Piše: Mirza Skenderagić

Kada želimo da govorimo o velikim režiserima koji su konstantno mijenjali svoj svoj stil iz filma u film, i za koje je upravo jačina te promjene nešto što nagovještava i njen nastavak u budućnosti, onda je neophodno spomenuti i danskog režisera Larsa von Triera. Gledajući njegove studentske filmove Nocturne (1980) i Images of a relief (1981), pa čak i njegove prve dugometražne igrane filmove (Europa trilogy), prepoznat ćemo uticaj nekih drugih autora, drugih stilova, drugih filmova koji, sada skupljeni ispred kamere Larsa von Triera, prave novi korak u svjetskoj kinematografiji. U tim film¸ovima mi možemo prepoznati uticaj Orsona Welsa, Blade Runera. Ono što prvo primijetimo u tim filmovima jesu boja, zvuk i svjetlo. Trier je uzimao od svakoga po nešto, međutim, u početku se nekako najviše izdvaja uticaj Andreja Tarkovskog. Ovaj period se može opisati kao Trierova potraga za stilom, koji će se vremenom sve više i više odmicati od onoga što jer radio Tarkovski i koji će već u narednoj trilogiji postati njegova suprotnost.

Trilogija Golden Heart: Breaking the Waves (1996.), The Idiots (1998.) i Dancer in the Dark (2000.) povezana je jednim zajedničkim motivom: ženama, tj. heroinama kojima preživljavanje ne polazi za rukom, a koje svoje živote poklanjaju drugima. Žena je žrtva, ali ima izbor i to je čini snažnom. Trilogiju otvara Breaking the Waves sa Emily Watson u glavnoj ulozi.

Radnja filma se događa 70-ih godina u malom naselju na sjeveru Škotske, čiji stanovnici pripadaju fundamentalistickoj kalvinistickoj sekti, a vodstvo crkvene općine nastoji provoditi stroga pravila u svim oblastima društvenog života. Lokalnu svakodnevnicu pomuti mlada i naivna Bess McNeil (Watson) koja se do ušiju zaljubi u Jana Nymana (Skarsgard), Danca koji radi na obližnjim naftnim platformama u Sjevernom moru. Nakon što joj crkveni oci nevoljko daju odobrenje da se uda za stranca, Bess započinje idiličan život s Janom. Ipak, kada medeni mjesec završi i Jan bude prisiljen vratiti se na platformu, Bess je shrvana spoznajom kako ne može živjeti bez njega. Moli Boga da joj Jana što prije vrati kući. Međutim, želja će joj biti ispunjena na okrutan način. Kad on teško strada, ona moli Boga da ostane živ. Posve nepokretan, Jan traži od Bess da spava s drugim muškarcima, te mu poslije o tome priča ne bi li mu tako dala razloga za život.

Fabula je u ovome filmu linearna, iako na trenutke postaje i paralelna. Naracija je ograničena, a kompozicija uzročno – posljedična. Ono što je u ovoj trilogiji za Triera na prvom mjestu jeste sadržaj, a onda je stil onakav kakav mora biti. Jedini specijalni efekat na ovome filmu je prebacivanje filmske trake na video i obrnuto, koje je za cilj imalo da fotografija bude što turobnija i sivlja. Kada je u pitanju centralni motiv filma, onda je očigledan uticaj Carla Theodora Dreyera, koji se u svim svojim filmovima bavio ženama – heroinama. Dakle, Trier sada težište svojih filmova prebacuje na ideju, sadržaj, priču, obične ljude. On zapravo prelazi sa uma na srce. Ako je u prethodnim filmovima put do uma prelazio uz pomoć stila, sada taj isti put mora biti očišćen i kao takav usmjeren prema srcu i osjećajima. Trier to čini odbacivanjem one vizualne istančanosti i sa fotografičnosti prelazi u stvarnost. U filmu Breaking the Waves nema više ničega prljavog kod glavnih likova. Mi ni jednog trenutka ne smijemo dovoditi u pitanje Bessinu nevinost i svetost. Također, Trier u ovome filmu dosta pažnje posvećuje religiji koja mu je tokom odrastanja mnogo falila. Naime, njegova porodica je prakticirala nudizam, ateizam i komunizam, a osjećaji, religija i užitak su bili zabranjeni. Film je ukroćen podjelom na poglavlja, pri čemu titlovi, statični kadrovi pejzaža s jakim bojama, s pop-hitovima 70-ih u pozadini, predstavljaju negaciju svega onoga sto se može vidjeti u ostatku filma. Kao i u slučaju Drayera, početni dio trilogije o Ženskim srcima izazvao je snažne napade znatnog dijela feminističke kritike. Kada je gluma u pitanju, onda je možda najveći Trierov talenat u ovome ostvarenju upravo izbor maestralnih glumaca. On je pred njih stavio težak zadatak – da natjeraju publiku da suosjećaju, da prelaze ekstremna emocionalna stanja, od agonije do ekstaze.