Piše: Anes Osmić

Davno smo zaključili da zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu. Neosporno, zdravlje je najveće bogatstvo. Bez njega, sve ostalo je nezamislivo i besmisleno. Od kad’ je svijeta i vijeka borimo se s opakim bolestima, iznalazimo nove načine liječenja, ali, opet, ne prestajemo bivati bolesnim. Kako vrijeme odmiče tako raste i broj zdravstvenih problema i poteškoća. Surova vremena donose nove bolesti. Dakako i otkrića za neke druge. Tako više niko ne umire od naizgled bezazlene temperature, manje-više svi možemo kupiti aspirin, trebali bismo svi imati pravo na zdravstvenu zaštitu. No, ljudi i dalje umiru. To je prirodno. No, smrti iz našeg komšiluka često nisu prirodne, već greške, namjene, dogovori. Složit ćemo se, kada je u pitanju današnje zdravstvo mnogo toga nije prirodno.

Da li je prirodno plaćati od čistačice do domara za bolnički krevet? Niže medicinske sestrice do glavne, pa od doktora do doktora (jer nikada se ne zna ko je koja smjena) za papir da smo bolesni. „Na kafu“ da nas uzmu u razmatranje. Najvišu cifru na tenderu da nas „pokušaju spasiti“. Ko nas danas liječi i kome povjeravamo svoje zdravlje?

     Svakodnevne vijesti iz bolnica ostavljaju nas preneraženim. Naprosto, ne možemo da vjerujemo šta se sve dešava u ustanovama, gdje bi se kao trebali liječiti. Krenuvši na liječenje, gubimo se u Bermudskom trouglu, te jedna izliječena bolest, otvara mjesto drugoj. Nakon operacije žuča, možemo komotno na psihijatriju za sav „tretman“ Ljudi u bijelom. Za sami prijem u bolnicu čeka se i više nego što zdravstveno stanje dozvoljava i može trpjeti. Liječe nas ljudi s kupljenim diplomama, bez iskustva, ali s dobrim rodbinskim vezama, neadekvatnim sredstvima, pri čemu nas još obmanjuju i manipuliraju. Na sve to samo se smješkamo, gutamo knedle i govorimo da je uredu. Zašto? Jer im se može? Jer je naše zdravlje u pitanju? Za zdravlje se ne pita koliko. Neka košta koliko košta. Dignut ćemo kredit i pokušati se izliječiti. Od alternativnih metoda (vračara, bioenergičara, travara, voda, korijena, čajeva) do precijenjenih privatnih klinika, lutat ćemo dok nas noge nose i dok ima žiranata. Jer je u pitanju zdravlje. Naše ili nekog bliskog. I umirat ćemo se i rađati. I operisati i liječiti. Ali jedno ćemo teško shvatiti. Kada smo i zbog čega stvorili ovakav zdravstveni sistem?

Doktori imaju svoju platu. Na kafu smo mi izmislili iz očaja i želje da pobijedimo sebe, Boga, sudbinu. Tako je zdravstvo postalo dio korumpiranog sistema da postaje normalno čitati vijesti poput:

„Zbog produžene pauze, ugušeno petero novorođenčadi!“ „Gašenjem grijanja, ugašeni i životi!“ „Drugi su dali više i ostali živi!“ „Pljunuo sam doktora i moja supruga je umrla!“ „Zbog štrajka medicinskih radnika ranjeni mladić preminuo!“ „Virus svinjske gripe izmislile farmaceutske kuće!“ „U staračkom domu pacijentima umjesto vakcine protiv gripe date injekcije inzulina!“ „Amputirali mu pogrešnu nogu!“„Studentkinja umrla od sepse poslije lakše operacije!“ „Arsen u pilećem mesu, kancerogeni virus u cjepivu!“ „Implatanti napunjeni industrijskim silikonima!“

Šta je još zdravo? Da li ono što skupo platimo? Ili su i ovdje sva pravila narušena, a granice etike, morala, ljudskosti, humanosti, odavno izbrisane. Zašto dopuštamo da liječenja opstaje kao biznis? Ko ima i bit će izliječen. Ko nema, nek se pati dok ne umre. Pa neko mora i umrijeti. Ne možemo sve spasiti. Bolesti se izmišljaju zbog profita. Ljudi se (ne) liječe zbog novca. Šta je još sveto današnjem čovjeku? Ako smo prodali zdravlje i svoj život kojim vrijednostima onda da se priklonimo? Kako da slavimo ljudski život, kada ovakvim postupcima, ubijamo sebe i druge?    

Doktori su ljudska bića. Rade divan posao. Izuzetno težak i odgovoran. I nema dovoljne novčane nadoknade za spašeni život. Ali, prodavši etiku, moral, odgovornost, prodali smo i vlastito zdravlje. Moderni Bog – novac uzima svoje žrtve na svim poljima. Na fakultetima i školama najmanje obrazovanja, vjerskim ustanovama vjere, odgojnim – odgoja, kulturnim – kulture, zdravstvenim- zdravlja. Prije smo i češće pokusni kunići, živo meso, poniženi i uvrijeđeni, nego izliječeni. Do kada ćemo sve plaćati? Možemo li sve platiti? Možda, više i ne zaslužujemo biti zdravi? Možda, čovjek više nije i ne može biti zdrav! Možda, on nikada u potpunosti i nije zdrav. Možemo li se još uvijek spasiti, ili su navike obmane, prevare i neznanja omiljene i po cijenu vlastitog zdravlje.