Piše: Slađana Golijanin

Položaj kritike u suvremenom društvu potrebno je promatrati s obzirom na cjelokupni kontekst, kao i na različite pojedine aspekte. Budući da živimo u svijetu u kojem se društveni, politički, kulturni i umjetnički konstrukt stalno mijenja, a nedostaje osviještenih pojedinaca koji bi ukazivali na te promjene, prije svega je neophodno napokon kritički istupiti u vezi s ovim pitanjima. Ukoliko zavirimo dublje, pa se osvrnemo na različite ogranke umjetničke kritike (književnu, kritiku vizuelnih umjetnosti, performativne umjetnosti, itd.), stanje je isto kao i na općem nivou. Jednostavno, čini se da kritika sve više ostaje „visiti u zraku“, upravo na način da je može „uhvatiti“ svako, pa se, s tim u vezi, sve češće susrećemo s kritikama „samoprozvanih“ kritičara. Zar već i činjenica da sam u samo jednoj rečenici, prilikom razmišljanja o položaju kritike u suvremenom društvu, dvije riječi i jednu sintagmu stavila pod znake navoda, ne ukazuje na to da nešto sa suvremenom kritikom nije uredu? Moglo bi se reći, kritičar danas može biti ko god hoće, više mu za to nije potrebno odgovarajuće obrazovanje, preporuka i sl. Ne. Bitno je da bude glasan, iako u suštini možda nema šta reći. Tako je sa svim važnim stvarima u današnjem društvu. Nažalost, izgleda da uporno zaboravljamo da je kritika jedna od njih.

Čemu služe kritičari? Kada sam u jednom semestru tokom studija pohađala predmet pod nazivom „Umjetnost i kritika“, jedna od osnovnih uputa profesora bila je da se ne plašimo iznijeti svoje mišljenje o nekom umjetničkom djelu, bilo ono pozitivno ili negativno, ali da ipak izbjegavamo čisto subjektivno promatranje (onda je to esej). Dakle, moraju biti uključene i subjektivnost i objektivnost, pa je kritičar onaj koji se trudi, a trebao bi u tome i uspjeti, dostaviti čitateljima, gledateljima, slušateljima, ukratko, publici, konzumentima određenog umjetničkog djela, najadekvatniji i najlakši način usvajanja tog djela. Tačnije, svako djelo posjeduje određene konektore koji sami ukazuju na to kako ga treba čitati, gledati, promatrati, itd. Međutim, problem je u tome što nije svako sposoban sam otkriti te konektore. Tu nastupa kritičar. Ali, tu nastupaju i kritičari koji zapravo nisu pravi kritičari. Da bismo kritiku vratili među obrazovane ljude, a manje obrazovanoj publici, koja će od nje napokon imati neke koristi, potrebno  je izjasniti se o tome onako kako to dolikuje. Pritom, naravno, ne mislim da kritičare koji ustvari ne kritikuju treba protjerati iz suvremenog društva. Ne. Treba ih samo vratiti na mjesto koje im pripada, a kritiku prepustiti onima koji znaju šta znači kritikovati. Ipak, ni to još uvijek nije dovoljno. Treba je prepustiti onima koji se ne boje pokazivati je u pravom svjetlu.

Još jedan problem koji susrećemo kada je u pitanju današnja umjetnička kritika jeste nedostatak pažnje medija. Ako uzmemo u obzir to da je intermedijalnot, multimedijalnost, ili, jednostavno samo medijalnost, ono što je neophodno da bi jedno djelo uopšte postalo djelom, a ne tekstom ili projektom u privatnoj ladici umjetnika, onda ne znam zašto to ne bi bio slučaj i s kritikom. Zar je tako malo, gotovo nimalo, prostora u medijima posvećeno kritici djela, a tako puno, gotovo bezgranično, njegovoj promociji, govorima njegovog autora, prodaji tog istog djela? Ocjenjivanju, procjenjivanju i kritikovanju ovdje kao da ne ostaje ni pet minuta u pauzi između dvije televizijske ili radio emisije. Zbog toga je u javnosti i toliko nekvalitetnih, skoro loših djela, koja se prodaju pod etiketom visokokvalitetne umjetnosti, pa danas svako može biti i umjetnik. Nije kritika isječak iz nečijeg osvrta na zadnjoj korici knjige niti na prospektu neke predstave, filma ili video-ostvarenja. Dokle više isječci? Pa, i kritika je djelo. Zašto se to uvijek ponovo zaboravlja? Zato što nema ko da nam odgovori na ovo pitanje, jer su svi mediji zauzeti promoviranjem i reklamiranjem novih estradnih zvijezda (tačnije pjevaljki), toliko nam poznatih španskih i turskih niskobudžetnih sapunica i, da ne nabrajam dalje. Uglavnom, ovakav položaj kritike u suvremenom društvu je ništa drugo do kritičan. Ovdje, naravno, mislim na pridjev izveden od imenice „kriza“, što nimalo ne ide u prilog vrijednim i kvalitetnim kritičarima, koji zaista postoje, ali koji ne mogu doći na red od „toliko silnih umjetnika i kritičara“. Da bi se ovakva praksa konačno prekinula i da bismo svi bili zadovoljniji u suvremenom umjetničkom svijetu, vratimo pravu kritiku na pravo mjesto – u medije!