Piše: Stevan Stančić

“Nemam komentar, radi šta hoćeš!”

Tako je moja mater reagovala kad sam u julu 2011. rekao da ću ljetovati u Albaniji, a ni komentari bliže okoline nisu bili drugačiji po formi: iščuđavanje, zapitkivanja čak i otvoreno neslaganje. Da stvar bude gora (ili interesantnija), moj blizak prijatelj i saputnik je nosilac pasoša Republike Srbije koji je izdat u Kosovskoj Mitrovici, i koji se posebno tretira u Šengen zoni, a nismo znali niti mogli doći do informacije kako ćemo proći na crnogorsko-albanskoj granici. Sa svim tim neznanjem, željom za otkrivanjem nečeg novog, predrasudama i malom dozom adrenalina našli smo se na benzinskoj pumpi u Ulcinju s namjerom da stopiramo.

Put je važniji od destinacije

Nesnosna vrućina i spoznaja da nema javnog prevoza za Skadar u narednih nekoliko sati, otjerali su nas u ulcinjsku kafanu da se “skontamo” i pokušamo vrbovati razumnu cijenu kod lokalnih taksista. To je bila neuspješna misija od početka jer za mene kao low cost putnika je neprihvatljivo da bacam novac za prevoz, za razliku od mog saputnika komformiste koji je burno reagovao na prijedlog da stopiramo do Skadra. U tom filozofskom sukobu našli smo se na benzinskoj pumpi i vjerovatno nesvjesni prepirke i visokih tonova privukli smo ponudu:

“ Ja idem za Škodra.”

Okrenuh se – čovjek srednjih godina, jeftino odijelo, Mercedes sa kožnim sjedištima i albanskim tablicama. O dragi stereotipu, dobro došao!

On je prodavač ribe i svakodnevno snabdijeva crnogorske restorane. Nije mi bilo jasno da li koristi Mercedes za transport, ali sigurno je da nije bilo krljušti u automobilu. Na kratkom putu do granice stajali smo nekoliko puta jer je naš čikica preuzimao evre od svojih klijenata. Vijugava i uska cesta kombinovana sa upitnim iskustvom nije ga limitirala da razvije apsolutno nemoguću brzinu. Ukočeni i smlaćeni stigli smo do prvog graničnog prelaza za koji smo mislili da je crnogorski, ali će se kasnije pokazati da je zajednički. Nikakve kontrole ni pitanja, jedan mah rukom i osmijeh su znak da se naš vozač i graničari dobro poznaju. U iščekivanju albanskih graničara, ugledasmo Skadar.

“ Pa gdje su albanski graničari?”, nervozno upitah.

“ Pa, prošli smo ih”

“Kako misliš, prošli? A naši pasoši?”

“ He, he ništa da se brinete, kad ste sa mnom sve brže ide. Evo, stigli smo, uživajte u Albaniju, Albanija velika i dobra. Javite se ako šta treba.”

U redu. Nalazimo se u Skadru, i ilegalno smo prešli granicu: nemamo ulazni pečat. Barem smo tako mislili i zaputili se u stanicu policije gdje smo i rukama i nogama objašnjavali da bi trebali biti uhapšeni jer od engleskog nismo imali velike koristi za razliku od italijanskog jezika koji je razumljiv većini Albanaca.

Na kraju nas je primila ljubazna potparolka skadarske policije sa savršenim znanjem engleskog, koja je kontaktirala graničnu službu, saznavši da nam ulazni pečati nisu potrebni (?) i da nećemo imati problema na izlazu, što se i obistinilo. Bila je presrećna što smo došli kao turisti i ponudila se za pomoć u bilo kom trenutku (za početak, vizitkom). Na povratku smo joj poslali SMS poruku: “Hvala na svemu, Albanija je super.”

I stvarno jeste.

Skadar na Bojani

Kad prvi put dođete u neki grad, sve vas privlači i pokušavate da što više upijete čulima ili fotoaparatom. Ali Skadar nije takav. Dosadan je i ravan. Redovi zapuštenih kućeraka i komunističkih zgrada ne mame aparat iz džepa. Žuti popločani trotoari su karakteristični za Skadar, i na njima se prodaje sve i svašta, a najzanimljivije je bilo kupiti cigaretu po komadu. Odmah sam se prisjetio rata. Skadar je centar albanske katoličke crkve i poznat po specifičnoj tradicionalnoj muzici koja neodoljivo podsjeća na sevdalinku. Kvadratni metar stana košta 300 evra! U Tirani sam kasnije dobio objašnjenje za ovako nisku cijenu – lokalna građevinska industrija je preživljavala sindrom američkog ekonomskog balona i pokušavala da proda nekretnine koje su bile nepotrebne.

A mnogo je toga nepotrebno u Albaniji, počevši od perioda strašne vladavine Envera Hodže , koji je izgradio na hiljade betonskih bunkera duž granica Albanije, u enormnom strahu od eventualnog napada od svojih susjeda. Tadašnja cijena izgradnje jednog bunkera bila je ravna cijeni jednosobnog stana u Tirani.

Koliko nas je razočarao Skadar, toliko nas je oduševila Skadarska tvrđava ili Rozafa. Na samom ulazu u grad, ova stara građevina koji su mnogi prisvajali, pruža nevjerovatan pogled na Skadarsko jezero i rijeku Bojanu koja se vijuga prekrasnom dolinom. Iako nisam pretjerani ljubitelj istorije, bilo je čudno biti tu, na mjestu o kojem smo morali naučiti pjesmicu napamet u osnovoj školi. I tu sam se opet zapitao, čemu učimo riječi koje kasnije zaboravimo?

“Ne znam da li da povratim, ili da se divim­?”

Bio je to prvi saputnikov komentar kada smo stali na Skenderbegov trg koji je bio pod totalnom rekonstrukcijom. Iz Skadra smo stigli kombijem (minivanom) koji je uobičajen način prevoza u Albaniji, ukoliko već niste te sreće da posjedujete Mercedes. Autobuske stanice ne postoje niti red vožnje – stanete na ćošak i čekate. Iako zvuči nevjerovatno, taj sistem prevoza savršeno funkcioniše. Jednostavno, nešto će već naići.

Da, Tirana…bučan i uskomešan grad, za Albance metropola za novopridošlice blagi oblik šoka. Evo i objašnjenja podnaslova koje smo dobili od naše domaćice.

Edi Rama je kontroverzni albanski političar koji je 11 godina bio gradonačelnik Tirane sve do prošle godine. Umjetnik po struci, poznat je po brojnim slikarskim izložbama širom svijeta. On je imao viziju da Tiranu pretvori u nešto… zadržaću se na toj kategoriji. Njegov projekat “Povratak identitetu” praktično je značio bojenje fasada starih komunističkih zgrada u svim (ne)mogućim koloritnim formama.

I gledali smo ta stara zdanja sa jarkim žutim bojama, plavim kvadratima, rozim koncentričnim krugovima… Dok su se naše zjenice širile pokušavajući da obuhvate i razumiju okolinu, još jedan Mercedes je izbio niotkud i nepodnošljivom sirenom prekinuo umrtvljeni proces logike. Saobraćaj u Tirani je jedinstven: svi se žure, nema pravila, semafori nisu pouzdani, i grad ne može da podnese toliko broj automobila. Ali opet, kao da postoji neslućeni dogovor, pa i ovaj haos funkcioniše – mi smo prvi dan iznajmili bicikle (koji su smiješno jeftini), i prepustili se avanturi guranja sa bijesnim vozačima, akrobacijskom zaobilasku gužve i mogućnošću bliskog kontakta sa nekom od mnogobrojnih uličnih rupa. I nismo imali problema, iako smo neiskusni biciklisti.

Ogromna tranzicija je vidljiva na svakom koraku. Dok sa jedne strane u poslovnom distriktu tzv. Blloku strše moderni stakleni neboderi, samo nekoliko ulica dalje je sasvim drugačija slika sumornih niskih zgrada između kojih se naziru paramparčad neba ispresijecani debelim crnim visećim kablovima. Posljednih godina, mnogo se izgradilo u Tirani, ali infrastruktura je još uvijek nedovoljna i na nivou srednjeg doba: nestašice vode su redovne i česte, a dešava se da nestane i električne energije.

Bili smo smješteni kod Albanke koja je u mladom braku Srbinom. Upoznali su se u Prištini. Pitali smo ga kako se snalazi u Tirani.

“Volim ovaj grad, zanimljiv je i nepredvidiv. Ali, ne vidimo svoju budućnost ovdje. Ja ne govorim albanski jezik, a i da govorim ne bih mogao naći adekvatan posao. Korupcija je strašna i čini mi se gora nego u kod vas. Ali, ljudi su u suštini ljubazni, vidjećete.”

Nekoliko puta smo se uvjerili u Bojanove riječi. Kad smo obilazili znamenitosti, poput Sahat kule, Nacionalnog muzeja, Ethemove džamije, uvijek smo nailazili na srdačnost i čak pretjeranu želju da nam se pomogne, koja je tako karakteristična za balkanski mentalitet. Saznali smo da ne tako mali broj bivših jugoslovenskih nacija ovdje živi i radi, uključujući i beogradske studente sa katerde za albanski jezik, koji borave nekoliko mjeseci na usavršavanju jezika i koji su oduševljeni gradom.

Strani turisti dolaze u Tiranu i zbog noćnog života koji je raznovrsan i bogat: od savremenog “fensi” kluba na otvorenom sa skupim koktelima i sendvičima, do zabačenih malih kafana gdje možete popiti “Tirana” ili “Peja” pivo za 0,7 evra. Njima se pridruži i ogromna albanska dijaspora tokom ljeta koja još više ubrza ritam grada. Cijene u Tirani su malo više nego u drugim dijelovima Albanije, ali još uvijek prijatne za studentski džep.

Stanovnici Tirane imaju običaj da vikend ili praznike provedu na obližnjem vještačkom jezeru Parku i Madh, ili na brdu iznad grada Mount Dajti National Park do kojeg se može doći visećim tramvajem, i odakle je najljepši pogled na Tiranu. Za sat vremena ste i na moru, mada vreva i prljavština u lučkom gradu Drač nije bila po našem ukusu, za razliku od predivnih pustih plaža na jugu Albanije.

Povratak. Ljudima.

Teška politička prošlost i ekonomska sadašnjost kombinovama sa ozbiljnim nesuglasicima gotovo sa svim susjedima ne idu na ruku Albaniji kao privlačnoj destinaciji. Priču o mafiji i kriminalu koji haraju ovom zemljom, nismo mogli provjeriti, a niti smo željeli. Kao običan turista/kinja, nećete se susresti sa opasnom situacijom, ukoliko to ne želite. Kao i svugdje. Vjerovatnoća da vas neko kidnapuje i uzme organe u zabačenom albanskom selu je sigurno manja od mogućnosti uličnog napada u Barseloni (iz ličnog iskustva). Decenijska izolacija i dugogodišnja tortura naučila je Albance da se čvrsto drže međusobno, pomažu u teškim situacijama, i potpuno će razumjeti neki vaš problem.

Albanska priroda je blago koje se tek otkriva: sjever i istok zemlje se odlikuju planinama (Prokletije), i brzim i čistim rijekama na kojima je popularno pecanje i rafting , dok jug postaje sve popularnija ljetna destinacija čiji potencijal su prepoznali ruski i italijanski investitori. Grad Saranda je privlačan mladima zbog gužve i noćnog života koji je na dobrom glasu. Za one koji više vole mir na moru, tu je mali gradić Dhermi koji očarava spokojem, tirkiznim morem i velikim plažama.

Povratak smo prepustili savremenom albanskom piscu Ismailu Kadare-u čije djelo “Jahač duhova” je prešlo obale Bojane, puno prije nas:

“Ima li iko na svijetu ko nije prestao žuditi za voljenom osobom, neko ko nije poželio da se on ili ona vrate, samo jednom, samo na jedan tren…uprkos činjenici da se to neće desiti, nikada. Sigurno je to jedna od najtužnijih stvari u našem smrtnom svijetu i sva ta tuga obavija se oko ljudskog života kao kopreno ćebe do ga ne uguši”.