Piše: Armin Stefanović

Biti ateista u zemlji koja je po Ustavu sekularna, a u kojoj se nacionalni identiteti definišu po religijskom opredjeljenju, znači svakodnevno se sukobljavati sa religijskim mitovima duboko ukorijenjenim u našoj kulturi. Predrasude o ateizmu se brzinom svjetlosti šire, ne samo preko individualnih interpretacija nekompetentnih ljudi, već i preko rječnika, Vikipedije i sl. Otvorenost prema diskusiji je zdrava i pozitivna karakteristika pojedinca, ali tek onda kada se poznaje predmet diskusije. Ako je percepcija tog predmeta zasnovana na predrasudama, rasprava završava.

Ateizam, za razliku od većinskog mišljenja, nije uopće nova pojava. U hinduizmu je postojalo šest škola od kojih najstarija nije prihvatala vjerovanje u postojanje bilo kakvog božanstva. Gledajući stvar na taj način, ateizam datira od šestog stoljeća prije nove ere. Mnogi historičari se ipak odlučuju da za početak ateizma uzmu peto stoljeće p. n. e, a grčkog filozofa Diagorasa kao prvog ateistu. Dakle, podaci o ateizmu datiraju mnogo prije podataka većine religija i s pravom možemo reći da je ateizam stariji od mnogih. Od tada pa do danas, ateizam se razvijao kroz mnoge škole pa se tako grana na svoje vrste i podvrste.

Moderni ateizam se vraća etimološkom porijeklu riječi. Glas „a“ (gr.) označava negaciju onoga što dolazi poslije njega. Dakle, ateizam u svojoj osnovi podrazumijeva negaciju teizma. To je ono što je zajedničko svim školama ateizma, da negiraju teističke sudove. Ateizam će reći da je pitanje postojanja Boga relativno (zavisno od onoga što znači ta riječ), ali da sigurno nije onakvo kakvim ga religija predstavlja. Naravno, postoji mnogo škola ateizma i one međusobno variraju.

Npr. Victor Stenger u svojoj knjizi God: The Failed Hypothesis (Bog: Propala hipoteza) logički dokazuje da biće koje ima atribute Boga ne može postojati. Ali se ponovo ne radi o dokazivanju nepostojanja Boga, već obaranju mita o Bogu, onakvog kvakvim ga predstavljaju islam i kršćanstvo. Postoji i škola ateizma koja ateizam tumači kao „Ne znam šta znači riječ Bog“. Oni tvrde da ta riječ nema vlastito, konkretno značenje. Pod njom pojedinac može podrazumijevati čitav niz stvari, od Zeusa, Tora, Jahve, te bilione bogova koje smo konstruistali tokom historije i njihove individualne interpretacije.

Agnosticizam

Postoji velika zabuna oko termina agnostik. Etimološki gledano, gnosticizam je takvo uvjerenje u kojem pojedinac tvrdi da je moguće znati da li Bog postoji. Agnosticizam je negiranje ove tvrdnje, tj. stav da se ne može znati da li Bog postoji ili ne. Dakle, ateizam i teizam govore o vjerovanju u Boga, dok gnosticizam i agnosticizam govore o pitanju znanja o Bogu. Agnostik bi bio osoba koja tvrdi da ne možemo znati da li Bog postoji. Takva osoba, pored tog stava, može biti teist ili ateist u pitanju vjerovanja.

U posljednje vrijeme termin agnostik se sve češće koristi umjesto termina ateist. Mnoge osobe, zbog negativne konotacije koju ateizam nosi, se češće opredjeljuju za termin agnostik radije nego ateist. Ali su sve takve osobe po definiciji ateisti. Oni odbijaju bilo kakvo teističko učenje (a-teisti), tj. ne pripadaju niti jednoj religiji.

Četiri jahača Novog Ateizma

Pod pojmom Novi Ateizam podrazumijevamo moderni ateizam i četiri osobe: Sama Harrisa, Christophera Hitchensa, Daniela Denetta i Richarda Dawkingsa. Njih četvorica i mnogi drugi se bore da pitanje religije u javnom diskursu ima ravnopravan status svim ostalim pitanjma, tj. da religiju, kao i sve ostalo, treba kritikovati i preispitivati. Njihove knjige su doživjele veliku čitanost i popularnost u cijeloj Europi, posebno Velikoj Britaniji, te širom Amerike. Neke od njih su:

– Sam Harris – The End of Faith 

                         –  Religion, Terror, and the Future of Reason

                              – A Letter to a Christian Nation

      –   Richard Dawkings –  The God Delusion

      –   Daniel C. Dennett –  Breaking the Spell: Religion as a Natural Phenomenon

–   Christopher Hitchens –  God Is Not Great: How Religion Poisons Everything

Često mi se desi, u Sarajevu, da religiozni ljudi koji diskutuju ne znaju šta znači ateizam, pa onda pokušavaju konstruisati neke argumente koji postaju prije smiješni nego validni. Još češća pojava je da religiozna osoba s kojom raspravljam nije pročitala svoju svetu knjigu (to su prvenstveno muslimani), te da ja navedem argument iz Kur'ana, a onda moram ubjeđivati osobu da takvo nešto stoji u Kur'anu, da je savršenstvo te knjige mit, itd.

Neke od nebuloza su sljedeće:

„Ja ne mogu dokazati da Bog postoji, ali ni ti ne možeš dokazati da ne postoji.“

Zbog svođenja ateizma na jednu od njegovih škola, baš onu najmanje zastupljenu, često čujemo ovakvu formulaciju koja prividno obara ateizam, ili ga bar svodi na istu ravan sa teizmom. Ova formulacija je neodrživa iz više razloga, navedimo dva:

1. Cilj ateizma nije da dokaže da Bog ne postoji. Škola ateizma koja se bazira na premisi „Bog ne postoji“ je vrlo rijetka. Moderni ateizam se bazira na etimološkom porijeklu riječi, tj. negaciji teizma. Također, za moderni ateizam riječ „Bog“ nema značenje. Da bi ponudio bilo kakav sud o Bogu, trebalo bi prvo definisati značenje same riječi.
2. Nepostojanje nečega je nemoguće dokazati, s tim u vezi nije razumno tražiti argumente za nepostojanje. Recimo da postavimo pitanje: Da li u vašoj sobi trenutno lebdi duh? Ne postoji niti jedan argument kojim bismo mogli negirati ovu tvrdnju. Ali opet, nećemo pobjeći iz svoje sobe jer nemamo razlog da vjerujemo da se tu nalazi duh.

„I ateisti su vjernici. Oni vjeruju da Bog ne postoji.“

Koliko god smiješno zvučalo, ovo je nešto što ja redovno čujem. Paradoksalno je iz više razloga, navedimo dva:

1. Ateizam negira istinitost religije, ne postojanje Boga, ne postojanje vjere. Ovo je terminološki problem. Vjera podrazumijeva mnogo više od religije jer se vjerovati može prijatelju. Postojanje Boga je relativno. Ako uzmemo Boga kao ideju, on zasigurno postoji kao takav.
2. Izjava je paradoksalna čak i ako kažemo da se radi o školi ateizma koja negira postojanje Boga. Rečenice „Ne vjerujem da Bog postoji“ i „Vjerujem da Bog ne postoji“ su dva različita svijeta. Uzmimo drugi primjer. Nije isto reći „Ne vjerujem da je sport zdrav“ i „Vjerujem da sport nije zdrav“. Jedna izražava skeptičan stav naspram tvrdnje ostavljajući obje strane otvorene. Tj. spremna je da joj se dokaže kako je sport zdrav ili nije. Druga je uvjerena da sport nije zdrav.

Modernom ateizmu je važno da religija bude podložna kritici u javnom diskursu kao i sve drugo. To je njegov osnovni cilj. Da se izjave kao „Problem sa farmaceutskim firmama nije još riješen“ i „Problem sa islamom nije još riješen“ tretiraju jednako. Da se karikatura predsjednika i karikatura Poslanika tretiraju jednako itd. Religija mora biti otvorena za razumnu kritiku, i ne smije biti percipirana kao sveto, nedodirivo, neupitno. Čak je važnije kritikovati religiju nego farmaceutske firme, jer ta institucija učestvuje u odgoju naše djece, zakonima mnogih zemalja, percepciji ljudi o moralu i mnogim jako bitnim stvarima.

Ateisti, ukoliko nije odustao od neke religije, je teško zamisliti kako je biti religiozan. Sama religija nakon toliko stoljeća ne može ponuditi nijedan dokaz za svoje tvrdnje, pa čak ni argument koji bi im išao u prilog. Ali svaka religiozna osoba zna kako je biti ateista čim pogleda drugu religiju. Isti odnos koji musliman ima prema kršćanstvu, budizmu, i ostalih nekoliko milijardi religija ima i ateist. Jedina razlika je dosljednost.

Da vam objasnim nešto. Stotinama i hiljadama godina ovakva diskusija je bila nemoguća, ili bi je ovakvi kao mi vodili po cijenu života. Religija nam sada dolazi nasmijana lica, sa pozdravom – zbog toga što se morala odreći toliko toga, zbog toga što sada znamo puno više. Ali nemate pravo zaboraviti kako se ponašala kada je stvarno bila jaka, kada je zaista vjerovala da je Bog na njenoj strani.

(Christopher Hitchens)