Piše: Ajdin Busuladžić

Već nekoliko godina moj doček Nove godine odvija se u jednom od najljepših gradova svijeta. To je grad koji je samo srce Evrope, kako teritorijalno, tako kulturološki i funkcionalno. Prag, prijestolnica Republike Češke, zemlje koja je prepoznatljiva po svojim ikonama, piscu Francu Kafki, državniku Vaclavu Havelu, sportistima Janu Železnom (Jan Železný), Martini Navratilovoj (Martina Navrátilová), Pavelu Nedvedu, tradicionalnom pivu Pilsner Urquellu i Staropramenu, travarici Beherovki (Becherovka), mondenskim Karlovim Varima, tvornici automobila Škoda. Razlog zbog kojeg tako često dolazim u ovaj grad je moja rodbina – tetak, tetka i rodica, koji skoro dvadeset godina tu žive. Mnogo smo privrženi jedni drugima, pa svaku priliku koristimo kako bismo bili skupa. Najjednostavnije je iskoristiti neradne dane pred Božić i Novu godinu, pa im tako sestra i ja budemo gosti. Dok sam dolazio kao mlađi, u meni je bio izražen jak turističko – avantursitički duh, a danas sa punim pravom mogu reći da nisam više turista, ali da je avanturizma u meni i dalje ostalo. Uvijek se sa velikom toplinom sjetim svog prvog susreta sa Pragom. Prije nego sam došao, u svojoj glavi nisam imao formiranu jasnu sliku grada iz bajke. Nakon prvog obilaska nekih od čarobnih znamenitosti, uhvatilo me toliko uzbuđenje, a slike, koje sam želio da urežem u svoje sjećanje, letjele su tako brzo, iako nisam brzo hodao. Tada se u mojoj glavi upalila lampica, te sam tada zapravo shvatio kako izgleda grad iz bajke. Tornjevi od zgrada na sve strane stršili su i parali nebo. Netaknuta srednjevjekovna arkitektura raznih boja koja je uređena u najvećem skladu. Svaka zgrada sa velikim poštovanjem stajala je do druge. Prostrane ulice i trgovi u kamenoj kaldrmi sa puno zelenila, a na njima rijeka prolaznika iz koje se pomiješano čuju razni jezici, domaći možda i ponajmanje. Lutajući tako gradom, imao sam privilegiju da širi centar upoznam kao svoj dlan, kao i običaje dobrih i vrijednih Pražana, pa stavljam sebi za pravo da sam kompetentan napisati nešto kako bi ljudi uvidjeli istinsku ljepotu Praga. Želja mi je da ovaj dio Evrope približim svima, te da ga predstavim iz ugla koji nije klasični tekst koji se može pronaći u svakom turističkom katalogu.

Važno je spomenuti da u ovom gradu živi veliki broj građana iz bivše Jugoslavije, koji su iz raznih razloga nastanjeni tu. Tetak mi je rekao da su mnogi bili i prije devedesetih, najčešće zbog studiranja na prestižnim akademijama, kao što je Filmska, a drugi su dolazili po raspadu bivše nam zemlje. Zanimljivo je to da se ti ljudi nikad nisu strpali u nacionalne torove, i pored svog ludila koje obuhvatilo sve zemlje nastale nestankom Jugoslavije. Svi su poštovali svoje, ali su se družili i pomagali jedni drugima. Tetak mi je pojasnio ovaj fenomen ”Juge u malom”. Naime, u početku ova zajednica nije bila velika i u njoj su većinom bili intelektualci koji su prihvatali sve pridošlice, ali na takav način da su konfliktne stvari ostvaljali po strani. Tako se stvorila zdrava sredina, koja je takvom ostala i danas.

Neizbježno je spomenuti ono što svako mora vidjeti i što Prag čini zlatnim gradom. Karlo IV je za vrijeme svoje vladavine naredio da se sve gradske kupole pozlate. Njih nešto više od petsto je pozlaćeno, pa se uz odsjaj sunca svakom putniku iz daljine učinilo da je grad od zlata. Moji obilasci počinju iz Vaclavske, koja je centralna i najskuplja ulica – nešto kao naš korzo kroz Ferhadiju, samo mnogo, mnogo veće. Na jednom njenom kraju nalaze se grandiozni Narodni muzej i kip Bohemskog vojvode Svetog Vaclava. Duž nje prostiru se mnoge prodavnice i robne kuće najpoznatijih svjetskih marki, kao i grilovi gdje se mogu probati poznate češke kobasice. Nakon ove ulice dolazimo do još starijeg gradskog jezgra, zaštićenog od UNESCO- a, Staromaka (Staroměstské náměstí), na kojem se nalaze poznata barokna kula sa astronomskim satom, zatim gotska katedrala Tin (Týn), te spomenik svešteniku Janu Husu.

Probijajući se kroz masu turista put nas dalje vodi prema gracioznom Karlovom mostu. U jednoj ulici prije njega, gdje se prodaju suveniri, često sam puta imao priliku da popričam sa nekim od naših ljudi, a pod „naše“ u dalekoj tuđini opet mislim na ljude iz bivše Juge, koji su radili u suvenirnicma. Jedan stariji simpatični Makedonac na razumljivom srpsko-hrvatskom jeziku ispričao mi je kako je iskoristio nedavne vizne olakšice kako bi došao da prodaje suvenire za nekog prijatelja. Kaže da se nada da će brzo napredovati u poslu, a želja mu je da uspije kao konobar. Lijepe ga uspomene vežu za Sarajevo, a super sarađuje sa ”našima” u Pragu. Inače, u ovom gradu ljudi iz Juge, pa i Bosanci i Hercegovci, prilično su uspješni u svojim profesijama i imaju mogućnost izbora i napredovanja.

Karlov most rijeku turista vodi preko prave rijeke, Vltave, koja grad dijeli na dva dijela. Sa mosta se uočava obližnji brežuljak na kojem se nalazi razidencijalni dvorac Hradčany kojeg smatraju jedinim od najvećih dvoraca na svijetu. U njegovoj oblasti nalazi se i izvrsna barokna katedrala Svetog Vita (Svatého Víta). Grad se također može razgledati sa Vltave, kojom krstare brojne barke, a ja predlažem turu koja prolazi ispod Karlovog mosta i završava kod praškog ZOO vrta.

Ako ste ljubitelj kafe kao ja, imat ćete problem, jer Česi nemaju običaj ispijanja kafe kao mi. Vrlo rijetko se može naići na dobar espreso. Obično su to neke splačine sa aromom kafe. Umjesto toga, domaći, ali i stranci, piju neograničene količine točenog piva. Ni autoru nije bilo mrsko, pogotovo uzme li se u obzir da je odlično pivo jeftinije od lošeg espresa. Bezbroj je pivnica gdje se može naći tradicionalno pivo, a finansijski se najbolje može proći kada se nađe pivnica u nekoj sporednoj ulici. Prije nego naručite obavezno provjerite cijene, jer često se desi da donesu neka vrhunska piva koja su dosta skuplja, a vi niste to tražili. Ipak, moram izdvojiti jedno mjesto gdje sam najviše pio, a to je ”Hard Rock caffe”, u kojem je točeni Staopramen od pola litra naše tri KM. Dakle, kao što se da primijetiti, ova zemlja je raj za ”pivopije” jer sa zaista može naći veliki broj izvrsnih lokalnih piva.

Gradski javni prevoz izvrsno funkcioniše, tako da u kombinaciji tramvaja, metroa i autobusa, možete mnogo brzo doći sa kraja na kraj grada koji je dosta razuđen. Cijene voznih karata su zaista pristupačne, pa nema potrebe za ”švercovanje” bez karte, a također kontrolori znaju biti dosta neugodni. Tramvaji i autobusi rade cijelu noć. Od svega najviše sam bio impresioniran metroom, koji je moderan i efikasan. Kultne su one stanice koje su izgrađene za vrijeme komunizma, pa sav taj popratni enterijer daje poseban pečat vožnji. Metro linije se i dalje grade i uskoro će doći i do aerodroma, što je velika rijetkost u ostalim gradovima.

Jedna od dragih osoba koje sam upoznao u Pragu je tetkina prijateljica sa posla, Jarka. Ona je Čehinja i sve to vrijeme davala mi je mnogo zanimljivih informacija o gradu. Inače, sporazumijevali smo se tako što je svako pričao svojim jezikom, s tim da je ona ubacila i poneku našu rečenicu. Objasnila mi je kako je naš jezik naučila razumijevati na Jadranu, jer godinama, kao većina Čeha, ljetuje u Hrvatskoj.

Ako svoj dolazak u Prag budete planirali za Novu godinu, obavezno pokušajte doći i na ”Vanoce” tj. katolički Božić, koji je ustvari najvažniji nacionalni praznik. Tada je atmosfera zadivljujuća, a grad iz bajke postaje ukrašeni grad iz bajke. Na glavnom trgu desetak dana prije počinje i cjelodnevni kulturni programi na bini koja se specijalno za tu priliku postavi. Hladne noći podgrijavaju se kuhanim vinom kojeg ima u izobilju. Običaj je da baš svi kupuju na sniženjima poklone koji se stavljaju pod bor, tako da prodavnice, pogotovo igračaka i knjiga, budu prepune. Nova godina se obilježi samo zbog stranaca uz mnoštvo alkohola, Rusa, pirotehnike i vatrometa, jer joj domaći ne pridaju veliki značaj. Obavezno preporučujem da izbjegavate kupovanje bilo čega u Vaclavskoj ulici, kao i najprometnijim ulicama u starom dijelu grada, a umjesto toga neka vas neko uputi na tržne centre, na primjer Tesko (Tesco), koji su vrlo blizu. Uvijek sam zaprepašten kako su cijene u 20 minuta hoda tako drastično različite. Kad je trgovina u pitanju, nemojte da se iznenadite ako naletite na male, kvartovske prodavnice koje su ustvari samo za prodaju voća i povrća, a ustvari imaju od igle do lokomotive, i u njima rade vlasnici Vijetnamci. Od ulaska Češke u Evropsku uniju mnogo je ljudi iz drugih država i kontinenata koji za hljeb pokušavaju tu da zarade.

Jednom prilikom sa prijateljima iz Sarajeva trebao sam da pronađem ”Lenonovu ulicu”, jer su oni obožavatelji Johna Lennona. Znali smo da se ulica nalazi blizu Karlovog mosta, ali je ni na jednoj karti nije bilo. Mnogo je vremena proteklo, pitali smo bezbroj ljudi da nas upute, međutim baš niko nije znao gdje je, osim mnoštva stranaca koji su baš kao i mi tražili istu ulicu. Kad je već postalo mnogo kasno, te kad smo toliko puno ogladnili, naišli smo na jedan par iz Japana. Na čudnom engleskom jeziku rekli su nam da ih pratimo. To smo i uradili i na našu sreću pronašli smo Lenonovu. Naime, ta ulica ne nosi zvanično to ime, ali su je obožavaoci ”preimenovali”. U njoj se nalazio jedan veći zid zgrade sa Lenonovim grafitom na kojem su svi koji dođu ostavljali neke poruke.

Kad već nisam uspio sam pronaći Lenonovu, ja sam u centru grada pronašao Sarajevsku ulicu koja je pravila križanje sa Beogradskom – kakva simbolika. Bio sam ponosan. Nisam uspio saznati ništa više o njoj, ali sam onda shvatio kako je bio totalno glup potez političke elite iz Sarajeva kada se nisu pojavili na sahrani prvog Češkog predsjednika Vaclava Havela koji je toliko učinio za našu zemlju. Inače, Češka je bila među prvim zemljama koje su priznale našu nezavisnost. Nadam se da ćete prvom prilikom posjetiti ovu metropolu centralne Evrope, te da ćete uživati u njoj baš kao što i ja uživam.