Knjigom o Uni do „Meše“

Piše: Vanja Gredelj

1Ovogodišnja književna nagrada „Meša Selimović“ pripala je Faruku Šehiću, čije ime nije nepozato na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni. Kako je u sjeni dodjele ostalo dosta špekulacija, izvoda i nezadovoljstava, koliko profesionalnih, toliko zasigurno i privatnih, ne bi bilo loše ostaviti iza sebe priče koje umanjuju čistu umjetničku vrijednost i, koliko je moguće, posvetiti više pažnje vrijednom ostvarenju koje, kako se čini, tek sad dobija zaslužen medijski prostor. Roman Knjiga o Uni je Šehićev prvi roman, objavljen 2011., nakon višegodišnjeg rada. Međutim, njegova dosadašnja književna ostvarenja su ostvarila zapažen uspjeh kod čitalačke publike (zbirke Transsarajevo, Hit depo, te zbirka kratkih priča Pod pritiskom), a njegove kolumne su objavljene u sarajevskom Žurnalu (zurnal.info) i beogradskom Betonu. Neosporno je da je riječ o jednom od najzanimljivijih pojava na književnoj sceni. Šehić, rođeni Krupljanin, je već etabliran kao pjesnik i autor kratkih priča, a svojim posljednjim uspjehom dodatno govori u prilog ovoj činjenici. Njegovu prozu i poeziju je teško odvojiti, budući da narativna eksplozija ne jenjava ni u jednom, ni u drugom. Ipak, uvijek britak, oštro dosljedan sebi samom, svojoj percepciji stvarnosti i društvenim tokovima, ostavlja agorafobičan otisak, jednu autohtonu vrstu borbe različitim sredstvima, u cilju čistog življenja sa samim sobom.

Tako, bilo da je maskirao riječi stihom ili prozom, Šehićeva prodornost, realitet gotovo plastičan i poman odabir načina deformacije svjetovnog je nadaleko prepoznatljiv. Kao učesnik u ratu (sa dvadeset godina se vraća u rodnu Krajinu gdje učestvuje u borbama, jednom teško ranjen) ostaje post-mortis jednim dijelom sebe; opsesija tim mračnim predjelima duboko je utjelovljena u njegovim ranijim zbirkama. Ratna tematika ukazuje na to da je nemoguće dovoljno puta preživjeti spoznaju tih degeneriranih, autistično gromkih godina, godina prerezanih u prašini i dnu sebe, da bi se konačno steklo zatišje. Jednom u ratu sa svijetom znači nositi odjek granatirane mladosti do groba. Ipak, kao što je to slučaj i sa djelima Marka Vešovića, ma koliko njegova djela u tom aspektu bila groteskna po umnoj rascjepkanosti, tjelesno streljana slijepim noćnim stražama i oduzimanju zraka pri snajperskom hicu, Šehić se otkriva u senzibilnosti i ljudskosti. Naposljetku, ljudi stvaraju životno okruženje i sa ehom prošlosti, noseći eho praznine i ožiljke neizbjegnutog u prošlosti. Njegova poezija je, dakle, bitno narativna i, sve do Knjige on je ostao duboko zapleten u živo blato ratnog damara. Lijevo ili desno, diše se plitko čitajući ga; umna raskalašenost i rječitost pod emocionalnim blagom; već bi tada moglo biti očito da se ovdje ne radi o pukom piskaranju.

Pojavnost svojevrsnog terapeutskog djelovanja pisanjem je očigledna. Čini se da je došlo do odvajanja glasa od pisca – jedan šum izvire iz naslova i započinje dnevnu dozu ispovijesti. Od prve do posljednje, nijedna ne rješava pitanje opstanka, nijedno djelo ne ostavlja konačnost. Svaka napisana cjelina služi kao minijaturan dokaz – živ sam ili sam umro, prebrojaću ožiljcima vrijeme između. Nema obmana osim u slučaju samoobmanutog sna tokom kofeinskog šuta i duhanskog dima. Šehićev svijet je podzemlje u kojem je Dostojevski mogao stvoriti najtamnija svojstva svojih junaka, staviti ih u hermetički zatvorenu katakombu i narediti im da krvare kroz obraze ili zjenice. Na tijelu su ožiljci. U riječima spasenja.

Osim odraza u onom o čemu su, recimo Meša i Andrić dovoljno dobro doprinjeli, Šehićev autorski rad odaje realitet vrlo suptilnog svojstva, jezički lišenog sklonosti ka složenom izričaju. Proza je olakšana zbog širine koja bolje pristaje njegovom narativnom osloncu. U kratkim pričama i odlomcima objavljenim na portalima (Dnevnik rubnih krvartova), Šehić se pokazao sposobnim zaplitati fikciju i stvarnost, retrospektivu i sadašnjost, stvorivši time fleksibilan, anahromatski svijet nalik šahovskoj igri u kojoj on definira obline, krajeve i pravila. Sve je rečeno tonom koji varira od pariteta dr. Lecteru do šapata pacijenta na odjelu neuropsihijatrije, nijedna riječ nije suvišna, jezik pristupačan i razumljiv, ničim nasilno pomjeren iz čulnog. Tok se galantno mijenja, priča napreduje, od vreline do psihotične neutralnosti, od manijakalnog hoda po mračnim sarajevskim ulicama do smiraja uz svjetla svijeće, cigarete i piće.

2Po prvi put, ipak, u Knjizi o Uni, dolazi do općepriznatog odmaka. Nema neuroza, nema dnevnika ratnih bolova i košmara bivšeg borca. Umjesto toga, konačnost ima oblik monologa hipnotiziranog čovjeka koji Fakiru, koji je jedini sagovornik, priča svoj život. Motivi su bliski, autobiografski, ali nimalo lišeni osebujne fiktivnosti. Povratak zelenim tonovima djetinjstva i retrospektiva kojom se roman otvara nisu puko bjekstvo od bolesnog danas; to je monolog sa dijelovima frojdovskog Ja koje je nužno olakšati spomenom doba u kojem je bilo dobro, lako, jednostavno. Motivi su umirujuće prirode, što se nastavlja kroz lajtmotivisanje boja, mirisa, okusa, glasova, galerija ljudi. Uopće, riječ je o stilskoj sinesteziji sveobuhvatnog; mjesta, podneblja, ljudi i događaji, sve je to kamenje na dnu, u situ jedne spoznajne cjeline, u mozgu autora koji stvara boresovsku pozornicu za svoje konačno uporište. Dualnost prirode korišteno je kao pluralitet u čovjeku, a poroci sadašnjice kao korijenje problema; ništa nije ostalo jednodimenzionalno, makar govorili o kasabici u kojoj odrasta senzibilan tip poput njega. Senzibilnost, naprotiv, je brušena u dodirima sa hladnim obroncima iz djetinjstva, da bi se razgranala u daljnjem razvoju lika.

Njegova evolucija kao književnika i čovjeka iznjedrila je višedimenzionalan roman neobične snage. Knjiga o Uni je jednistveno djelo u Šehićevom dosadašnjem radu, i djelo na kojem bi mu mnogo starije kolege zasigurno pozavidjele. Roman je za gotovo godinu dana privukao nagradu „Meša Selimović“, ostaje da vidimo šta tek ovaj vrsni poznavatelj ljudske psihotičnosti ima za ponuditi.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s