Piše: Sanja Vasković

U dodatku diplomi, dokumentu gdje se između ostalog nalaze podaci o namjeni stečenog znanja, studentima sa studijskog programa Opšta književnost i bibliotekarstvo, sociologija, filozofija, srpski jezik i književnost na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu, u opisu poslova kojim se mogu baviti nakon završenih studija, stoji između ostalog da mogu biti novinari. Čekajte, znači ona moja diploma u crvenoj futroli uredno pohranjena na vidno mjesto u kući (da se rodbina divi), ne vrijedi ništa?! Nečije četiri godine suza, krvi i znoja ne znače ništa kad možeš da završiš drugi fakultet i ujedno biti novinar? A da se ne lažemo, iako je (slušajno otkrih) baš njima dato legitimno pravo da se bave novinarstvom, danas svako može biti novinar. Odgovoriš na osnovna pitanja KO, ŠTA, KAD, GDJE, KAKO, ZAŠTO, priču potkrijepiš citatima, dodaš pozadinu, i to bi bilo to, ugrubo rečeno. Vodeći se ovom logikom, ko god propadne u svojoj profesiji uvijek može biti novinar, da ne spomenemo tu ružnu riječ piskaralo. Naučiti pisati činjenice to može svako, ali novinare na fakultetu uče razmišljati o onome što rade, te ih uče svijetu oko sebe! Znači, neki od nas su četiri godine proveli u klupama učeći, od sociologije, psihologije, komunikologije, kulturologije, filozofije, tranzitologije, antropologije i drugih oblasti, pa do potpuno nebitnih stvari poput jezika Hopi Indijanaca, žena Milutina Nemanjića i čula koherencije, da bi na kraju neko drugi mogao da se bavi njihovim poslom. Da vidimo koja su to zanimanja kojim diplomirani novinari mogu da se bave:

– novinar i urednik u štampanim i elektronskim medijima,

– stručni saradnik za odnose s javnošću u službama javne uprave i marketinškim agencijama,

– saradnik u naučnoistraživačkim institucijama u oblasti medija i komunikacija,

– saradnik u diplomatiji,

sve sami saradnici…

 

Kada smo prvi dan fakulteta svi usplahireni sjeli u klupe, misleći da ćemo postati slavni, priznati, poznati, da ćemo raditi objektivno i u interesu javnosti, zadnje riječi na kraju ubjedljivog i argumentovanog predavanja jednog od uglednih profesora o profesiji novinara bile su: “Da li sam barem nekoga od vas odgovorio od ideje da postane novinar?„ Vraćam se kući i razmišljam, što mi je ovo u životu trebalo? Neki su, nažalost, i odustali. Oni koji su iz inata, zbog izazova ili nekog drugog razloga odlučili da idu dalje, dobili su uputstvo: ako se već profesionalno prostituišete, prostituišite se za dobre pare. Pitaš se zašto je tvoj fakultet drugačiji od ostalih, zašto i ti ne učiš jednostavne teorijske fraze od kojih ne boli glava.

Na predmetu Reportersko i uredničko novinarstvo učite vrste mikrofona, između ostalog, spominje se i mikrofonska puška, a kao nedostatak ove mikrofonske puške se navodi da „nije preporučljivo koristiti je u ratnim područjima jer zaista podseća na pušku“! Zanimljivo. A ako je neko propustio vježbe iz predmeta Novinarska praksa, neka zna da obavezno pri pisanju izvještaja mora da navede izvor, pogotovo ako su neke osjetljive teme u pitanju, jer u suprotnom sam novinar je izvor i može otići u zatvor! Poslije predavanja studenti obično diskutuju o kvalitetu predavanja i iznijetim znanjem koje treba da usvoje, nakon jednog od mnogobrojnih i tvrdim zanimljivih predavanja, pitala sam koleginicu šta misli o zadatoj temi na šta je ona odgovorila:“ Ne znam, meni je još u glavi informacija da novinari žive u prosjeku 51 godinu“. Nemojte misliti da je tako loše biti novinar, jer naučiš dosta korisnih stvari kao npr. tehniku ispiranja mozga u predmetu Politički marketing i odnosi s javnošću, pa ako neko pokuša argumentovano da se suprotstavi tvojim stavovima, zaprijetiš da ćes izvršiti tzv. brainwashing, slično političarima.

Sad se pitate zašto neko uopšte poželi biti novinar, u slučajevima novinara istraživača čak i rizikovati život sebe i svoje porodice, jer prijetnje novinarima su nešto što svakodnevno čujete u medijima. A to je samo ono što se objavi, zamislite šta se sve dešava „iza kamera“. Jedan američki internet sajt načinio je liste najboljih i najgorih profesija na svijetu, na kojoj se novinarstvo našlo na petom mjestu najgorih profesija. Liste su pravljene prema visini plate, riziku ostanka bez posla, izloženosti velikom stresu i teškim uslovima rada, zatim perspektivi napredovanja u karijeri, kao i velikom fizičkom naporu. A od početka 2012. godine u svijetu je smrtno stradalo 75 novinara. Dobro, život nam može biti ugrožen, shvatili ste, pa da ne ponavljamo više.

Da li se novinarstvom baviti zbog slave? Možda, mada teško je postati poznat i podržavan novinar, a da radiš u interesu javnosti jer ćeš uvijek naići na zataškivanja onih čiji se lični interesi kose sa interesima društva. Da napomenem, ne miješajmo voditelje i novinare jer to su dvije različite profesije. Ako te je majka priroda nagradila pa imaš sreće da te gledaju u svakojakim emisijama na televiziji (a obično ti je neko drugi napisao tekst), ponosno u svoju biografiju dodaješ zanimanje – novinar.

Novinarstvom se baviti zbog novca? Naravno da ne, svima je jasno da u novinarstvu nema para. Novinari imaju manja primanja u poređenju sa drugim profesijama. Podaci istraživanja koje je uradio jedan portal iz Bosne i Hercegovine, govore da najveće prosječne plate u našoj državi imaju menadžeri, koji uglavnom imaju diplome ekonomskog fakulteta, a najmanje zarade imaju žurnalisti sa prosječnom platom od oko 780 KM. Ukoliko želite možda da postanete putopisci, onda morate kao Hrvoje Ivančić, jedan od novinara putopisaca, s vlastitog računa dignuti sav novac, izlagati se ne malim opasnostima i rizicima koje nose putovanja po svijetu, napisati reportažu i po povratku se nadati da će neko da objavi priču, ali bez obzira na sve Hrvoje navodi „Kreativac, pisac i umjetnik bilo koje vrste danas je u Republici Hrvatskoj gotovo socijalni slučaj. Šteta. Ali bez obzira na sve takav način života ispunjen je radošću, šarenilom i punim plućima na svakom koraku„.

Opasnosti za profesiju novinara ne dolaze samo od spoljnih centara moći, nego su tu i unutrašnji faktori koji urušavaju iznutra ovu profesiju. Kako ljudi koji u toku svog studiranja nemaju nijedan komunikološki i novinarski predmet mogu da se bave poslom o kojem ne znaju ništa? Učila sam i ja u toku svog školovanja dosta socioloških predmeta, pa ne smatram da sam dovoljno kompetentna da se bavim tim poslom.

I dok školovani novinari sjede u kući bez posla, čitaju, slušaju i gledaju u medijima školske primjere onoga kako ne treba da se radi, drugi ljudi obavljaju njihov posao. A diplomu mogu da, narodski rečeno, okače mačku o rep jer drugo ništa i ne znaju da rade.

Da zaključimo, novinari se ne bave ovim poslom zvog novca, a u isto vrijeme rizikuju svoj život i ugled. Pa šta je to onda što tjera ljude da budu novinari? Postoji neki gen koji ti ne da mira i koji te tjera da uzmeš olovku, svoje oružje u ruke i kreneš u borbu, pa makar bila donkihotovska. Želiš da kažeš šta misliš, da ukažeš, da kritikuješ, da objasniš i najljepši osjećaj od svih, a to je ako svojim radom uspiješ nekome da pomogneš. Jednostavno ne želiš da zatvoriš oči. Novinar 24h na dan živi svoju profesiju, proživljava svoje priče, posmatra i traži materijal za nove.

Ne smeta nam da sa diplomom svog fakulteta budemo univerzalne neznalice koje znaju po nešto o svemu, a ne sve o nečemu, ali poštujte nečiji rad i trud. Na kraju, bez obzira na sve pobrojane negativne karakteristike naše profesije, ona je itekako pozitivna, korisna i nezamjenjiva, sami smo je izabrali i pokažite barem malo poštovanja, te dajte mogućnost da u medijima rade oni koji su za to školovani.