampusa.

Jedan od ovisnika želio je podijeliti svoju priču sa nama. Riječ je o 26-ogodišnjaku koji od svoje petnaeste godine konzumira heroin. Priznaje da ga je društvo potaklo da uđe u ovaj pakao, jer je želio da bude popularniji, da ga drugi više “vole”. Radio je razne stvari, mnogo prekršaja je počinio, sve je počelo od sitnih krađa koje su mu omogućavale dnevnu dozu. A onda se ta doza i povećavala. Uslijedili su veći prekršaji, policija je svakodnevno posjećivala njegovu kuću, a njegovi roditelji bili su u očajnom stanju. Taj pakao trajao je deset godina,a onda je odlučio potražiti pomoć upravo u ovoj zajednici. Roditelji su ga se odrekli. Najviše se zahvaljuje uposlenicima što su bili uz njega i što su mu pružili podršku kada mu je najviše trebala. “Uz njihovu pomoć, sve se polako vraća na pravo mjesto, a i moji roditelji polako počinju shvatati da sam se promijenio.” Poručuje mladima da se klone ovog zla, te da nisu ni svjesni u kakav pakao se upuštaju. Danas je „čist“, nastavio je školovanje, pronašao je djevojku i nada se da će uskoro pronaći i posao.

Onaj sjaj u njegovim očima se treba vidjeti i ta sigurnost sa kojom priča o sadašnjosti, ali i budućnosti. Čini se da je na sve spreman, te da ga ništa sada ne može iznenaditi.

Za provođenje planiranog programa tretmana zaduženi su radno-okupacioni terapeuti, psiholozi, socijalni radnici i sociolozi. Zaposlen je i sportski trener koji vodi sportske aktivnosti. Tu je i medicinsko osoblje koje prati zdravstveno stanje klijenata.

Psihologinja Jasna Bajraktarević pokazala nam je građevine koje su svojim rukama načinili članovi – ovisnici. Zatim kaže: “Period „čišćenja“ traje godinu dana. Prvi mjesec je najteži, i u tom periodu se nađemo u nezavidinim pozicijama, ali zajedno to prođemo. Prva četiri mjeseca nema izlazaka, niti posjeta, da se ne bi našli u iskušenju da se povrate na staro. Rad je osnova „skidanja“, sticanje radnih navika, te spoznaja da nešto vrijediš, što itekako utiče na njihovo samopouzdanje.”

Aktivnosti

Cjelokupni tretman oporavka klijenta trebao bi trajati do pet godina i sastoji se od rezidencijalnog i nerezidencijalnog dijela. Rezidencijalni dio tretmana traje dvanaest mjeseci, kao što je već rekla psihologinja, a nerezidencijalni dio tretmana traje četiri godine i sastoji se iz volontiranja, grupa za samopomoć, obrazovanja, traženja zaposlenja itd.

Kemal Mušinbegović, pomoćnik direktora JU “Terapijske zajednice – Kampus” Kantona Sarajevo kaže: Ustaje se u 7 sati, do 8 se pije kafa, do 9 je doručak gotov. Odmah potom slijede aktivnosti predviđene za taj dan, suština jeste da nema ljenčarenja. U 1 sat se svi okupljaju i ručaju, a potom slijedi nastavak rada. U 7 sati je večera, a poslije toga klijenti imaju vrijeme za slobodne aktivnosti. Kapacitet zajednice je 30 ljudi, ali uvijek je to 32 ili više. Posebno bih naglasio diskriminaciju koja je izvršena prema ženama, jer ne postoje zajednice sličnog tipa za njih. A ovisnost kod žena je mnogo opasnija.”

Kao inovativan pristup uvodi se i tzv. “pet terapija”, odnosno rad sa životinjama. S tim u vezi, krenula je realizacija projekta izgradnje azila za životinje na lokalitetu Kampusa. Azil za životinje je kompleks u kojem su smještene napuštene ili izgubljene životinje, kao i one životinje bez krova nad glavom. Simbolika projekta azila za životinje u Kampusu vidi se u samom pristupu i angažovanju klijenata koji su i sami, zahvaljujući programu oporavka i stručnom pristupu kada je u pitanju njihov problem sa ovisnošću, osjetili toplinu i sigurnost koji nudi koncept “terapijska porodica.” Projekat je rađen po najsavremenijim evropskim i svjetskim standardima u pristupu liječenju narkomanije. Nadam se da ćemo uspjeti da pronađemo dovoljno ljudi u Kantonalnoj skupštini koji će, zajedno sa nama, stati iza ovog projekta i u ovom budžetu, te da ćemo usvojiti jednu odluku kojom bi se ovaj projekat u naredne četiri godine dovršio i dao svoj puni efekat.“ rekao je jednom prilikom Peđa Kojović za portal Radiosarajevo.ba.

Da li će tako i biti, vidjećemo, ali je činjenica da ovi ljudi trebaju podršku svih nas, od pojedinaca do institucija, te da samo tako mogu uspjeti u svojim nakanama. Podržimo ih i nadajmo se za njih.