Piše: Vanja Gredelj

U eri interneta pruža se do danas neviđena mogućnost neafirmisanim, mladim umjetnicima svih profila za pronalaženjem i okupiranjem svog mjesta pod tehnološki umreženim suncem, što se pokazalo izuzetnom koristim, posebice za vizuelne tipove umjetnosti. Ono što nam uhvati pozornost imamo priliku sagledati iz različitih uglova, istraživati u bespuću keywordsa i raspravljati sa ljudima širom svijeta preko on-line foruma. Tako je novim generacijama donekle olakšan proces usavršavanja i razmjene iskustava, što umjetnici donedavno nisu imali ni kao najluđu opciju.

Kada sam prvi put opazila kratki film Vore na jednom od mnogobrojnih tumblr blogova, pomislila sam da je neko hakirao privatni Cronenbergov arhiv i postavio uradak on-line bez priznanja autoru. Ne samo da je autor relativno nepoznat škotski freelance filmograf i fotograf čije ime nisam odmah ni upamtila (još uvijek daleko od svjetske slave), već je taj film slijedilo nekoliko poprilično pretencioznih fotografskih uradaka, kratka biografija i neupadljiv profil. To jest, neupadljiv za nekog.

Odlika čovjeka je prirodna sklonost subjektiviziranju. Lijepo je lijepo i ružno je ružno samo u količini do koje dopire jedna sposobnost percepcije, jedan čovjekoliki majmun, jedna jedinka u društvu. Bilo da je riječ o slikarstvu, književnosti, kiparstvu, teatru, filmu, muzici, robovi smo svog mentalnog sklopa, svojih afiniteta i strasti koje nas provode kroz apstraktne umjetničke iskaze. Sve što možemo je biti privrženi onom što oćutimo kao najbližim odsjajem nas samih. Glad za osjećajem povezanosti, za katarzom preko spoznaje i prepoznavanja je ono što nas ustvari održava budnima. Sami određujemo što je za nas beletristika, zato ljudi kupuju sagu Sumrak, puštaju klasike njemačkog romantizma u pet ujutro i pišu članke o Bryanu Fergusonu.

Njegov je pristup bio popriličan šamar iskrenosti. Sirova prišivenost svom izričaju, svijest da je sasvim dobro našao i razradio način nošenja sa samim sobom i svijetom kroz fotografski objektiv i minutažu filma bila je očita. Nema mnogo dorađivanja i uljepšavanja, njegov svijet počiva na konceptualnom prikazu i oslanjanju na sijevanje kroz materiju uhvaćenu u životu. Ovaj mladi umjetnik je nešto poput razularenog spoja Raskoljnjikova koji je danima čamio zatvoren u ćeliji, pokojeg ostatka iz Kamijeve Kuge i Bodlerovog duha u dekadensi, zaboravio je abecedu na kojoj je ranije običavao pisati pa mu preostaje da se igra uglovima, geometrijom prostora, koncentriranom psihodelijom i atmosferom koju pruža ljudsko tijelo postavljeno u različite situacije. Zanimalo me pritom kakva je njegova priča, koliko je ovaj čudnovati, ćutljivi igrač sa sjenama u napuštenim parkiralištima, doista ispunjen vizijama o kojima pokušava docrtati vrijeme, zanimalo me šta je iza boja i modela. Evo što sam kaže.

Kada ste prvi put osjetili potrebu za izražavanjem kroz neki vid umjetnosti?

Imao sam 4 godine kad sam prvi put izjavio da želim raditi filmove; provodio sam djetinjstvo radeći scenarije i gledajući Hitchcock na televizoru svojir roditelja. Čak sam skicirao postere filmova koje sam vizualizirao u glavi. Bilo je samo pitanje vremena kada ću doista kročiti iza objektiva kamere, što se desilo kad su mi roditelji darovali prvu kameru kao poklon za Božić kad mi je bilo 11.

Dakle, kao odgovor na pitanje, doslovice sam osjećao potrebu za umjetničkim izričajem od trenutka kad sam počeo disati. Uvijek sam bio crna ovca svoje obitelji, jedini koji je pokazivao iole interesa za umjetnost. Uvijek sam se osjećao neugodno u vlastitoj koži kraj ostalih koji su bili  mojih godina, misleći kako je moj, silom izazvan i uglađen, privid normalnog izraza vidljiv svima ostalima u učionici ili drugdje. Provodio sam mnogo vremena odvojen od ostale djece, dok me moj um držao zauzetim i budnim, te sam danima vizualizirao kako mogu svaki tren koji proživim ustvari snimiti iz tri različita ugla. Bilo bi smiješno da to već nisam napravio. Moj um uvijek snima.

 

Šta je za vas privlačnije: film ili fotografija. I jedno i drugo imaju vizualnu suštinu, korišćenjem izazivaju impresije nakon što ih pogledamo i percepiramo, iako se fotografija može učiniti statičnom. Koje su prednosti i nedostaci za oboje?

Moglo bi se reći da su me oba medija okupirala, ali mi je film ipak zarobio srce. Kinematografija mi je uvijek bila strast. Fotografija je bila nešto čim sam se počeo baviti u kasnoj adolescenciji, najviše zbog frustracija izazvanih nedostatkom novca ili opreme, a koji bi mi omogućili luksuz rađenja filmova koji su me opsjedali. Odlično kod fotografije je užitak rada na jednoj fotografiji. Kada je neko perfekcionista poput mene, osjeća ogromno zadovoljstvo dotjerujući minuciozno svaki dio u okviru koji predstavlja jednu sliku. Time istodobno ovo može biti sagledano i kao prednost i nedostatak. Nakon toga je moguće zaboraviti koliko je teško nositi se sa radom na filmu gdje baratate sa 24 slike u sekudi. Ipak je to izazov koji drage volje prihvatam.

Često mislim da me fotografija oblikovala iu aspektu filmografije. Bez toga ne bih imao neka iskustva o eksperimentiranju sa nepravilnim okvirima i nekonvencionalnim kompozicijama. Odvajanje vremena za rad na jednoj slici prešlo je u moj način rada na filmu. Vjerujem da mnogo više pažnje posvećujem nekim dijelovima u filmskoj obradi zbog vremena provedenog u radu s fotografijama.

Film i fotografije imaju moć da okupiraju osobu buđenjem osjećaja koji leže duboko ispod kože, čak i da ostave težak udarac ili snažan uticaj na posmatrača, ali film ide dublje, dalje. Mnogo je teže „složiti“ film nego fotografiju, a kroz borbu sastavljanja bilo koje puzzle zajedno, imaš mogućnost da posmatrača odvodiš na putovanje u svijet neobičnog, i to mi pruža nevjerovatno, bezgranično uzbuđenje.

Jeste li zarobljenik svog razuma/ludosti ili rob umjetnosti?

Možda i uživam u trenucima svog ludila mrvicu više nego što bih trebao, ali bih rekao da sam više rob svoje umjenosti. Ona beskrajno prodire u moju svijest, inficirajući u potpunosti sve, često provocirajući periode nesanice. Moj um radije izgori nego što pristaje se isključi.

U kojoj mjeri ste mizatropski nastrojeni?

Pa, u tolikoj da ipak pristajem uraditi ovaj intervju.

Po Vašem mišljenju, je li ludilo bilo korisnije ili destruktivnije za umjetnike kroz historiju?

Osobno, vjerujem da ono, uz neimaštinu, ustvari uništava veći dio kreativnosti, nasuprot nečijoj mogućnosti da unaprijedi nivo vlastitog poboljšanja. To, istovremeno, nije nimalo ugodno, jer i sam umijem biti poprilično žustar i često maničan, onda kada sam u žaru rada ili koncepta, što često vodi do uništenja tijela i propuštanja nekog manjeg detalja.

Osjećam da sam fokusiran na rad kad ostali uticaji iz mog života ne interferiraju, ne bore se za moju pažnju, ali svaki umjetnik ima svoj uvrnut način rada.

Ovo je vjerojatno notorno, ali ipak mora biti spomenuto u ovakvom razgovoru. Šta Vas inspiriše? Kakvi osjećaji se pobuđuju u vama dok radite na fotografiji ili dijelu filma?

Kao i kod većine ljudi, ne postoji jedan jedini odgovor, jedan objekt koji inspirira na rad. Postoje antagonizirani periodi kreativne blokade u kojima mi je teško pronaći bilo kakvu inspiraciju, bilo gdje. Opet, ti periodi koliziraju sa vremenom u kojem me inspirira bilo šta. Generalno, radovi drugih umjetnika snažno djeluju na mene i postaju inspirativni materijal, bilo da je riječ o slikama, kolažima, filmu, fotografiji-bilo šta. Vjerujem da takav izvor inspiracije izvlači ideje. Nadalje, drugi načini su neobični članci o stvarnom životu i neobičnostima koje se dešavaju, čudne subkulture i vanserijski fetiši.

Doista sam ludo fasciniran sa mentalnim poremećajima i bizarnim seksualnim fetišima, što se očitovalo u mojim filmovima. Fotografija je neka vrsta fragmentarnih podsjećanja na stanja i osjećaje, gdje se slike javljaju u rasponu od svijetlih do mračnijih, sa mnogo više atmosfere. Još jedan veliki uticaj ima muzika koja je povezana sa gotovo svime što radim.

Vaš rad u sebi nosi dozu otuđenosti, melankolije svojstvene vrsti Stranca koji se istovremeno skriva i bježi od svijeta. Kako doživljavate samoću?

Kada neko odrasta kao jedinac, razvije neki vid zabave sa samim sobom. Mislim da sam vrlo prvržen isključivo vlastitom društvu, i doista se nelagondno osjećam sa većim brojem drugih osoba. Na vlastitu žalost, moje prečesto osamljivanje me je dovelo do nemogućnosti uključivanja i funkcioniranja na socijalnom planu. Moja introvertnost, moja samoća je moj najveći neprijatelj koji je potamanio velik broj dobrih prilika.

Uprkost tomu, pronalazim smiraj u samoći jer je dobro poznajem. Živim sam i obožavam luksuz zaključavanja sebe u sebi, kao i odvajanja od ostatka svijeta, na neko vrijeme.

Fotografije pružaju poetske psihodelije kao sredstva za putovanje kroz stanja u kojima ste, kao autor, bili. Elementi na fotografijama su u službi portretiranja modela koji je gotovo uvijek sam, postavljen u minimalističko okruženje, što pojačava ranije spomenut osjećaj osamljenosti, a sve je u kontrastu sa dozom oštrine i horora iznutra. Koliko su važe boje, i kakav je stil tj. kako ga vi vidite?

Uvijek mi je bilo teško da opisujem način rada u smislu stila budući da je nemoguće sagledati vlastiti rad objektivno, te to ni ne mogu uraditi bez nelagode. Svjestan sam da moje fotografije imaju dosta kinematografskog osjećaja, često pokupe osjećaj zlosutnog ili eteričnog. Boje isto tako redovito prožimaju, u emocionalnom smislu, i film i fotografiju na poseban način.Možda jesam  privučen tamnim, zasjenjenim područjima društva, ali pronalazim veliko zadovoljstvo u „slikanju“ svojih zdanja živopisnim setom boja. Ne mogu ne obožavati boje kao takve, ili njihovu sposobnost zahvatanja materije, čineći čak i prijeteće prizore doista prelijepim, bila materija sama u pokretu (film) ili ne.

Gdje katarza započinje i završava? U pisanju scenarija, snimanju ili toko post-produkcije?

 Katarza započinje kada ideja po kojoj pišem scenarij ode dalje od šeste stranice. Kad mogu promisliti o svim idejama i konačno zadržati pažnju na jednoj koja me dovoljno dugo intrigira, dopuštajući mi da se posve udubim, onda katarza doista i počinje. Pojačava se kada, naravno, dolazim iza kamere. Završava kad se film dobije konačan oblik i primi prvu reakciju na filmskom festivalu.

Koji soundtrack bi bio idealan za Vaš film?

Svaki film koji napravim je svijet za sebe, jedan entitet koji stoji samostalno. Ne postoji jedan soundtrack, obično imam različite playliste koje često slušam kad radim na jednom projektu, što pomaže oslobađanju tona kojeg želim unutar filma kojeg snimam. Ali to se veže za proces rada na filmu. Sakupljam pjesme za svakii projekt kako bih uspio evocirati stanje koje mi je potrebno, ipak nijedan film kojeg sam dosad uradio nema muziku u sebi. Zvuk je važan aspekt mojih filmova, pa više igram na kartu zvukova u okolini lika, radu na složenim zvukovnim dizajnima koji pomažu  u kreiranju atmosfere scene.

Nemam averziju prema korištenju muzike i u filmu, u svakom slučaju; imati mogućnost da i to uradim bi bio čisti luksuz.

Koliko je važno za Vas da budete priznati, bilo od publike ili kritike?

 Nije toliko važno kad je u pitanju slava ili takvo što, ali bi bilo pogrešno reći da me ne interesuje neki oblik priznanja. Uživam u prilici da čujem šta drugi ljudi misle o mom radu, i doista je sam osjećaj svijesti o interesu za ono što radim dovoljna nagrada. Ponekad mislim da je to neka vrsta dodavanja ulja na vatru koja raspiri moje nakane, tjerajući me da radim više i bolje kad znam da postoji interest za ono što radim.

Imate li neke buduće planove?

Trenutno sam već petu sedmicu zauzet oko snimanja mog posljednjeg filma. Još nikad nisam proveo ovoliko vremena u samom snimanju, ovaj je put to bio proces učenja i brušenja, vjerojatno je ovo moj najambiciozniji projekt do sada. Planiramo završiti snimanje 8. oktobra, a post-produkciju zakazati sredinom novembra.

Sam po sebi film je donekle pun paralela sa mojim ranijim filmovima, ali je zvijerka za sebe. Zasigurno će na kraju i biti krvožedno i opako animalno djelo, i jedva čekam pustiti sa lanca konačnu verziju, početkom iduće godine.

http://vimeo.com/40146774 film I

http://vimeo.com/10845838 film II

http://vimeo.com/40165066 film III