Piše: Ajla Kurspahić

„Sova – veliki porodični leksikon“ – Mladinska knjiga Beograd, izdanje 2011. Ušminkane korice debelog sadržaja listova, najnovije izdanje, knjiga dobivena na poklon. Savršeno! Sa divljenjem dodirujem tvrdi povez preko kojeg je, kao u linoleum, urezana srcolika sova i nekoliko većih ornamenata. Ma divnog li izgleda! Otvaram korice, žurno prelistavam stranice. Usporavam. Lagano iščitavajući detaljno analiziram svoj poklon. Iskreno, i najneočuvanija knjiga kvalitetnog sadržaja je neprocjenjivo blago koje rado dodajem u svoju osobnu riznicu knjiga, ali lagala bih kada bih napisala da me ovako privlačan izgled knjige nije dodatno privukao. I tako sam se zaljubila u svoju novu knjigu.

Pa tu su i zanimljive sličice pored nekih pojmova! I dok me grotesknost knjige oduševljavala, pojam koji mi je privukao pažnju je izazvao minijaturni šok. Primijetila sam da se među „pouzdanim“ podacima leksikona našao i pojam „Alija Izetbegović“, no to nije ono što me iznenadilo. Naime, prva pretpostavka je bila da će među pojmovima nepristrasno biti navedene njegove državne pozicije i činjenica da je bio prvi predsjednik Bosne i Hercegovine – logično! Međutim, ne samo da je moja pretpostavka bila pogrešna, već su i pretpostavljeni podaci na jedvite jade spomenuti u moru nerelevantnih riječi.

„Izetbegović, Alija (1925 – 2003) bosanski političar i pravnik; poznavalac islama (Islam između Istoka i Zapada). Zbog tzv. Islamske deklaracije 1983 – 1989. zatvoren, 1990. osnovao muslimansku Stranku demokratske akcije (SDA) i postao predsednik Predsedništva tadašnje jugoslovenske republike BiH; vodio državu i tokom rata posle proglašenja nezavisnosti 1992. i posle pobede na izborima 1996; 1998- 2000. predstavnik Bošnjaka u tročlanom predsedništvu BiH. Cilj mu je bio da od Bosne i Hercegovine napravi islamsku državu.“

Nekoliko minuta sam iznova iščitavala gore navedene podatke pokušavajući shvatiti razloge subjektivnih podataka u objektivnoj knjizi kao što je leksikon. „Cilj mu je bio da od Bosne i Hercegovine napravi islamsku državu.“ – pomislih kako bi bilo zanimljivo saznati na osnovu kojeg izvora i kojom analizom su došli do ovog zaključka. Kako ne želim da namećem svoja politička uvjerenja niti tumačenje prošlosti, objektivno ću spomenuti kako, nebitno da li je on to htio ili ne, ova pretpostavka nije argumentovano dokazana. Bez obzira da li će se u budućnosti dokazati suprotno ili ne, pisci ove knjige su napravili veliku grešku navodeći vlastite stavove i pretpostavke. Krajnje je neprihvatljivo pod pouzdane podatke navoditi stvari koje nisu činjenice već upravo obične pretpostavke. Subjektivnost se u knjizi mogla itekako izbjeći. Štaviše, subjektivnost se po svaku cijenu trebala izbjeći, a nije! Koliko je relevatno za politički značaj i historiju navesti da je Alija Izetbegović bio „poznavalac islama“ je pod velikim znakom pitanja. Na kraju krajeva, za jednu nepristrasnu činjeničnu knjigu ne bi trebalo biti bitno da li je neko poznavalac islama, kršćanstva ili neke druge religije, ako se piše o nečijem političkom značaju. Religijske konotacije nerijetko vode ka zaključcima koji odstupaju od činjenica.

Naime, da nisam vidjela ovaj bitan pojam, ne bih shvatila kako nešto ne štima sa predgovorom koji nisam pročitala u odmah u startu.

U jednom dijelu predgovora piše: „Srpsko izdanje Velikog opšteg leksikona – Sova znatno je izmenjeno ubacivanjem novih podataka, kao i brojnih odrednica koje se tiču Srbije i Srba, a u čemu su učestvovali mnogi stručni saradnici. Imajući u vidu činjenicu da je Veliki opšti leksikon – Sova uređen na najsavremeniji način, kako se danas u svetu uređuju leksikografska izdanja, slobodni smo da zaključimo da će srpsko izdanje pomenutog leksikona popuniti jednu malu prazninu u našoj kulturi. On će svojim bogatstvom i raznovrsnošću podataka omogućiti korisniku da lako i brzo dođe do pouzdanih podataka.“

Da ne bi došlo do zabune i da ne biste pomislili da se kritika bazira na bilo kakvoj diskriminatornoj osnovi, riječi „islam“, „muslimansko“ i „srpsko“ nisu ključni pojmovi, već su krucijalnosti upravo u slijedećem: „stručni saradnici“; tvrdnja da će „izdanje pomenutog leksikona popuniti jednu malu prazninu u našoj kulturi“ i navođenje „pouzdanih podataka“.

Iz naučne perspektive, pouzdani podaci su naučnim metodama analize, prolazeći kroz mnoge procedure, dokazani upravo kao objektivni podaci nepobitne tačnosti. Nažalost, u ovom leksikonu navedeni pojam nije objašnjen činjenicama već jednostranim stavom skupine pojedinaca koji su ovdje navedeni kao stručni saradnici. Otkad leksikoni nameću određeno mišljenje čitateljima? Nimalo drage volje sam zaključila da se radi o odvratnom činu, na veliku žalost svih čitatelja ovog leksikona, pokušaja edukacije u duhu isticanja vjerskih različitosti u negativnom smislu. Napisano „Stvaranje islamske države“ pod pojmom „Alija Izetbegović“ će pripadnike ostalih religija bez sumnje navesti na razmišljanje: „Da li je narod kojeg je jedno vrijeme predvodio Alija Izetbegović isključivo islamske pripadnosti, te kao takav neprijateljski nastrojen prema ostalim religijskim skupinama?“  Riječ „stvaranje“ u ovom izrazu ima negativnu lingvističku konotaciju na istrjebljenje religijskih skupina koji nisu muslimani. Činjenica da je upravo ovaj izraz upotrijebljen uz opis čovjeka sa kojim se, htjeli to ili ne, dovodi u vezu sav jedan narod. Kako ne bi došlo do zabune, ne propagiram politiku Alije Izetbegovića, već upravo objektivnost edukativnih knjiga. Ovaj pojam je sasvim slučajno prouzrokovao sumnju u vjerodostojnost podataka sadržanih u cijenjenom leksikonu.

Dakle, kroz „stvaranje islamske države“ je indirektno nametnuto neprijateljstvo prema katolicima, pravoslavcima, jevrejima i ostalim pripadnicima drugih religija u Bosni i Hercegovini. Međutim, naučne osnove navedene tvrdnje o stvaranju islamske države nema, te je „presipanje iz šupljeg u prazno“ našlo mjesta i u ovom leksikonu. 

Neprijateljski odnosi na političkom planu se pokušavaju „neprimjetno“ uvući i u obrazovne knjige, te kao takve prouzrokovati ozbiljne posljedice po budućnost čitatelja i naroda na koje to obrazovanje utiče. Sve ovo me nevjerovatno podsjetilo na političke debate u kojima je „presipanje iz šupljeg u prazno“ već odavno prisutno, posebno kada sam uz sve to još pronašla da se Ivo Andrić navodi kao srpski književnik oko čega se već odavno vodi polemika bez nekog jasnog zaključka. Dakle, u želji da istražim i neke ostale navedene pojmove povezane sa meni veoma mrskim pojmom, nacionalizmom, nastavila sam pretraživati i neke od ostalih zanimljivih navoda ovog leksikona, te sam odmah prešla na pojam Bosna i Hercegovina koji je poprilično istinito predstavljen činjenicama, navodeći, između ostalog i oba entiteta. Međutim, zanimljivo je kako je pod poseban pojam navedena i Republika Srpska, dok ravnopravna teritorijalna jedinica, Federacija Bosne i Hercegovine, nije. I ona se spominje, ali pod pojmom „Republika Srpska“, usputno! Zanimljivo, nadasve. Leksikon jeste napravljen primarno za srpsko tržište, ali je i više nego konfuzno što se ravnopravne jedinice navode neravnopravno.

I tu zaljubljenost u moju novu knjigu prestaje. Zatrovanost nebulozama balkanske politike je uništila jednu potencijalno dobru knjigu, što je me podstaklo da istražim pozadinu njenog stvaranja. Samo jedan primjer je bio dovoljan da nakratko posumnjam i u istinitost, u ovom slučaju očito tačnih, podataka, kao što su ti da su puhovi „porodica glodara veličine veverice“, te da provjeru potražim u odveć nepouzdanom izvoru kao što je Wikipedia.

Posljednja faza u pokušaju razumijevanja razloga zbog čega je došlo do ovakve situacije mi je zaista pomogla da dođem do jasnog odgovora. Naime, istražila sam imena „stručnih saradnika“ koji su učestvovali u pravljenu leksikona Sova. Prvenstveno me zanimalo me ko je zadužen za politiku, historiju i književnost. Ništa, takoreći, pikantno nisam pronašla u istraživanju ostalih autora, niti nešto što bi mi razjasnilo nedoumice, tako da nije potrebno navoditi bilo šta o njima. Međutim, autor koji je bio odgovoran za politiku mi je indirektno pružio izuzetno zadovoljavajući odgovor. Dakle, za politiku je odgovorna dr. Mira Radojević. Nakon dužeg googlanja i istraživanja ovog uvaženog beogradskog historičara, dođoh do njenog naučnog rada zanimljivog naslova: „Raspad Jugoslavije u udžbenicima istorije“. U apstraktu su kao ključne riječi navedene: Jugoslavija, Srbi, Hrvati, Muslimani, raspad države, međunacionalni odnosi, međunarodna zajednica, ratovi, zločini, uticajne ličnosti, udžbenici. Upravo ono što me i zanimalo. Naišla sam na rečenicu koja je obrazložila pitanje objektivnosti: „Smatrajući da su upravo dešavanja iz tog dela jugoslovenske istorije još uvek prisutna u svakodnevnom životu, da ne postoji potrebna vremenska distanca, koja bi pomogla neophodnoj naučnoj objektivnosti, kao ni dovoljno dobre istoriografske literature na osnovu koje bi mogli biti pisani udžbenici, znatan broj istoričara opirao se zahtevima da se u njima govori o ratovima iz 90-ih godina prošlog veka.”

Dakle, dr. Radojević je mišljenja da se ti pojmovi ne mogu potpuno objektivno tumačiti. Na vama je da odlučite da li je to dovoljno dobar razlog da sa takvim stavom radi i na ozbiljnom leksikonu koji zahtijeva objektivnost. Prema pronađenom u njenom naučnom radu, autorica je zbilja donekle razjasnila moju zbunjenost u vezi pristrasnosti jednog leksikona. Preporučujem da i sami pročitate taj rad. Međutim, i dalje smatram da nepostojanje potrebne objektivnosti u ovom slučaju može doprinijeti razvoju netrpeljivosti među jugoslovenskim nacijama, te se možda čak i namjerno koristi u negativne i „nečasne“ svrhe potenciranja loših međuodnosa između naroda različitih nacionalnosti. Voljela bih da griješim. Pristupila sam ovoj knjizi bez predrasuda, a zatvorila je sa velikom dozom nevjerice. I tako su iznova dovedeni u pitanje izvori obrazovanja i podataka u njima, koji itekako utiču na stvaranje ličnosti djece, ali i na obrazovanje pripadnika ostalih starosnih skupina.