Priča o identitetu iz drugačije perspektive

Piše: Nina Muhović

Ardian-Christian Kyçyku, Udica

Udica je kratka priča albanskog autora Ardian-Christian Kyçyku, koja kroz slučaj smrti i sahrane jednog od iseljenika u azilu, progovara o nekoliko ključnih egzistencijalnih pitanja. Objavljena je u zborniku Odvažiti se na sjećanje u izdavaštvu Goethe Instituta, koji je na jednom mjestu okupio 23 autora s područja cijelog Balkana. Svi radovi problematiziraju Balkan (doslovno i metaforički kao most i simbol surovosti) na različite načine, omogućavajući da se cijeli taj prostor sagleda iz više perspektiva, te na osnovi toga stvori približno cjelovit i objektivan uvid u kulturne razlike, odnosno sličnosti.1

U ovoj priči ne postoje imenovanja, ljudi su svedeni na bezlične, pasivne stvari. Oni upućuju jedni na druge i to na način da svakom izgovorenom rječju i svakom radnjom ukazuju na nepostojanje identiteta ljudi koji se nalaze u iseljeništvu. Izgubljena je svaka mogućnost identifikacije, jer ne postoji objekat s kojim bi se moglo identificirati. Postoji samo sjećanje kao mogućnost da se ispriča priča o sebi, ali je ono uvijek fragmentirano i nejasno, zatočeno u sferi imaginarnog i kao takvo ne garantira stvarnu mogućnost opstanka. Kroz dijalog likova o životu umrlog prije azila, autor uspijeva istaći tu nemogućnost. Možda ne u potpunosti, ali sasvim opravdano ostaje nedorečen u svrhu mumificiranja prostora i vremena, čime se kreira fantastična atmosfera žabokrečinske ustajalosti.

Čovjeka kojeg sahranjuju zovu Onaj na kojeg kuje ne laju. U tom nadimku spajaju se dvije krajnosti koje se međusobno poništavaju, te se ni jedna nikad ne uspijeva do kraja ostvariti. Onaj na kojeg kuje ne laju je poput stvari (kuje laju kad osjete opasnost, na bića i stvari u pokretu koje im mogu nauditi) koja uvijek stoji na istom mjestu, nepromjenjiva i u nemogućnosti da išta promijeni. On također teži i tome da konstruira svoj identitet (svaki dan peca i pliva u zalivu, maskira se kao riba, ali nikad ne jede ribu), ali nikada ne uspijeva, stoga vječito stoji na granici, neprimjetan. Svi motivi u priči isprepleteni su na taj način da sugeriraju upravo raspršenost subjekta, poistovjećenog sa zajednicom u kojoj boravi, lišenog mogućnosti da se konstruira kao cjelovit, jer mu uvijek nedostaje jasna slika prošlosti koja bi predstavljala garant njegovog identiteta. Za njega su govorili da možda zna pseći jezik, ali on nije pas. Slabo govori jezik države u kojoj se zatekao i nije njen državljanin. Kyçyku suptilno svoje bezimene likove smiješta u prostor vakuma. Oni žive pseći ljudski život. Ipak, autor im ostavlja mogućnost bijega, blagog olakšanja od same pomisli nepripadanja, a to je njihova međusobna istost. „Kao blizanci od različitih majki, polova i veroispovesti. Jedina razlika su među njima bila imena, ili bar nadimci, koje su poneli iz svog zavičaja, ili ih dobili zbog nečega u ovim krajevima.“

I sam naslov priče je višeznačan. Dok prosipaju pepeo pokojnika u more iseljenici komentarišu smrt, praveći zanimljive analogije. „'Ali užasno je da pecaš s udicom’, prekinula je ćutnju starija žena. ‘Da budeš riba… Zamišljajte: bez ruku, bez nijedne mogućnosti spasa… s udicom zakačenom za grkljan, stomak ili pluća…’ ‘Mi smo se okupili da raspršimo pepeo jedne ribe’, procedio je kroz zube najstariji.“ Udica prije svega sugerira smrt. Autor na indirektan način, kroz čin samog raspršivanja pepela u bilo koje more (jer nije važno koje je more, ni koja država, ni koji ljudi) uspješno artikulira misao o čovjeku koji je od prvog trenutka svog života zakačen na smrt. A ta udica, koja boli i muči, svakog trenutka može biti istrgnuta iz naše nutrine i odvući nas u nepovrat. Život je, dakle, neprestano vrebanje smrti. Paradoks ispričane smrti (jer riba doslovno ubija Onoga na kojeg kuje ne laju, iako je on sve što bi upecao vraćao u more) je metafora koja intenzificira ideju života zagledanog u smrt, ideju povratka, zatvaranja kruga. Stoga Onaj na kojeg kuje ne laju biva na simboličan način i rođen, a autor tu misao fantastično predstavlja opisom njegovog tijela nađenog na dnu mora. „Bio je nag, boje voska, sjajan, upaljen u jednom tedu svetačkih oreola. (…) Izgledao je kao da je tek izašao iz majčinog stomaka. Rođen bez detinjstva, u godinama koje je imao pred samu smrt, oko trideset, rođen od majke koja je mogla da bude sam život ili sama smrt.“11

Osim ovoga, udica direktno simbolizira i ropstvo u kojem se iseljenici nalaze, ali i čovjekovu potrebu za vezanjem, tj. pripadanjem zajednici. U kontekstu priče o Balkanu, ovo značenje poprima puni smisao. Udica se može čitati kao priča o ljudima sa ovih prostora koji se u svojim državama osjećaju kao iseljenici koji nemaju uslove za izgradnju individualnog, ali ni kolektivnog identiteta. Odjednom su se priče o nama pretvorile u nove, druge priče u kojima bi se trebali prepoznati. Ostali smo zapreteni u nizu pretpostavki o sebi i svijetu, bez mogućnosti da nas neko potvrdi kao nedjeljive individue.

Ova priča uspijeva izaći iz okvira same radnje namećući pitanja o čovjeku, njegovoj pripadnosti određenoj zajednici i svrhovitosti postojanja. Kyçyku uspješno kreira atmosferu stanja u kojem je jedino zbivanje smrt, koja opet upućuje na čekanje, nedjelovanje i ishod koji je nemoguće promijeniti.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s